Razgovor: Alois Epner, voditelj hodočašća iz Austrije

Other languages: English, Deutsch, Hrvatski, Italiano

Alois Epner je sedamdesetšestogodišnji umirovljeni učitelj iz Gornje Austrije. Rođen je u Hrvatskoj, a god. 1944. je iz rodnoga mjesta kao učenik trećeg razreda pučke škole sa svojom obitelji morao otići pred partizanima. Novi dom je, nikada ne zaboravljajući djetinjstvo u domovini, pronašao u Gornjoj Austriji. Prvi put u Međugorje je došao 1984. i otada je često Gospin hodočasnik. Kad govori o svojim iskustvima, suze mu obvezno ovlaže oči. (Razgovarao: Krešo Šego)

Poštovani gospodine Epner, Vi već godinama s obitelji ili s hodočasničkim skupinama dolazite u Međugorje. Kad ste se prvi put susreli s ovim mjestom ili, još bolje: na koji ste način i od koga saznali da se u Međugorju ukazuje Kraljica Mira?

U našim se novinama povremeno pojavljuju članci o ukazanjima, napisani uglavnom u senzacionalističkom duhu. Tako sam od jednog znanca bio dobio neki časopis u kojem je bilo riječi o Međugorju i o ukazanjima. Moj prvi dojam bio je sljedeći: imamo Lurd, Fatimu, La Salette. Ne treba nam ništa drugo, već znamo što nam je činiti. Ima ljudi koji se prave da imaju ukazanja, katkada prijetećeg sadržaja, u stilu: ako ne budete…! Zato sam taj izvještaj bio pročitao vrlo kritičkim pogledom. Napominjem da sam još od djetinjstva bio vezan uz Mariju, no častio sam ju više kao Kraljicu neba.

Na jednom predavanju o Padre Piju jedna je poznanica govorila o Međugorju. Skeptično sam ju upitao: Ima li u tome ikakve istine? Njezin odgovor bio je kratak i sažet: Idi i vidi! Otišao sam. Pridružio sam se jednoj vrlo pobožnoj skupini hodočasnika. Za moj ukus, previše su molili. To mi je bilo ponešto sumnjivo, pa sam se poželio vratiti kući misleći: ako je to Međugorje, onda nije za mene.

Bilo je to u ožujku 1984. Ipak došao sam u Međugorje, neispavan i mrtav umoran. Mislio sam da se Međugorje ne može svesti na moj doživljaj sa skupinom, da tu mora biti još nečega!

Oni su išli na Križevac, ja nisam. Šećući se u podnožju brda, susreo sam nekog momčića iz Međugorja, zvao se Stipe. Poveo me svojoj kući, i mnogo smo razgovarali, uglavnom o stvarima koje se događaju izvan životnog kruga vidjelaca. Posjetili smo Jelenu. Odmah sam primijetio iskrenost i nehinjenost tog djeteta i bio sam fasciniran. Poželio sam stupiti u kontakt s vidiocima, i Stipe me uspio upoznati s Ivanom, no to nije bio susret s „Gospom“. Nikad nisam doživio osobni susret s Gospom, ali ona je bila u meni. Još se sjećam vremena kad je šestero vidjelaca u crkvu ulazilo iz sakristije, prolazilo iza oltara i odlazilo u pokrajnju prostoriju s desne strane. Imali smo dojam da sudjelujemo u događanjima. Za nas nije bilo zida (kako kaže Vicka); ništa nismo vidjeli, ali smo osjećali Gospinu nazočnost. Bili smo fascinirani, gledali smo u kip koji je nekad stajao ispred ambona, otprilike tamo gdje sada pjeva zbor. Iza tog kipa naše je duhovno oko  vidjelo majku. Oči su nam bile pune suza. Ležali smo, klečali, bili smo kao omamljeni.

Što Vas je nagnalo ili povuklo  da se zaputite u ovo tada, osamdesetih godina, maleno mjesto?

U ono vrijeme nekako sam se tražio, nisam bio zadovoljan svojim tadašnjim životom. Bio sam doduše katolik i išao sam u crkvu, ali sam plivao na površini. U dubini, u mojoj nutrini, nije bilo ničega što bi me moglo ispuniti. Osjećao sam da to ne može tako dalje, ali nisam znao kao bih drugačije. Često sam čitao Sveto pismo, s vremenom sam ga dobro poznavao, ali samo u glavi. Nisam znao što je osobni odnos prema Bogu. Bio sam doista zdvojan… U Međugorju je u to doba bilo manje ljudi, tako da je Ivan mogao Gospi postaviti moje pitanje: „Hoće li se taj čovjek osloboditi stanja u kojem se nalazi?“ Nije bilo odgovora, iako se to tada znalo događati. Onda smo pitanje preoblikovali: „Što da radim da se izvučem iz te situacije?“ Tada je došao odgovor:

„Moliti koliko je više moguće, posvetiti se mojemu Sinu, a sve ostalo prepustiti Bogu!“ Gospa je pogodila upravo one tri točke koje su kod mene bile ključne. Kao dijete rado sam molio krunicu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, za bombardiranja, prvi sam sa svojom braćom u podrumskim skloništima glasno molio krunicu. To se izgubilo u pubertetu. Nisam više mogao moliti, a sada bih trebao moliti „koliko je moguće“! Morao sam se prisiljavat, ali bilo mi  je teško i naporno.

Korak po korak, uspijevao sam izmoliti jednu deseticu krunice. Odjednom mi više nije bilo monotono i bezlično, dobivalo je boju. Tek nakon dva mjeseca, nešto je u meni počelo govoriti: Ako hoćeš moliti, uzmi si vremena, sjedni i mirno moli. Tada je molitva postala moguća. Drugi Gospin zahtjev bio je: Posvetiti se mojemu Sinu. To mi je bilo još teže, jer sam imao dojam da tada više neću biti svoj gospodar, a ja sam sve htio raditi svojim snagama. Za mene je posveta značila nešto predati, sebe dati, a to nisam htio, sve dok nisam shvatio da nam po posveti Bog želi pomoći, a ne nad nama apsolutno vladati. Postepeno sam mogao svoj život predati Bogu. Danas, nakon što sam već 23 godine u vezi s Međugorjem, još mi je uvijek teško sve predati Bogu. Teško shvaćam da Bog sve čini dobro, bolje od nas.

Što ste očekivali od svoga prvog hodočašća, a što ste doživjeli? Jeste li ijedanput pomislili da je to bilo nepotrebno trošenje vremena i novca?

Ono što sam opisao, to sam očekivao, napose u početku mojih hodočašća. Nikad nisam mislio da su putovanja beskorisna, jer mi je iskustvo govorilo protivno. Pitate me što sam još doživio? Nikad nisam ništa vidio. Jednom su neki ljudi stajali oko mene i gledali prema Križevcu. Primijetili su neku neobičnu pojavu. Ja nisam ništa vidio. Poluglasno sam rekao sam sebi: Vjerojatno nisam dostojan išta vidjeti. Tada je jedna domaća žena, s rukama podbočenim na bokove, primijetila: Dostojan? Nitko od nas nije dostojan, ali to tebi nije potrebno da bi vjerovao.

Je li Međugorje utjecalo na Vaš život, na život Vaše obitelji, ako jest, na koji način? Što se promijenilo?

U početku sam mislio da u sve to mogu uključiti i svoju obitelj. To mi je bila želja, i ostalo je želja sve do danas. Katkada mislim da Gospa ne razumije što znači potaknuti svoju odraslu djecu. Možemo za njih moliti, ne možemo ništa drugo do li povjeriti ih Bogu i na njih svakodnevno zazivati Božji i Gospin blagoslov. Ako to može donijeti neku promjenu, neka tako i bude po Božjoj volji. Moleći Križni put, vrlo često sam znao nositi kamenje sve do križa; svakom bih kamenu dao ime jednog od moje djece ili rođaka, i u suzama bih ih položio u podnožju križa. „Majko, uzmi ih za ruku i nikad ih ne puštaj.“

I do 1984. bili ste praktični katolik, no što se u Vašem vjerskom životu promijenilo? Mislim na molitvu, krunicu, odlaske na sv. Misu?)

Da, išao sam redovito u crkvu, i ne samo da odsjedim koliko je već potrebno, ali ipak nisam nalazio ono što sam tražio. Molio sam kad bih imao vremena, ili sam si uzeo kratke trenutke za molitvu. Kako rekoh, nisam cijenio krunicu. Pitate me što se promijenilo otkad sam u kontaktu s Međugorjem? Pokušavam redovito moliti. Ostao sam u kontaktu s drugim hodočasnicima i stvorili smo jednu ili dvije molitvene skupine. Susrećemo se jednom tjedno. Jednu skupinu ja vodim. Raduje me vidjeti kako se ljudi mijenjaju u nutrini ili bivaju promijenjeni. Nakon toliko godina mogu ustvrditi da sam još daleko od svetosti, ali primjećujem da sam iznutra snažniji.

Uskoro ste doveli i prvu hodočasničku skupnu. Kad je to bilo?

Bilo je to u ožujku 1985, u Velikom tjednu. Zbog svojeg lošeg iskustva s noćnom vožnjom, nisam htio da putujemo noću, zato smo organizirali noćenje u hotelu, najčešće u Otočcu kod Novog Mesta. Tako mi je bilo draže, jer smo na taj način u autobusu mogli pripremiti sve što je za svakog pojedinca važno u Međugorju. Radi se najviše o mijenjanju načina života – o obraćenju. Vodili smo računa i o radoznalosti hodočasnika, govorili smo o ukazanjima onako kako ih opisuju vidioci. Nekima to nije potrebno, ali ta ukazanja u Međugorju i drugi fenomeni koji su se događali jesu volja neba, Bog ih je dopustio, zašto da o njima ne govorimo? Kroz njih nebo potvrđuje ove događaje, to je neka vrsta jamstva da ti događaji dolaze od Boga. Oni jačaju vjeru. Što se poruka tiče, to su upute kako da idemo prema spasenju i prema svetosti. U početku smo imali puno kontakta s vidiocima. Taj kontakt biva sve slabiji. Mi hodočasnici koncentriramo se na trokut crkva - Križevac - Brdo ukazanja, i to nas usmjerava na ono bitno: ostvarivati poruke, kod sebe samih i za druge. Ispunjava nas srećom kad susrećemo „plodove Međugorja“ - Cenacolo, Majčino selo i druge milosne stvarnosti koje su nastale zahvaljujući porukama - Bogu hvala ne samo u Međugorju.

Nastavili ste sve do danas dovoditi hodočasnike. Što ljudi očekuju od Međugorja i dolaze li ponovno oni koji su već bili ili su u skupinama uvijek novi bogotražitelji?

Katkada je to iz znatiželje, ali hodočasnike na dolazak u Međugorje uglavnom vodi osobna potreba i velika čežnja za unutarnjim iscjeljenjem. Hodočasnici na povratku kući često nisu isti kao na dolasku. Doživjeli su nešto što ih potiče na drugačiji način razmišljanja. Primjećuje se milost koju prenosi Majka Božja. To napose čujemo kad hodočasnici u autobusu svjedoče preko mikrofona. Mnogi s nama kasnije uvijek iznova odlaze na hodočašće, postanu stari znanci. Uvijek žele novo nadahnuće za svoj život, osvježenje, jer čovjek zna da često neku stvar moramo puno puta ponavljati da bi to postalo navika, dobra navika.

Austrija je bogata zemlja, ljudi su zaposleni, žive visokim standardom pa se ipak zapućuju na ta ne baš kratka hodočašća. Što ljude sili da dolaze u ovo mjesto molitve, je li to želja za uživanjem ili putovanjem ili je pak riječ o nečem dubljem u čovjeku.?

Istina je da je Austrija bogata zemlja, ali čovjek ne živi samo od kruha, nego traže ispunjenje Božjom riječi. Materijalno bogatstvo može biti i nesreća. Zato se ljudi osjećaju privučeni na mjesto na kojem misle da će naći nešto drugo osim novca i materijalnih dobara. Mnogi brakovi se slamaju zbog blagostanja, mnogi mladi skrenu s puta, to vidimo u Cenacolu. Naše duše guše se u materijalnim bogatstvima. Manje bi bilo bolje, ali tko će početi sa samim sobom?

Čudi me koliko vremena ljudi proborave u crkvi ovdje u Međugorju; mole, ispovijedaju se da bi odložili neki teret. U Međugorju se ponašaju drugačije nego kod kuće. Da se tako ponašaju kod kuće upadali bi u oči, a tko želi biti upadljiv u tim stvarima?

To dakle nije putovanje na kojem se traže nekakav doživljaj ili upoznavanje neke strane zemlje. Radi se o čežnji koja živi u čovjekovoj dubini: želi susresti Boga. To se ovdje može iskusiti uz Gospinu pomoć. To je dokaz da čovjek ne živi samo od kruha.

Kad s hodočasnicima sjednete u autobus što im kažete, što im za putovanja pričate? Mora biti da je riječ o zanimljivu iskustvu?

Naši hodočasnici uglavnom znaju o čemu se radi, zato možemo početi s molitvom i s pjesmom. Novima uglavnom kažem da će se ovih dana moliti više nego obično, ali da je to važno. Govorimo o ukazanjima. Treba zadovoljiti znatiželju. Da nije tako, Gospa bi spriječila znatiželju, ali ona ju koristi da bi ljude dovela do onog što je bitno.

Primijetite li da ljudi počinju živjeti poruke Kraljice Mira, zapravo, mijenjaju li se?

Da, to primjećujem uvijek iznova. Ljudi imaju dobru volju i nakanu, usmjeriti svoj život u skladu s porukama. Duh hoće… ali tijelo je slabo. Zato moramo uvijek iznova dolaziti u Međugorje da obnovimo svoje odluke ili da ih produbimo.

Čovjek se mijenja vrlo polako. Da bi nešto bilo solidno, mora rasti.

Što, iz Vašega iskustva, znače poruke Kraljice Mira današnjem čovjeku i cijelom čovječanstvu i možete li zamisliti svijet, kakav bi on bio, da nam Bog nije darovao ovo milosno vrijeme?

Poruke su stvarne i potrebne smjernice za nas, današnje ljude. Kad čitam o tome kako se poruke žive u Europi, u Sjevernoj i Južnoj Americi, u Africi, Kini, Indiji, sve do Japana, kako zbog njih dolazi do promjena, onda vjerujem da naše vrijeme gladuje za tim milostima. Hvala Kraljici Mira ovdje u Međugorju što je spremna posredovati te milosti u ovo milosno vrijeme. Svijet ide putem koji je nepredvidljiv, možda čak vodi u propast, a sigurno bi odveo u propast da nam Bog ne pokazuje jedan drugi put, a to je da čovjek ne može živjeti samo od materijalnog bogatstva. To je naš problem u zemljama koje su bogate. Bogatstvo nismo zaslužili niti je ono nagrada za nešto. Ono je kušnja, ako ga se jednostrano koristi ono može dovesti do teške duševne patnje. Trudimo se svoje bogatstvo dijeliti sa siromašnim zemljama, ali mogli bismo u tom smislu učiniti mnogo više. Molimo Boga da nam da milost da dođemo k sebi. Naši mladi polako počinju drugačije razmišljati, traže trajne vrijednosti, Boga, koji se polako u njima rađa. Međugorski Festival mladih sve je posjećeniji. No ne dolaze svi mladi, moramo za njih puno moliti i odnijeti još mnoge kamenčiće na Križevac i na Brdo ukazanja, da bi ljudi prihvatili Božje Milosrđe.

 


Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.