Ukazanja, Viđenja, Objave

Other languages: English, Deutsch, Français, Hrvatski, Italiano, Polski

Naravne, parapsihološke i nadnaravne pojave

Još više, treba se ozbiljno zapitati, ne ograničavamo li mi Bogu prostor njegova slobodnog djelovanja, ako kao uvjet autentičnosti zahtijevamo očitu izvanrednost pojave u smislu nadilaženja ili stavljanja izvan snage uobičajenih prirodnih zakona i tokova života. Polazeći od jednostavne činjenice da za Boga naše ljudske granice između naravne, parapsihološke i nadnaravne sfere ne predstavljaju nikakvu zapreku i da Bog djeluje u svakom dobrom djelu koje čovjek čini, K. Rahner upozorava da je formulacija "ovo viđenje potječe od Boga" ustvari u sebi prilično neodređena i višeznačna. Budući da čovjek s gledišta svog spasenja može u raznim zgodama i u događaju, koji je moguće protumačiti posve prirodnim načinom, otkriti Božju milost i poticaj za svoje osobno spasenje, moglo bi se onda i "nekim prirodnim putem protumačiti viđenje,, ako je u granicama kršćanske vjere i morala, ako ne škodi duševnom zdravlju vidioca, nego ga moralno i religiozno podiže, prihvatiti kao ,od Boga učinjeno, i kao milost, premda to viđenje svoj neposredan, naravni temelj ima u psihičkom mehanizmima..."

S teološkog gledišta nema nikakve zapreke da se Bog posluži sasvim prirodnim mogućnostima ljudske naravi za ostvarenje nekih izvanrednih ciljeva s obzirom na čovjekovo spasenje. Teško je, zapravo nemoguće odgovoriti na pitanje, zašto bi se Bog morao služiti uvijek nekim izvanrednim putem za ono što može postići preko redovitih ljudskih sposobnosti i mogućnosti.

Nasuprot tendenciji da se sve parapsihološke pojave odmah strpaju u područje negativnog, K. Rahner se sasvim otvoreno pita: zašto se ne bi parapsihološke naravne sposobnosti telepatije, vidovnjaštva, psihometrije itd. kod religioznog čovjeka mogle usmjeriti isto onako kao i ,normale, sposobnosti na objekte religiozna naravi i tako biti poticaj za religiozno relativne čine, i zašto se takvi čini ne bi smjeli vrednovati kao ,od Boga učinjeni,, kao milost.

Sve su ovo važne premise kako bi se i ono viđenje u pravom smislu, koje ima svoje ishodište u izvanrednom Božjem zahvatu, moglo vrednovati na ispravan način. Takvo viđenje, koje je redovito popraćeno nekim posebnim čudesnim znakom, koji je sasvim spoznatljiv, nije dakle nipošto jedino autentično viđenje. U tom se svjetlu stvarno nameće pitanje: "Zašto ne bi npr. crkveno priznanje nekog viđenja moglo imati smisla i kad se ograničava samo na tvrdnju da je to viđenje po svom sadržaju i po svom djelovanju na vidioca i druge samo pozitivno, i u tom smislu da ,potječe od Boga,, ili je legitiman eho stvarnog mističnog iskustva vidioca koje odgovara normama vjere i razuma, bez nužnosti da u oba slučaja Crkva mora pretpostaviti stvarni čudesni Božji zahvat?

Prema tome, ako u nekom viđenju i nema čudesnog znaka koji jasno nadilazi prirodne zakone i uobičajene tokove događaja, nego se sve može protumačiti kao prirodna ili parapsihološka pojava, tu još nema nikakva teološkog razloga da se takvom viđenju zaniječe svaka mogućnost da potječe od Boga. Zapravo; najveća se pogreška čini kada se sve kao cjelina bez ikakva razlikovanja prebrzo odredi kao moguće ili nemoguće, kao od Boga učinjeno, ili kao đavolska varka, odnosno ljudska iluzija. Zato mnogi teolozi na čelu s Rahnerom zagovaraju određenu "blagost" naprama vidilačkim iskustvima i smatraju da se mogu prihvatiti kao od Boga prouzročena i onda, kada ne možemo svaku pojedinost u njima prihvatiti. Isto tako valja imati na umu da i onda, kada je njihova autentičnost priznata od Crkve (pogotovo na osnovu vanjskih kriterija, o kojim će još biti riječi), time nije rečeno da je svaka pojedinost u sadržaju ispravna i da je moramo prihvatiti. I u nekom autentičnom viđenju mogu se potkrasti zablude glede lika i poruke koju prenosi viđena osoba. Sve to može biti uvjetovano okolnostima sredine, vremena, teološkog znanja vidioca, kao i njihova temperamenta, što se posebice odražava na način prenošenja primljenih poruka.

Tako npr. činjenica da mali Franjo u Fatimi nije uvijek čuo sve što je Gospa govorila, nego je samo vidio micanje usana Rahner ne smatra argumentom protiv, nego naprotiv dobrim znakom za vjerodostojnost malih vidjelaca.

Možda ovdje nije naodmet povući jednu paralelu s novozavjetnim izvještajem o ukazanju Uskrslog. Viđenje koje su žene imale u Isusovu grobu Marko opisuje kao "mladića u bijeloj dugoj haljini" (Mk 16,5), Matej kao "anđela Gospodnjeg" (Mt 28,2), a Luka govori o "dva čovjeka u blistavim odjelima" (Lk 24,4). Njemu je najbliži Ivan, koji opet spominje "dva anđela u bijelim haljinama" (Iv 20,12). Biblijska znanost je u međuvremenu na ovim mjestima otkrila različite teološke intencije pojedinih evanđelista i različite tradicije kojima se oni služe, ali pitamo se: da li je time uistinu sve protumačeno? Zašto svjedoci Uskrsloga u njemu odmah ne prepoznaju Isusa, zašto se on "ukazuje u drugim obličju" (Mk 16,12), jednom kao suputnik, kojeg ne mogu prepoznati, jer je to "uskraćeno njihovim očima" (Lk 24,16), drugi put kao "duh" (Lk 24,37), ili opet kao "vrtlar" (Iv 20,15)? Redovito učenici vide Isusa, ali ne znaju da je to on dok ne progovori (usp. Iv 21,4), ali i tada, čim ga prepoznaju, on obično iščezava ispred njihovih očiju. Dakle, čak i ovdje u temeljima same Objave nije najvažnije precizno gledanje, nego poruka i vjera.

Ne govori li nam sve ovo kako su ukazanja i viđenja u sebi složen i zapravo teško opisiv događaj, u kome je teško povući granicu između objektivnog događaja i subjektivnog doživljaja? Bog i onda kada se ljudima objavljuje na najopipljiviji način ostaje inefabilis - neizreciv.

U objavi Bog se želi ljudima priopćiti i objaviti, ali i ne posve prepustiti u njihov posjed, dati se zarobiti od njih. Zato redovito, kada je u pitanju bilo kakva objava, ostaje uvijek dovoljno pitanja i nejasnoća. Drukčije ne može ni biti jer nikakvo znanje ne može nadomjestiti ulogu vjere. Ona je imala odlučujuću ulogu kod čudesa koja je Isus činio, kod prepoznavanja Uskrslog kao i kod naviještanja poruke uskrsnuća. Takvu ulogu ona zadržava i kod svih kasnijih viđenja i objava, koje su vezane uz ta viđenja. Naravno, moramo se čuvati ekstrema i paziti da to značenje vjere ne shvatimo u smislu kako se to često kršćanstvu prigovara: "Čudo je najdraže dijete vjere!" Dakle, ne vjera koja bi izmišljala čuda, nego kao bezuvjetna dispozicija za prepoznavanje i prihvaćanje nadnaravnih pojava. Samo ona pri tom mora biti nadopunjena određenim objektivnim znacima, koje ta pojava pruža, a koji nužno spadaju u kriteriologiju za prosuđivanje takvih pojava.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`