Ukazanja, Viđenja, Objave

Teološko značenje Marijinih Ukazanja

Sve što je do sada rečeno odnosilo se na ukazanja općenito. Poseban slučaj predstavljaju Marijina ukazanja jer su ona daleko najčešća, pa zato na kraju zavrjeđuju pažnju. Oni koji a priori sumnjaju u mogućnost bilo kakvih ukazanja obično dovode Marijina ukazanja u svezu s pretjeranim štovanjem i "bolesnom" pobožnošću prema njoj. Ne može se zanijekati da je u Crkvi uvijek bilo i takvih pojava, ali one nisu nikada bile od Crkve podržavane, a pogotovu nisu mogle potisnuti u drugi plan zdravu crkvenu tradiciju glede Marijina mjesta i uloge u Crkvi. Odustavši od posebnog dokumenta o Mariji i odlučivši se da o njoj govori u sklopu konstitucije o Crkvi Drugi vatikanski sabor je jasnije istakao Marijinu eklezijalnu dimenziju i njezino mjesto u toku otkupljenja. Time je ustvari samo istaknuta vjernost Crkve najzdravijoj tradiciji koja vuče korijene sve od vremena Prackve.

U toj istoj perspektivi papa Pavao VI. je, govoreći o Marijinu štovanju danas, naglasio da pobožnosti prema Djevici moraju "jasno pokazivati mjesto koje ona zauzima u Crkvi" Marija je sva zbog Krista i njegove Crkve i zato nema zdrave marijanske pobožnosti koja ne vodi Kristu i ne izgrađuje Crkvu. Kako u taj kontekst smjestiti i kako vrednovati u posljednja dva stoljeća učestala Marijina ukazanja? Ima teologa koji dopuštaju mogućnost ukazanja i privatnih objava, ali im poteškoću predstavlja baš ta učestalost Marijinih ukazanja. Tu pojavu je moguće promatrati jedino u svjetlu već spomenute Marijine jedinstvene uloge i mjesta u Crkvi. Nju je nemoguće promatrati izolirano, samu za sebe, kao što često promatramo druge svece. Ona je duboko uronjena u plan spasenja i stoji u najtješnjem odnosu prema središnjim stvarnostima spasenja, Kristu kao Otkupitelju i Crkvi kao zajednici otkupljenih.

U njezinu pristanku na anđelovu poruku njoj bila sadržana samo spremnost da daruje život drugoj božanskoj osobi, nego je to bio njezin pristanak na čitav plan spasenja, koji Marija u tom trenutku sigurno nije mogla svojim razumom do kraja proniknuti u svoj njegovoj dalekosežnosti. Njezina uloga ne završava ni s Kalvarijom, jer Isusova riječ predanja Majke učeniku i učenika Majci (Iv 19,26) u tom ozbiljnom trenutku drame spasenja nije samo izraz sinovske brige za Majku i učenika, nego ima daleko dublje značenja. Ona znači trajno vezivanje Marijine sudbine uz sudbinu Crkve.

Marijina osobna svetost i njezina služba u planu spasenja, nisu dvije stvari koje samo sticajem okolnosti stoje zajedno, one predstavljaju jednu nerazdvojivu cjelinu. To njezino samoostvarenje i njezinu službu u ostvarenju općeg spasenja svijeta K. Rahner izražava kao jedinstvo osobne svetosti i apostolata koji nužno iz te svetosti izvire, po čemu je Marija "Na izvanredan način službena reprezentacija Crkve."

Dakako da ta njezina tijesna povezanost s Crkvom ne prestaje ni s prestankom njezina zemaljskog života. Zapravo njezina briga za Crkvu svoga Sina još je jača tamo gdje se ona kao jedini član Crkve već nalazi u proslavljenom tijelu, dok su drugi na putu prema tom stanji i potrebni su pomoći. Tomislav Šagi Bunić lijepo kaže da se i "u koncilskom tekstu Marijino uzdignuće u nebesku slavu ne shvaća prvenstveno kao neki odlazak i rastanak nego prije kao zadobivanje rascvalih mogućnosti da svoju djelotvornu ulogu u povijesti spasenja, dakako u odgovarajućoj povezanosti s Kristom Gospodinom, nastavi na jedan viši čin."

Među tim "procvalim mogućnostima" svakako posebno mjesto pripada Marijinim ukazanjima, koja bez obzira na njihovu poruku već sama po sebi imaju teološko značenja. Kao što Isus nije samo najavljivao dolazak kraljevstva Božjega u budućnosti, nego garantirao njegov početak svugdje gdje je bila prihvaćena njegova riječ, tako ni spasenje nije ideja nego stvarnost sadašnjeg trenutka. U Mariji ono ima svoj konkretno ostvaren primjer. Ona predstavlja savršeno uspio od Boga zamišljen čovjekov život i s obzirom na svoj početak i na dovršenje u nebeskoj slavi. Zato svako Marijino ukazanje ima u prvom redu svoje značenje u tome što objavljuje taj misterij njezina života i pokazuje njezinu ulogu u povijesti spasenja. Ali to se opet ne događa zbog Marije same nego zbog Crkve. Očitujući nam svoju slavu Marija nam otkriva naše mogućnosti koje nam nudi misterij njezina Sina.

Nastojeći to nekako ilustrirati slikom iz našeg ljudskog života L. Scheffczyk kaže: "To je slično kao kad bi neka samo duhovno i intencionalno bliza osoba najednom dobila realnu prisutnost u ljudskom životnom prostoru. Sad je ona prisutna u svoj veličini svoje osobe, svom značenju, svojoj ulozi i svom zahtjevu. Marijino ukazanje stavlja na realno-personalan način čitavu Marijinu tajnu pred vidioca i njegovim posredstvom također pred vjernike."

Možemo slobodno reći da je Marijino ukazanje kao takvo samo po sebi najveća poruka Crkvi, kao ohrabrenje na njezinu putu prema vječnosti, ali i kao obveza. Budući da je vrijeme Crkve eshatološko vrijeme i da je Marija jedina kod koje ne postoji ona eshatološka napetost ostvarenog i još ne do kraja dovršenog spasenja, to i njezino djelovanje valja uvijek promatrati u tom kontekstu. Ono će "uvijek imati retrospektivan karakter, ciljajući na Kristov misterij, ali u isto vrijeme biti okrenuto i u budućnost prema ispunjenju"...Zato njezina ukazanja "imaju posebnu eshatološku dimenziju i tendenciju konačnog svršetka vremena," što da kako ne treba shvatiti u smislu brzog svršetka, a pogotovu ne onoga koji se dade točno izračunati.

Kao ona koja je jednom zauvijek svoju sudbinu vezala uz sudbinu Sina i preko njega za zajednicu spašenih Marija ne može ostati po strani dok se Crkva zajedno sa svim stvorenjima nalazi "u porođajnim bolovima" (Rim 8,22). Ona svojoj majčinskom naklonošću i ljubavlju Crkvi posreduje svjetlo u kušnjama ovoga svijeta, koje u zadnjoj crti dolazi od Kristova svjetla. Kao ljudsko biće Marija može dati samo ono što je i sama primila i zato njezina ukazanja "u svojoj biti imaju više karakter dinamičkih impulsa za srca i volju vjernika, kako bi spoznatu istinu Objave na nov način utjelovili u određenom vremenu."

Zato su njezina ukazanja uvijek nalazila više odjeka u srcima vjernika nego u razmišljanjima teologa. U svjetlu logike i dinamike spasenja u Crkvi sasvim je razumljivo da je Marija najaktivniji ud Crkve, kojoj je puninom svoje svetosti u isto vrijeme i pralik i majka i njezin konačni ideal, prema kome i ona teži.

Bez obzira na početnu zbunjenost i nesporazum sva su Marijina ukazanja imala snažan utjecaj na život Crkve, počevši od novih oblika pobožnosti, preko obnove sakramentalnog i pokorničkog života pa sve do produbljivanja slika o samoj Crkvi i ljubavi prema njoj. Jer u stvari čašćenje Marija nije ništa drugo doli "oblik čašćenja tajne Crkve, koja u Mariji gleda svoj prauzor i svoj već sada ostvareni oblik savršenosti."

Naime, po svojoj biti "Crkva nije ništa drugo nego kopija Marije ..., živi otisak Marijina lika u kršćanskoj zajednici."

fra Ivan Dugandzic, OFM , 1995