Razgovor: Felicia von Abensperg und Traun

Other languages: English, Hrvatski
Felicia Abensperg Traun

Felicia, grofica od Abensperga i Trauna, redovito dolazi u Međugorje već oko 20 godina. Kao kršćanka i majka velike obitelji, te kao građanka svijeta, uključena je u mnoge vjerske i humanitarne djelatnosti.

U svibnju 2004. razgovarala je s Huanitom Dragićević za Radio «Mir» Međugorje.

Huanita Dragićević: Gospođo Traun, Hvaljen Isus i Marija i dobro došli opet u Međugorje. Na početku našeg razgovora, zamolila bih Vas da nam kažete nešto više o sebi. Vi ste Felicia od Abensperga i Trauna, što je sigurno zanimljivo našim čitateljima.

Felicia v. Abensperg u. Traun: Ja sam nitko. Ja sam samo hodočasnica. Došla sam prvi put u Međugorje 1983.g. poradi svojih prijatelja koji su mi govorili o ovome mjestu. Odgajana sam u vjeri i uvijek sam vjerovala do je Bogu sve moguće, i zato sam i došla. Od trenutka kad sam stigla prvi puta, bila sam veoma blagoslovljena. Upoznala sam fra Slavka Barbarića i vidioce, i imala sam priliku biti s njima u molitvi u "maloj sobici" u crkvi i za vrijeme ukazanja. Odmah sam zavoljela Međugorje koje je tada bilo jednostavno, malo, prelijepo selo sazdano od starih kuća, u prekrasnoj, tako stvarnoj zemlji, okruženo brdima.

Kažete da ste upoznali fra Slavka i vidioce. Možemo li saznati nešto više o Vašim prvim dojmovima?

Najdublji dojam na mene je ostavila crkva. Mislim da nikad do tada nisam vidjela crkvu tako punu ljudi, tako ispunjenu molitvom, crkvu u kojoj se sakramenti primaju tako ozbiljno i skrušeno, s takvom revnošću i pobožnošću. To me se najviše dojmilo. Isto tako i vjera. Vjera s kojom se narod penje na Križevac. Jednostavnost koja se osjećala u razgovoru s djecom vidiocima. Sjećam se kako sam s njihovim roditeljima imala priliku u polju popiti čašu vina. Pri tome me je uglavnom pratio fra Slavko koji je na mene ostavio dojam uravnotežene i inteligentne osobe. Osjećala sam da se može imati povjerenja u njega i zaista vjerovati u ono što je govorio, te sam bez ikakve sumnje u srcu povjerovala u autentičnost događanja u Međugorju.

Prvi put ste došli u Međugorje gotovo na samom početku ukazanja. Poslije toga ste se vraćali nekih dvadesetak puta. Što Vas to uvijek iznova zove u Svetište Kraljice Mira?

Da, ja uvijek imam želju vratiti se ovdje jer tu je moj dom. Međugorje je za mene kao izvor bistre vode na koju dolazim piti i osjetit moć Božju i snagu Gospinu. I zato se uvijek iznova vraćam, jer svijet u kojemu živimo je drugačiji svijet, vrlo grub svijet, svijet prepun stvari koje se nude i koje se događaju, koje nas okružuju, a u kojima je tako malo Božje prisutnosti. Puno toga tek trebamo naučiti i svaki put kod dođem u Međugorje, naučim nešto novo.

U svijetu je sve više okrutnosti, Bog se čini tako malo prisutan. Vi živite jedan dio godine u Madridu a jedan u Austriji, i također puno putujete. Što nam možete kazati o ljudima koje susrećete, o mjestima u kojima živite, kako tamo ljudi žive svoju vjeru?

Drukčije je. Neki žive svoju vjeru, neki ne, ali čini mi se svakim danom sve manje. Kod dođete u Međugorje, vjere je sve više i više. Ovdje vas sve potiče da se osnažite u vjeri. Osjetite Gospine poruke u svome srcu i želite ih živjeti. Ukoliko ih ne živite, ne činite ništa dobro za Boga. Ono što ja činim je da po povratku iz Međugorja nastojim nastaviti promišljati i živjeti Gospine poruke i s Božjom pomoću nastojim im pronaći put u srca ljudi koji me okružuju. Ponekad ljudi se zainteresiraju da dođu sa mnom ovamo, ponekad ih to ne zanima. Ali ja svejedno osjećam do moram pokušati približiti im ove poruke; sve što činim želim činiti za sve veću Slavu Božju.

Imate šestoro djece, devetnaestoro unučadi. Recite nam nešto o svojoj obitelji. Jesu li i oni dolazili s Vama u Međugorje?

Moja djeca i unučad su za mene dar i blagoslov od Boga. Moja su sva djeca u svojoj mlađoj dobi hodočastila sa mnom u Međugorje, svi su bili impresionirani Međugorjem. Oni danas svi imaju svoje živote, a meni ostaje jedna velika želja i molitvena nakana, a to je da jednog dana svi dođemo ponovno zajedno u Međugorje. To je velika obitelj, ali nadam se da će mi Bog ispuniti ovu želju prije nego što odem u raj, i da za to još ima vremena. Ako se to ostvari, to bi bilo najveće ostvarenje mog života.

Niste spomenuli Vašeg supruga. Da li je i on bio u Međugorju?

Moj suprug je bio čovjek velike vjere i hodočastio je sa mnom u Međugorje. Kad sam ga pozvala da dođe sa mnom, rekao je: "Kako bih te mogao odbiti?!", i došao je. Iako je imao duboku vjeru, nije mu bilo lako moliti. No kad je došao u Međugorje, cijelo je vrijeme provodio u crkvi. Dok sam ja bila po brdima i s vidiocima, on je uvijek bio u crkvi i bilo je teško odvući ga od crkve. To hodočašće je promijenilo naše živote, način gledanja na stvari i naš život kao bračnog para.

Vaš suprug je nažalost poginuo prije desetak godina?

Da, poginuo je u automobilskoj nesreći, blizu našeg prebivališta u Donjoj Austriji. Vraćao se iz lova u nedjeljno poslijepodne, i neki se vozač zabio direktno u njega. Mislim da je bio pripremljen za smrt. Bio je na pričesti tog jutra, i to mi je najvažnije od svega. Ja nastavljam bez njega i dalje hoditi s našom velikom brojnom obitelji, i od tada mi je Bog dao još mnogo milosti, toliko novih mladih obitelji i mladih ljudi, te osjećam da je moj suprug i danas sa mnom, možda i više no što je to bio dok je bio živ. Nikada neću zaboraviti kako je fra Svetozar Kraljević došao na njegov pogreb. Vozio je cijelu noć s još jednim mladim svećenikom, mojim prijateljem, cijelu noć, kako bi bio sa mnom na taj težak dan, i to nikada neću zaboraviti. Jako sam mu na tome zahvalna i mi smo i dalje veliki prijatelji.

Kako je to prijateljstvo započelo? Znamo da ste zajedno s njime učinili jako puno za naš narod, napose u Konjicu.

Naše prijateljstvo je započelo na neobičan način. Do tada sam jako dobro poznavala fra Slavka Barbarića koji nas je često posjećivao u Austriji. Prijateljstvo a fra Svetozarom je zaista bilo u Božjoj providnosti. Sjećam se to je bilo jednog vrućeg kolovoškog ljeta osamdesetih. Htjela sam otići u crkvu da se malo osvježim, i tu sam čula svećenika kako govori hodočasnicima engleskog govornog područja. Odjednom sam osjetila glas u sebi kako mi govori: "Felicia, pođi pitati tog svećenika što mu treba!". Glas je bio tako uporan, da sam ustala i krenula ka svećeniku, ali toliko se ljudi tiskalo oko njega ispred oltara. Prijatelj me upitao: "Što radiš?!" Odgovorila sam mu da moram razgovarati s tim svećenikom. To je bilo nevjerojatno. Između svih tih ljudi naše su se oči susrele, i on je krenuo k meni i poveo me u sakristiju gdje sam se našla sama s njim i vidjelicom Marijom. Ponudio mi je stolicu da sjednem, očito misleći da tražim ispovijed. Upitao me: "Tko ste Vi? Treba li Vam nešto? Želite li se ispovjediti?". Odgovorila sam mu: "Ne oče, možda ću se sutra ispovjediti, ne sada jer ja sam došla zapravo Vas pitati što vama treba!!?" Pogledao me začuđen i zamolio da ponovim što sam upravo rekla!! Rekoh mu: "Imam osjećaj da Vam nešto jako treba." A on je na to sklopio ruke i samo govorio: "To je nevjerojatno! To je nevjerojatno! Vidite, ja nemam putovnice i ne mogu putovati, a moja je velika želja do izgradim crkvu u Konjicu, kako bi narod iz šest sela imao gdje ići na misu. Možete li mi pomoći? Poznajete li ljude koji bi mogli pomoći?" Odgovorila sam mu: "Da, oče, ja putujem i poznajem ljude. Učinit ćemo što tražite. Ne znam kako ali znam da hoćemo." I tako je i bilo. Crkva je temo. Ja sam bila nazočna no dan posvećenja. I to samo dva dana uoči vjenčanja moje kćerke. I sjećam se kako smo plesali svi zajedno, narod i franjevci, i do su tu bili i ljudi drugih vjera. I to je bilo iskustvo koje nikada, nikada neću zaboraviti.

Prekrasno! Ali to nije jedino što ste učinili za naš narod. Vi ste također poklonili veliku zlatnu pokaznicu za Presveti Oltarski Sakrament, za našu crkvu Sv. Jakova ovdje u Međugorju!?

To je još jedno Božje nadahnuće, to nisam ja, ja imam samo jedan mali udio u tom velikom djelu. Bilo je to 2000.g. Susrela sam se s fra Svetozarom. Pozvao me je na šalicu kave, a ja sam rekla da mora da tu ima još nešto osim šalice kave. Prve tri godine kada sam dolazila u Međugorje, samo sam plakala, molila Boga, odmarala se u Gospinoj prisutnosti. Kasnije sam osjetila do me je Gospa uzela u svoju vojsku i da trebam raditi za nju. Kod sam se odazvala na fra Svetozarov poziv na šalicu kave, znala sam da će prije ili kasnije nešto tražiti od mene, i tako je i bilo. Rekao mi je do voli španjolsku sakralnu umjetnost te do bi želio počastiti crkvu Sv. Jakova prekrasnom i povelikom pokaznicom Presvetog Oltarskog Sakramenta, tako da tisuće mladih ljudi koji se ljeti okupljaju na molitvu u Međugorju mogu iz daljine vidjeti Isusa. Pitao me da li znam nekoga tko bi to mogao izraditi. Odgovorila sam mu: "Puno tražite od mene. Ne znam da li znam koga tko bi to mogao izraditi. Ali ako me Vi to tražite, onda će tako i biti. Dajte da razmislim o tome." A on mi je na to rekao: "Razmisli do sutra, i dođi ponovno do mene sutra uvečer u osam." Slijedećeg dana išla sam sa skupinom mladih ljudi no Križevac. Cijelo vrijeme sam molila Boga do me nadahne kako to ostvariti i što učiniti. Silazeći s Križevca, povrijedila sam nogu. Jedan od mladih ljudi u skupini, zove se Angel, pomagao mi je da siđem s Križevca. Silazak je trajao dva sata umjesto jednog. I dok smo silazili, govorio mi je o sebi i svome životu i u jednom trenutku je rekao: "Znam da ćeš se vidjeti večeras s fra Svetozarom poradi nečega. Pa htio sam reći da sam ja arhitekt i ako Vam mogu ikako pomoći…" "Da, Angel, Vi zaista i jeste anđeo. Pođite sa mnom večeras." Fra Svetozar je bio tako uzbuđen da nas je oboje poveo do crkve za ruku, doslovce trčeći, zatvorio sva vrata, sve troje smo kleknuli ispred oltara i pomolili se: "Neka nam dragi Bog i Gospa dadnu snage i nadahnuća do to ostvarimo." Fra Svetozar i Angel su se potpuno razumjeli, i samo šest mjeseci kasnije, velika pokaznica je bila izrađena. Izradila su je dva brata i to po nacrtu našeg Angela koji je, iako do tada nije nikada radio na nekom religioznom projektu, učinio izvanrednu stvar. No, veliko čudo je tek slijedilo. Kapetan "Plavih šljemova" španjolske jedinice UN-a u BiH, upoznao je Angela koji ga je upitao kako da prebacimo tu veliku tešku pokaznicu do Međugorja. Kapetan je odgovorio da će mu biti čast do on to osobno učini. I tako je pokaznica stigla u Međugorje u kapetanskom zrakoplovu. Tom prilikom smo i mi došli ponovno u Međugorje i u našoj nazočnosti ju je Fra Svetozar primio. To je zaista bilo nevjerojatno.

Hvala Vam na tome! No ni ovo još nije sve! Vi pomažete i drugima. Radite i sa hendikepiranom djecom u Bugarskoj i željeli biste povezati djecu iz naših krajeva s djecom u Bugarskoj. Možete li nam reći nešto i o tome projektu?

Moram ponoviti da sam ja ništa, ja sam samo instrument. Da, povezana sam s hendikepiranom djecom u Bugarskoj. Moja majka je podrijetlom Bugarka. Za vrijeme komunizma, imanjem mojih predaka u Varni, na Crnom moru služila se bugarska mornarica. Zahvaljujući mojem bratiću Ivanu Stancioffu, dobili smo to imanje natrag. Tamo smo otvorili Dom za 150-toro teško hendikepirane djece. O tome sam razmišljala kad sam jučer posjetila Majčino selo u Međugorju koje me se jako dojmilo. Austrijanka Swani koja radi s hendikepiranom djecom pokazala mi je neke fotografije hendikepirane djece iz ovih krajeva koje su me jako rastužile: ta djeca nikad ne napuštaju svoje sobe... Pomislila sam da bismo možda mogli organizirati odmor za njih i odvesti ih u Bugarsku. Stupit ću u kontakt s mojim bratićem koji vodi taj projekt u Varni, pa ćemo možda pokrenuti suradnju između ovih dviju Institucija. Nakon pada komunizma, Ivan Stancioff je bio prvi Ministar vanjskih poslova Bugarske, te prvi veleposlanik Bugarske u Londonu. Eto kako se povijest ponavlja, naš djed je bio posljednji veleposlanik Bugarske u Londonu prije dolaska komunizma.

Ova je zaista zanimljiv razgovor, mogli bismo razgovarati danima, ali sada, na kraju, zamolit ćemo Vas samo još da uputite svoju poruku našim čitateljima.

Ja nemam što za reći. Moja poruka je poruka Gospina. Činite što Gospa od nas traži, jer njezine su poruke od Boga. Željela bih podijeliti s vama svoje iskustvo iz susreta a Majkom Terezijom iz Kalkute koju sam imala čast osobno susresti i poznavati. Bila sam s njom u Beču i imala sam uza se blagoslovljene medaljice iz Međugorja. Ona mi je dala čudotvorne medaljice iz Rue du Bac, iz Pariza, a ja sam ju upitala: "Mogu li ja Vama dati medaljicu iz Međugorja? Jeste li čuli za Međugorje?" A ona mi na to reče: "O dijete moje, da li znam za Međugorje? I te kako znam za Međugorje. Voljela bih tamo ići." "Pa zašto ne biste pošli?", upitala sam je. A ona mi na to reče: "Vidiš, ne mogu ići prije Pape. Ali ja vjerujem u Međugorje." Dopustite mi i da dodam, da znam i da je naš Papa mnoge svećenike i vjernike uputio u Međugorje, jer on vjeruje u Međugorje. Ne možete ne vjerovati u Međugorje, jer je to mjesto molitve, a to je najvažnije.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`