Svjedočanstvo: Pješice iz Poljske do Međugorja

Other languages: English, Čeština, Deutsch, Hrvatski, Italiano

Gđa Katarina Bednarczyk Sieminska (55) iz mjesta Kazimierz Dolny kod Lublina u Međugorje je došla pješice iz Poljske. Hodala je 62 dana, a na put je pošla praznih ruku, uzdajući se samo u Božju providnost. Sa sobom je nosila samo križ, brevijar i zemljopisnu kartu. Molitvena nakana ovoga hodočašća bila je mir u svijetu, pomirenje cijeloga čovječanstva koje je jedna jedinstvena Božja obitelj. Udata je, ali nema djece. Njezin suprug je umjetnik, slikar.

Evo njezinoga svjedočanstva:

Hodočastila sam pješice u Međugorje jer se ovdje ukazuje Kraljica i Majka mira. Marija dolazi ovamo, ja to vjerujem, i zato sam došla ovamo. Jasno je da je ona posvuda, ali ovdje je na poseban način. Ona nas želi pripremiti na susret s Isusom, s Bogom, s Bogom Ocem.

Živimo u teškomu razdoblju, i mislim da je vrijeme za pomirenje cijeloga čovječanstva. Tu sam nakanu primila u molitvi. Svi smo mi Božja djeca. Mi ljudi moramo ići jedni prema drugima. Čovječanstvo je kao u porođajnim bolovima i moramo toga biti svjesni. Svi su ljudi naša braća, zato nisam sa sobom nosila ni kruha, ni vode, nego sam svjesno i namjerno željela biti ovisna o onima koje ću susresti, o njihovoj dobroti. Katkada su ljudi htjeli da ponesem sa sobom za slijedeću dionicu vode ili kruha, ali nisam to učinila. Lijepo je moliti, tražiti, ljudi su sretni kada mogu nešto pružiti, dati. Onda ih osjećamo kao svoju obitelj. Bog djeluje po njima.

Katkada su me ljudi znali i odbiti ali i to je dobro iskustvo. Koliko puta Bog kuca na vrata našega srca, a mi ga odbijamo, ne primamo ga. Koji puta treba kucati više puta. Isusa susrećemo i u beskućnicima, i u siromasima, i ako to ne prepoznajemo onda smo doista slijepi. Svi su ljudi naša obitelj, i oni bolesni, i oni koji su izgubili razum. Katkada netko želi nešto ukrasti od nas. I to treba dopustiti. Ne zatvarajmo, nego otvorimo srce, onda će ljudi biti manje agresivni.

Moramo spoznati da smo svi mi jedno, jedno tijelo. Koji puta želimo biti bolji od drugih, ali Bog ne želi da budemo bolji od drugih. On jednostavno želi da budemo dobri. Biti dobar ne znači bolji od drugih. Trebamo Boga moliti za pomoć, ljude moliti za pomoć, i pomoć ćemo dobiti. Samo Bog može otvoriti srca. Mi sami sebe ne možemo promijeniti, samo Bog nas može promijeniti i zato moramo moliti jedni za druge.

Kod kuće nismo siromašni. Moj muž je slikar i dao mi je novac za put, ali sam ja taj novac ostavila u Poljskoj. Jednom smo zajedno hodočastili pješice u Rim, moj suprug, jedna prijateljica i ja, ali ovaj puta sam osjetila da moram ići sasvim sama, točno onako kako me Bog nadahnjuje, potpuno praznih ruku, bez ikakve zaštite. Ako se želimo brinuti za sebe, onda se Bog ne mora brinuti za nas. Treba iskusiti kako se on brine za nas. Evo jednoga primjera: Budući da je jesen, krenula sam s kišnom kabanicom i prvih je deset dana padala kiša. Onda sam odlučila ostaviti tu potpuno mokru kišnu kabanicu i zasjalo je sunce! Bog može učiniti da kiša pada svuda naokolo, ali ne onim putem kojim ti hodaš! To iskustvo me učinilo neizrecivo sretnom. Žao mi je svih onih koji ne vjeruju u Boga. Oni misle da moraju sve sami učiniti, i zato ne mogu naći mir.

Spavala sam po kućama, u župnim uredima. Iz Poljske sam išla preko Slovačke, Mađarske i Hrvatske, i onda preko Bosne, tamo gdje žive muslimani. Razgovarala sam s njima. Oni ne znaju da je Bog Otac. To sam im govorila: da imamo istoga Oca. Oni su naša mlađa braća, rođeni nekoliko stoljeća poslije nas. U jednomu mjestu u blizini Zenice išla sam u džamiju. Zamolila sam ih da mi nađu prenoćište. Dali su mi i jesti. Rekla sam im da idem u Međugorje. Kada sam otišla, mnogi su me pozdravljali i govorili neka uzmem ovo ili ono, ali ja sam išla praznih ruku. Bilo im je drago što idem u Međugorje, rekli su mi da oni žele mir, mir, samo mir.

Jednom sam davno hodočastila pješice u Čenstohovu s 25 kilograma raznoraznih potrepština na leđima. Tada mi se činilo da sve to trebam… Sada sam uvidjela koliko je to smiješno. Marija mi je rekla: ako želiš slijediti mojega Sina, ništa ti ne treba. On će se za tebe brinuti.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`