Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja

Međugorje i povijest spasenja

Povijesnoteološki kontekst Međugorja jest povijest spasenja, što nije čudnovato ni neobično u povijesti Božjeg djelovanja u svijetu i svojem stvorenju. Nikad Bog nije beznadno napuštao čovjeka ni čovječanstvo. Kad bi god čovjek napustio Boga i pouzdavao se u svoje sile, što je napose vidljivo u Starom zavjetu, redovito bi nastupala propast i katastrofa. Izraelu, a tako i nama danas, mora biti jasno da nas narodom ne čini ni gospodarska ni vojna moć, već izravni zahvat našeg Boga u našu povijest. On nas je izabrao, vodio i vodi. Samo pod vodstvom jednog Boga moguće je sačuvati čistu ideju Boga i sazrijevati kao Božji narod. Čovjek čezne za prostorom gdje će odahnuti, biti prihvaćen, potvrđen, čezne za prostorom gdje nestaje otuđenja te postaje domaći u vjeri i životu. Zato mu treba Crkva utjelovljenog Boga koji je Bog svih ljudi poput dobrog domaćina. To je Međugorje nudilo i ostvarivalo od svojih prvih dana.

Osvrnemo li se unatrag, u povijest Crkve i kršćanstva, vidjet ćemo kako je uvijek na vrhuncima kriza bilo znakova za prekretnicu i zaokret, obrat. Povijesni i epohalni. Svi veliki reformatori, obnovitelji Crkve i društva, pojavljivali su se kad su krize bile premoćne. Nastanak redovništva u Crkvi dade se tumačiti upravo kriznim stanjima u Crkvi. Oni su odgovor na krize vjere. Jednako i na duhovnoj sceni imamo slične pojave odnosno protulijekove. Nakon razorna Descartesova umovanja imamo genijalnog Pascala koji daje nove parametre europskom duhu i duhovnosti. Nakon Kanta, Hegela i idealističke filozofije imamo egzistencijalnu filozofiju jednog Kierkegaarda, a nakon razornoga nihilističkog Nietzschea javlja se ruski filozof Solovjev kao odgovor da Bog jest, nakon što je Nietzsche proglasio smrt Boga. Ma koliko bila snažna kritika religije, čudo teizma nadilazi sve zamke i probleme. Kritika iza sebe ostavlja prazninu, frustraciju i muku, i na kraju svaka kritika govori u prilog onome što niječe: Ako je religija zanijekana, onda samo nijekanje postaje simbolom potrebe i nužde za onim što je zanijekano. Religija postaje nuždom. Izrazito protukršćanstvo uvijek je za kršćanstvo ljekovito jer upozorava na vlastite probleme i zanemarivanje bitnoga. I tu je vidljiva i zamjetna terapeutska uloga Međugorja koje se javlja na vrhuncu krize zapadnog mišljenja i komunističke strahovlasti diljem svijeta.

Čovjekovo gospodarenje je služenje, njegova je sloboda vezivanje uz nužnu nutarnju istinu stvari te otvorenost za ljubav koja ga čini bogolikom. Stoga je moguće i međugorske događaje te i vidioce staviti u tu kategoriju razumskog utemeljenja i svjedočenja. Marija kao svjedok i prorok te Bog koji elementarno zahvaća u živote pojedinaca i uzima ih u svoju službu. Neposredni zov, psihološki nedokučiv i neprotumačiv, i nemoguće mu se otrgnuti a da čovjek ne zaniječe samog sebe. Isto tako i poruka Međugorja, u biti proročka, a za proročku poruku izrazio se M. Buber ovako: Proročki duh nikad ne misli poput platonskog, naime da posjeduje općenitu ili nadvremensku pojmovnu istinu. On prima poruku za porukom u posve konkretnim situacijama. I upravo stoga njegova riječ i nakon protoka tolikih tisućljeća zbori narodu u promijenjenim i promjenljivim životnim situacijama narodne povijesti. Ta je poruka i istina redovito neugodna i tjeskobna, a čovjek postaje Božja usta i medij. U našem slučaju Marija i nekoliko vidjelaca. Odnos proroka prema budućnosti nije pretkazivački. Prorokovati znači staviti posredno ili neposredno pred izbor i odluku zajednicu i pojedinca. Budućnost nije nešto što nam se nudi na dlanu, nešto o čemu se sve zna, ona naprotiv zavisi u bitnome od pravilnosti odluke, tj. od odluke koju čovjek u ovom trenutku donosi i u kojoj u ovom povijesnom kairosu sudjeluje. Prorok uvijek stavlja ljude pred alternativu, pokušava zaokrenuti kormilo u drugom smjeru, cijela mu je duša u tome, njegove riječi drhte od straha i nadanja zbog veličine i snage odluke. Prorok je redovito veliki tužitelj, ne naviješta nikakav dosadni moral ili etiku ponašanja, već neprevarljivost i vječnost Božje riječi i zakona.

Suvremeni je čovjek suočen sa strahovitim mogućnostima tehničkog napretka od kojih ga zazebe samo srce. Naime, izravni zahvati u ljudske gene, zahvat u samu stvarateljsku mogućnost zatim mogućnost da čovjek svojim silama svede na ovu Zemlju apokaliptičnu stvarnost zbog prekomjernog naoružanja. Zato mu treba proroka koji će svojim životom smjerati i usmjerivati na onostranost, onozbiljnost, transcendenciju. Čovjeku je imanentnost, ovostranost pretijesna i preuska. Osporavajući onostranost čovjek se prepustio veličanju ovostranosti, života, dokazivao je život pod svaku cijenu. Životna pohlepa i požudnost za svime i svačim doživljava svoj vrhunac, ali na vrhuncu nije zadovoljenje, već nezasitnost i gađenje, obezvređivanje života te odbacivanje svega što mu se ne sviđa ili mu se više ne sviđa. Stoga su abortus, eutanazija i samoubojstvo samo popratne pojave i naravni plod takva životnog poimanja, odnosno nijekanja temeljne životne odluke, naime nijekanje odgovornosti pred vječnosti i vječnom nadom. Životna požuda svršava u gađenju te na koncu čovjek postaje otpadom, kao što svjedoči suvremena književnost ili sveprisutna kultura smrti namjesto kulture života i ljubavi.

Moguće je dubinu božanske poruke i istine u čovjeku zatrpavati ili krivotvoriti, ali to će uvijek iznova provaliti na površinu i utirati sebi put u čovjekovoj duši. Zato na sve strane ponovni zov za koncentracijom, meditacijom, kontemplacijom, sakralnim, za dodirom sa samim Bogom. To je neminovni zov u vremenu kad se (ne)istina svjetonazora, kome su droga, nasilje, terorizam, revolucija vanjski pojavni oblici, svodi samo na svijet činjenica, pojavnoga te sužavanje razuma na mjerljivo i količinsko, a ne kakvosno i vrijednosno. Jer, da bi čovjek bio čovjek, treba mu moral i etika, a da bi imao etiku, treba mu Stvoritelj, vjera u besmrtnost i Boga. Zato radosna vijest Međugorja i kršćanstva jest upravo u tome: odgovornost pred Bogom, sobom, svijetom i poviješću. Međugorje je pravi izazov i poziv u pravom smislu riječi. Cilj povijesti nije evolucija niti progres, već obraćenje. Ako je gotovo cijela posthegelovska epoha bila zanesena mišlju o stalnom usponu i napretku te koračanju prema sretnijem sutra, onda danas ubiremo gorke plodove tog procesa. Biblija govori o obraćenju, a ne evoluciji. Međugorje počiva upravo na toj misli. Sve pseudoreligije, a tehnika i znanost su takve, okrenule su se protiv čovjeka. Zato je strahovito pogrješno poimati čovjeka kao biće napretka i rasta. On je kao osoba definiran već u Bibliji kao biće razapeto između Dobra i Zla, njemu ne daju sigurnost napredak ili znanost, već odluka za Boga ili protiv Njega. Zato toliko govora o humanumu koje je na sve strane ugroženo. Nakon bezgranične vjere u razum ušli smo u razdoblje iracionalizma. Stoga pred današnjom krizom razuma moguće je pronaći spas jedino u obratu k misteriju, tajni koja spašava razum. Ona nije protiv razuma, već je usmjerena prema smislenosti bitka i opstojnosti svemira snagom jednog Uma.

Nakon pada socijalizma i komunizma zatim nakon frustracija koje je proizveo homo faber, homo technicus u svojim tehničkim dostignućima mnogo razloga govori u prilog vjere i obrata Bogu Pisma. Međugorje je tu vidljivi znak, Grad na gori, odnosno mjesto među gorama. Svatko se upravo danas mora suočiti s činjenicom kako je nemoguće postići duhovne zbiljnosti materijalnim sredstvima ili obećanjima, kako je nemoguće postići smisao, sreću, smirenost, zdravlje, čvrstinu uvjerenja i života materijalnim ili gospodarskim boljitkom ili napretkom, već samo prihvaćanjem sebe kao duhovne zbiljnosti i datosti. U suvremenicima se postupno budi smisao za duhovno, otvaraju se nove vizije i prostranstva, unatoč zavodničkim glasovima jednoga New Age-a. Unatoč tolikim napretcima na području tehnike i tehnologije, fizike i kemije, unatoč tolikim dostignućima na svim područjima i mikro- i makrokozmosa, i mikro- i astrofizike, biologije te spram ustroja atoma i organizama, na području bitka i smisla znanost pa i suvremena filozofija ostaju bespomoćni i bez jasna stava. Odavna su filozofi Adorno i Horkheimer govorili o samorazaranju prosvjetiteljstva. To se zbiva ondje gdje se prosvjetiteljstvo apsolutizira, gdje vrijedi proračun, predviđanje, kalkulacija, gdje se niječe transcendencija i zazbiljnost. Drugim riječima: Društvo koje je satkano na agnosticizmu i materijalizmu ne može na dužu stazu preživjeti. Posljedice su rastakanje morala i svih vrijednosti. Čak ni filozofija smisla, tzv. logoterapija jednoga V. Frankla, koja daje svoje savjete onima koji su izgubili svaku vezu s religijom i Crkvom, ne može pomoći onima koji su još u Crkvi, a stoje pred velikim upitnicima. Prva zadaća jest ozdravljenje morala i prihvat moralnih vrijednosti u društvu. Čovjeku nije dopušteno prekoračiti granice nekažnjeno. Čovjek je slobodan kad priznaje zakon slobode kao sferu, ozračje koje ga određuje. S jedne smo strane suočeni, gotovo bismo rekli, s patološkom brigom i strahom za čovjekovo fizičko zdravlje, fizički integritet, ekologiju, dok s druge strane vlada sveopća bešćutnost za čovjekov moralni integritet, što je u biti nijekanje čovjeka kao čovjeka, nijekanje slobode i čovjekova dostojanstva. Stoga nam se nameće ponovno pitanje objave i Božjeg govora u povijesti i suvremenom svijetu, a tu je Međugorje nezaobilaziv miljokaz. Bez Boga čovjek ostaje samo kotačić, djelić u ljudskoj povijesti i zato nas Međugorje sili na povrat izvorima vlastite vjere, naime, na povrat objavi koje je vrhunac, svrha i smisao Isus Krist, posrednik Boga i ljudi, u kome je skrivena tajna samog Boga. On je Riječ koja u sebi krije sva blaga mudrosti i spoznaje (usp. Kol 2,3) te kao takav otkriva tajnu samog Boga i probija šutnju u koju se Bog prividno zavija.

Ako je dosadašnja duhovna scena u zapadnjačkom liberalizmu i marksističkom komunizmu odricala vjeri bilo kakvo pravo i sposobnost oblikovanja društva, javnih poslova te zajedničke budućnosti u čovječanstvu, danas na sceni susrećemo drukčiji trend. Previranja na sve strane jasno upozoravaju kako je religija i njezin subjektivni izričaj u osobnoj vjeri na osobnom ali i na društvenom planu sila koja se ne dade iskorijeniti niti izbrisati iz čovjekove svijesti niti se svijet može odreći njezine oblikovne uloge u čovječanstvu. Nemoguće je bez vjere oblikovati budućnost. Ali se moraju izbjegnuti sve zamke dosadašnjih stoljeća i bilo kakva svojatanja vjere u političke ciljeve. Prvenstvena uloga vjere je skrb za čovjeka, a tu je Crkva pozvana ne snagom svoje moći, već silom Duha, ne institucijom, već svjedočanstvom, ne pravom, već ljubavlju, životom i patnjom pripremati u srcima prostor za Boga koji dolazi te tako pomoći društvu da pronađe ponovno svoj identitet. Cijela je povijest samo jedna velika borba između vjere i nevjere, između Dobra i Zla, a mi smo danas svjedoci velike svjetske drame u kojoj ne smijemo oklijevati, već se suprotstaviti svemoći rezignacije, ravnodušnosti, fatalizma i očaja snagom vjere, nade i ljubavi. Osposobiti ljude za ljubav, to je imperativ trenutka. Suprotstaviti se javnom mišljenju i moći kao što to učini Isus pred Pilatom, kao što to čini suvremeni Papa spram moćnika ovog svijeta. Isus se nije bojao križa, a suvremeni se vjernik boji pomisli na patnju i mučeništvo. Svatko se, a napose crkveni velikodostojnici, boji za svoj image, makar to bio i obični smrdljivi komentar u nekome dnevnom listu, koji se danas napiše i sutra već zaboravlja. Treba biti spreman na rizik i odvažiti se slijediti Isusov zov. Tome nas svakodnevno uči Marija u svojoj školi u Međugorju.