Povijesno teološki kontekst Međugorskih ukazanja

Other languages: English, Deutsch, Français, Hrvatski, Polski

Namjesto završne riječi

U svim svojim ukazanjima Marija se očituje kao brižna Majka. Nju svatko može razumjeti jer su njezina opcija maleni i siromasi, Božji miljenici. Ona je uvijek prepuna sućuti, zauzima se za malene, njima daruje svoje srce i svoj glas, kod nje mogu naći utočište svi prezreni i obezvrijeđeni, oni s ruba života i društva. Ne ukazuje se u dvorcima ni biskupskim palačama, već u brdima, selima, na nepristupačnim mjestima, a partneri su joj mali i neznatni, pastiri.

Kao da time želi reći: Malenima pripada dužnost evangelizacije svijeta, klera, hijerarhije, biskupa, svećenika. To su oni čudesni procesi u gotovo svim ukazanjima. Često se zna dogoditi da i iskusni teolozi i učenjaci dolaze vidiocima i od njih traže savjet u duhovnom životu. Maleni i neznatni postaju evangelizatori. Odrasli su kroz povijest Crkve znali posegnuti za oružjem kao sredstvom evangelizacije (prisjetimo se neslavnih stranica evangelizacije Latinske Amerike), dok maleni snagom svoje riječi, osobe i života postaju autentični evangelizatori. Tu se ozbiljuje ona Isusova o malenima i djeci kao paradigmi za njegovo kraljevstvo. Ako se danas Crkva okreće siromasima, ako je naš franjevački red stavio kao svoji prioritet opciju za siromahe, jer u njima postoji silni potencijal evangelizacije, onda bismo slobodno mogli reći kako je to upravo danas aktualno, učiti od malenih, kako se biva evangeliziran i evangelizira te kako se ide iz središta prema periferiji. Marija se očituje kao ona koja ljubi, na sve pazi, spremno pomaže i sudjeluje u djelu otkupljenja kao milosrdna Majka. Kod Marije je mjesto gdje se čuju vapaji i uzdasi, gdje se tješi nevolja i bijeda, gdje se otiru suze i liječe boli.

Obični svijet, kršćanski laici nisu više objekt evangelizacije, kome se odozgor nameću misli i ideje, već postaje subjektom evangelizacije koji prima neposredno snagom Duha Svetoga nadahnuća te postaje nositeljem Radosne vijesti u svijet. Svi se moraju okrenuti potrebama svijeta, napose najmanjih, od vrhova do onih najmanjih u Božjem narodu. Samo tako postaje evangelizacija vjerodostojna. Evangelizacija ne služi utvrđivanju hijerarhije, već rađanju novih zajednica vjernika. To je učinak međugorskih ukazanja. Posvuda se rađaju žive zajednice koje žive u duhu poruka i Marijine opcije za najmanje, siromahe. Marijin zov je upućen svima i svi se moraju zaputiti poput Abrahama u nepoznato, u neznana i neistražena područja vjere, vođeni Božjim zovom na slobodu.

Učinak međugorskih ukazanja je nemjeriv. Ono što su kritički um i filozofija razorili, katolička teologija u mnogome propustila, ono na što se pastiri u Crkvi ne usuđuju, pokušava učiniti Duh Sveti preko Marijinih ukazanja i njezinih poruka svijetu. Obraćenje i oživljavanje organizma Crkve koja je u mnogima zamrla. Maleni svijet razumije Gospin govor i prihvaća ga. Oživljuje nada u beznađu, Bog je uza svoj narod. Biblijska vjera i biblijska iskustva ponovno postaju nazočna i živa. Međugorje je relecture Biblije, Bog se dokazuje kao voditelj i osloboditelj, kao snaga sutrašnjosti. Ako se naviješta teologija oslobođenja, onda smo je iskusili najsnažnije kroz Međugorje, a ujedno i teologiju naroda Božjeg kao nositelja obnove i ostvaritelja Božjeg plana u povijesti.

Božje djelo obnove svijeta izvodi se s pomoću Marije. Preko njezinih ukazanja i zagovora ozdravljaju narodi, nazire se i rađa sloboda. Narod postaje svjestan sebe i uskrsava. Marija postaje kreativnim simbolom za cijeli narod. U svojim ukazanjima vraća ona mjestima i narodima njihovo izvorno dostojanstvo, očituje se kao čuvateljica naslijeđene baštine i izvorni znamen autentične inkulturacije Evanđelja u narode i kulture. Ona je ujedno očitovanje i majčinskog lica našeg Boga. Gdje se ona pojavi, očituje se Božje stvarateljsko djelo u povijesti. Stoji to na početku Lukina evanđelja, imamo to i na početku Djela apostolskih. Gdje se Duh na Mariju spušta, iza sebe ostavlja savršeno oblikovani lik, u jednom slučaju Isusa Krista, u drugom slučaju Crkvu kao savršeno umjetničko djelo našeg Boga, kao realiziranu socijalnu utopiju o kojoj je Isus sanjao, kao prostor mira, slobode i ljubavi. To su one bitne egzistencijalne istine od kojih svijet živi i koje mogu podariti svijetu smisao i budućnost. Tu je pak Međugorje nezaobilaziv smjerokaz cijeloj epohi na prijelazu u novo tisućljeće.

Fra Tomislav Pervan, OFM, 1995.

Fra Tomislav Pervan - rođen je 08. studenog 1946. u Čitluku. Zaređen za svećenika 1969. Doktorirao iz teologije s područja Novoga Zavjeta godine 1976. Djelovao kao pomoćnik odgojitelja novaka u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Kao župnik u župi Međugorje djelovao je od 1982. do 1988. Imenovan za Provincijalnog vikara 1990, a za Provincijala Hercegovačke franjevačke provincije izabran 1994.

 


Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.