Razgovor: David Ianni, pijanist i skladatelj iz Luksemburga

David Ianni, pijanist i skladatelj iz Luksemburga, bio je u Međugorju da bi Novu 2006. godinu započeo u molitvi. Na hodočašće je došao s katoličkom zajednicom «Amici di Dio» iz Austrije. (Vidi: http://www.amicididio.com)

David Ianni rođen je 1979. u Luksemburgu. S devet godina tamo je započeo studij glasovira koji je nastavio u Londonu i u Maastrichtu. Kao šesnaestogodišnjak debitirao je u Luksemburgu s Drugim klavirskim koncertom Franza Liszta u pratnji Luksemburškog filharmonijskog orkestra. Uslijedili su mnogi uspješni koncerti – solistički i u pratnji orkestra – širom Europe, u Japanu i u Indiji, kao i snimanje brojnih nosača zvuka.

Od 1998 nadalje, ovaj se mladi umjetnik sve više posvećuje skladanju vlastitih djela. Iz njegova pera proizašlo je više od 80 kompozicija među kojima su «Abrahamova djeca», «Pater Noster» za klavir i orkestar, jedna dječja opera, jedan gudački kvartet, komorna glazba, kao i brojne kompozicije za zbor te za glasovir. (Vidi: http://www.kath.net/detail.php?id=9871)

U razgovoru vođenom 31.12.2005. David Ianni govori o razlozima svojih ponovljenih dolazaka u Medjugorje, o svojoj umjetnosti i svojoj vjeri.

David Ianni, Vi ste pijanist i skladatelj iz Luksemburga, sada živite u Austriji, a Vaše je srce snažno povezano s Međugorjem. Zašto? Što Međugorje znači za Vas osobno, za Vašu umjetnost, za Vaš duhovni život?

Prvi puta sam došao u Međugorje lani na Staru godinu sa skupinom «Amici di Dio» iz Austrije koja takva hodočašća organizira svake godine. Inače, moje osobno obraćenje usko je povezano s posvetom Mariji. Ubrzo nakon te posvete, tijekom ljeta 2004. god., osjetio sam snažan unutarnji poziv da moram doći u Međugorje. Jedna znanica mi je jednom bila rekla: «Ako ikada osjetiš potrebu otići u Međugorje, možda je to zato što te Majka Božja osobno zove.» Ta rečenica ostala mi je urezana u pamćenje, a posebno me je pratila nakon posvete Mariji.

Zašto ste se posvetili Mariji?

Odrastao sam kao površni katolik. U mladosti mi je glazba bila jako važna, vrlo rano sam počeo davati koncerte, mnogo sam putovao, i već tada sam si postavljao pitanja o smislu života. Crkva mi se činila nerazumljivom. Čeznuo sam za nečim egzotičnim, ezoteričnim, za azijskim religijama. Prošao sam kroz razne stranputice dok nisam 2000. god. upoznao jednu katoličku crkvu u kojoj sam postao orguljaš. Jedna mi je žena bila poklonila krunicu iz Međugorja. Počeo sam moliti krunicu, i na taj je način Međugorje povezano s mojim obraćenjem. Krunica, odnosno Majka Božja putem krunice, vratila me u Katoličku Crkvu. Kroz tu molitvu rasla je moja ljubav prema Mariji kao i želja posvetiti se Mariji. Ista znanica koja mi je govorila o Međugorju preporučila mi je i «Zlatnu knjigu» Grignion de Montfort-a. Ta me je knjiga duboko potaknula i shvatio sam da je to moj put. Četiri mjeseca poslije posvete došao sam po prvi put u Međugorje. Imao sam osjećaj da sam tu na pravom mjestu. Nije onako spektakularno kao što sam očekivao. Postoje, naime, brojna svjedočanstva ljudi koji su se ovdje radikalno obratili, ali ja sam se katoličkoj vjeri bio vratio već ranije. Bilo mi je jednostavno lijepo, jer međugorska župa predstavlja lijepo i snažno svjedočanstvo žive Crkve.

U kojem smislu?

Ovamo dolaze mnogi vjernici, među kojima i mnogi mladi. Na svetim misama, na Brdu ukazanja i na Križevcu susrećemo mlade ljude koji mole, i to me je fasciniralo. Osjeća se i nazočnost Majke Božje. Na Brdu ukazanja osjetio sam duboki mir. Tamo je čovjeku lako moliti. Neovisno o ukazanjima, Crkva je ovdje živa. Crkva je puna, na misama se osjeća radost. Toliki ljudi ovdje žive svoju vjeru, idu u crkvu i primaju sakramente. U Međugorju je milost ispovijedi posebno snažna.

Zašto je tome tako, po Vašem mišljenju?

Na želeći preduhitriti sud Crkve, mislim da je tome tako jer su ukazanja autentična. Vidioce sam promatrao samo izdaleka, Vicki sam bio nešto bliže i smatram da iz nje zrači nešto autentično.

Što se mladima u Međugorju najviše sviđa? Što ih to privlači?

Čežnja za mirom, žeđ za istinom. Svijet nam tako često laže. Mediji nam uglavnom pokazuju ono negativno. Mladi su ljudi manipulirani na području seksualnosti, napada se njihova duša… Kod onih koji još nisu učvršćeni u vjeri, to može dovesti do teških posljedica. Međugorska poruka u njima budi čežnju za istinskim mirom, za Bogom i za obitelji, za cjelovitom obitelji. U današnje vrijeme većina ljudi potiče iz razrušenih obitelji. Rijetko se još nađe obitelj u kojoj se doista živi ljubav prema bližnjem, gdje se moli, gdje se roditelji kod prve poteškoće odmah ne rastave. Po meni, mlade ljude u Međugorje najviše privlači čežnja za Bogom, želja dati smisao svom životu. Ovdje se Mariju i Krista može susresti intenzivnije nego kod kuće. Važan čimbenik je i da mladi susreću druge mlade kod kojih vide da su pronašli mir, da su nešto više napredovali u duhovnom životu. To je snažno svjedočanstvo. Ima još nešto što igra vrlo važnu ulogu, naime klanjanje u kapelici i klanjanje u župnoj crkvi. Isus u Euharistiji, Isus u sakramentima je pravo blago naše katoličke Crkve. Moći ostati u Njegovoj nazočnosti. Ovdje u Međugorju klanjanja su posebno lijepa: jednostavne rečenice koje prodiru duboko u srce, praćene glazbom. To me se kao glazbenika duboko doima. Posebno želim spomenuti violinisticu Melindu Dumitrescu. Ona je nadarena glazbenica i njezino sviranje dira nebrojena srca hodočasnika. Ona je glazbenica kakvu si mi glazbenici samo poželjeti možemo: na talent koji je od Boga primila u kolijevci ona odgovara dubokom ljubavlju prema Bogu. Ona muzicira za Boga. Mnogi nadareni glazbenici možda premalo razmišljaju o tome odakle im dolazi talent. Glazbu nam je Bog darovao da bi bila sredstvo kojim Njega slavimo, kojim dolazimo u doticaj s Njim, kojim možemo ljude voditi prema istini, prema nutrini, širiti svjetlo i mir. To je poseban dar kojim glazba raspolaže, jer je glazba iznad jezika. Neovisno o kulturi i jeziku, glazbu svatko može razumjeti.

Kako povezujete svoju vjeru i svoju glazbu?

Glazbu primam kao dar. Nije samo po sebi razumljivo da mogu svirati i skladati, da imam neke talente. Ono što sam od Boga primio želim Bogu vratiti. Svakodnevno ponavljam posvetu Majci Božjoj i tu posvetu primjenjujem ne samo na svoj život i ljude koji me okružuju, nego sasvim eksplicitno na svoju glazbu, da bi ona pripadala Majci Božjoj, i po njoj Isusu. Molim za nadahnuće i pokušavam najbolje što mogu poruku Evanđelja prenijeti u tonove, i tako približiti Boga ljudima. Puno molim prije, za vrijeme i poslije koncerata. Važno je, posebno nakon koncerta, nastaviti moliti za publiku. Crkva i križ su riječi od kojih mnogi ljudi bježe, riječi koje u mnogima bude negativne asocijacije, dok tonovi otvaraju srca, a s otvorenim srcem se može naći put prema pravoj vjeri. To je zapravo moj cilj u glazbi: otvoriti srca slušatelja za vjeru.

Razgovarala: Lidija Paris