Interview – Dominique Delforge-Struyf, Psychiatrist: “Faith is Trust, I Have Chosen Trust”

Other languages: English, Français, Hrvatski

Razgovor – Dominique Delforge-Struyf, dječji psihijatar : «Vjera je povjerenje, izabrala sam povjerenje»

Dominique Delforge-Struyf, dječji psihijatar, otkrila je Međugorje kroz jedno vrlo osobno iskustvo, ali i kroz svoje zanimanje koje joj daje mogućnost promatranja i razlučivanja. Sedamnaest godina je radila u jednoj psihijatrijskoj bolnici u Belgiji, gdje je deset godina bila i ravnateljica. Unatrag četiri godine radi privatno kao psihoterapeut i kao profesor vjerske psihologije.

U travnju 2003, ponovno je došla na hodočašće u Međugorje. U razgovoru s Lidijom Paris, rekla nam je kako vidi Medjugorje te nam otkrila neke elemente svojeg osobnog duhovnog iskustva.

Lidija Paris : Dominique, otkrili ste Međugorje kroz jedno vrlo osobno iskustvo, ali i kroz zanimanje koje Vam daje mogućnost promatranja i razlučivanja. Vaš pogled na Međugorje je pogled vjernika i profesionalca. Biste li bili tako ljubazni i rekli nam nešto o sebi?

Dominique Delforge-Struyf : Ja sam psihijatar za djecu i mlade. Radila sam 17 godina u jednoj psihijatrijskoj bolnici za djecu i mlade u Belgiji, gdje sam deset godina bila i ravnateljica. Unatrag četiri godine radim uglavnom privatno kao psihoterapeut; primam djecu, mlade i odrasle, parove, obitelji… Imam i izobrazbu za dječjeg psihoanalista i za obiteljsku terapiju.

Već četiri godine radim i kao profesor vjerske psihologije i mnogo me zanima sve što je vezano uz predodžbe o Bogu kod djeteta: kako se te predodžbe stvaraju tokom razvoja u vezi s dječjim tjeskobama i obrambenim mehanizmima, te kako te predodžbe u određenim trenucima mogu biti obrana od tjeskobe, a u drugima prepreka na putu vjere i povjerenja u ljude i u život. Ono što me posebno zanima u psihoterapiji jest kako otvarati vrata i kako «otpetljavati čvorove» na psihološkom planu, ali i «čvorove» vezane uz vjeru u život, u ljude i u Boga.

Inače sam udata, majka obitelji. Imamo četvoro djece i jednu veliku posvojenu kćer koja je već udata i koja ima dvoje male djece.

Kako ste otkrili Medjugorje ?

D. D.-S. : To je vrlo, vrlo osobna priča koja nema nikakve veze s mojim zanimanjem. 1988. sam provela nekoliko dana s djecom na Sjevernom moru. Trebala sam ubrzo roditi treće dijete. Kupila sam dva zabavna časopisa za čitanje na plaži, dok budem gledala kako mi se djeca igraju. Među tim časopisima bio je i časopis Marie Claire, lagana lektira za čitanje na suncu, u kojem sam naišla na jedan članak o Međugorju. To me je zaintrigiralo, pročitala sam, taj me je članak dirnuo i začudio, jer sam dobila dojam da je novinarka došla u Međugorje iz čiste radoznalosti, ali je ovdje bila duboko dirnuta, i to posebno susretima s vidiocima i načinom na koji su govorili o onoj Gospinoj rečenici: «Kada biste znali koliko vas volim plakali biste od radosti.» Po povratku u Bruxelles kupila sa knjigu oca Laurentina o ukazanjima.

Pročitala sam ju, to mi je ostalo u pamćenju i ništa više od toga. Kad sam dojila treće dijete, začela sam četvrto, što uopće nije bilo predviđeno, jer sam se trebala vratiti na posao. To je na profesionalnom planu bilo vrlo naporno razdoblje i ubrzo sam se dosta ozbiljno razboljela. U sedmom mjesecu trudnoće imala sam odljepljenje posteljice. Imala sam teško krvarenje i bila sam u strahovitom strahu, jer sam doista imala dojam da umirem. Kao liječnik znala sam da mi je dijete u najtežoj smrtnoj opasnosti. Moja majka je vrlo brzo stigla. Na pragu smrti, čovjek može biti sveučilištarac, znanstvenik, štogod hoćete… a ipak se osjeća kao malo dijete. Pitala sam: «Mama, živi li moje dijete?» Odgovorila mi je: «Da, stavi se u Gospine ruke.» U tom trenutku sam imala iskustvo koje je potreslo i promijenilo moj život. Osjetila sam potpun mir i sigurnost da moje dijete živi, da je to djevojčica (što nisam znala), i da neće biti problema. Osjetila sam izvanrednu radost i iskusila sam što bi to mogla biti molitva; otkrila sam i jednu stvarnu nazočnost, meni blisku, koja mi je dala volju da počnem moliti i da krenem jednim duhovnim putem.

Kasnije ste došli u Međugorje?

D. D.-S. : Obećala sam da ću jednog dana doći zahvaliti i došla sam prvi puta 1993, s tom željom, ali i sa znatiželjom psihijatra. Otvorila sam oči i uši da bih vidjela što se to ovdje događa.

Tada sam imala nešto drugačije iskustvo. Bila je večer na blagdan Velike Gospe. Na Plavom križu se nalazila Ivanova molitvena skupina i trebalo je biti i ukazanje. Okupilo se ogromno mnoštvo naroda. Došla sam rano, mislila sam da ću imati slično molitveno iskustvo kad tada, na pragu smrti; očekivala sam da ću srcem, u molitvi, biti blizu Gospi i Bogu. Dogodilo se nešto sasvim drugo. Mnoštvo se oko mene guralo sa svih strana, ljudi su stalno nešto govorili, fotografirali u noć. Bila sam duboko rastužena i htjela sam napustiti Međugorje s mišlju: «Kakva je ovo predstava? Pa ovo nije moguće!» Govorila sam Gospi: «Pa to je nemoguće! Ako ljudi koji ovamo dolaze doživljavaju nešto ovakvo, sigurno imaju dojam da si ih potpuno napustila, nemaju dojam da postoje, to ne ide, to traženje magičnih znakova!…» Bila sam srdita i to sam jasno iskazivala.

Zatim sam pomislila na Isusa dok je bio na zemlji. Mislila sam na mnoštvo koje Ga je posvuda slijedilo i na sve te ljude koji su možda tražili njegov pogled, koji su Ga pokušavali dodirnuti, koji su možda osjetili isto što i ja: dojam da za Njega uopće ne postoje, da je On zapravo jako, jako daleko od njih, da ništa nije vidio ili da ne pokazuje da je išta vidio od njihove patnje. U tom sam trenutku u srcu snažno osjetila ove riječi: «A što misliš, zašto sam ja smislio Euharistiju?» To je bilo drugo snažno duhovno iskustvo mojeg života. Ono mi je omogućilo početi doživljavati Misu na sasvim drugi način, s radošću koju od tada nikad nisam izgubila.

Ima li Međugorje utjecaja na Vaš rad?

D. D.-S. : Bez molitve ne bih mogla biti psihoterapeut kao što sam danas. Ono što mi Međugorje donosi u odnosu na moj rad je mogućnost slušati ljude povezujući razum i srce. Molitva mi omogućuje povezati to dvoje, ali isto tako i sačuvati pravu mjeru, da se ne bih razboljela na tom poslu koji je divan, ali izuzetno težak. Ono što tražim u Međugorju kad dođem ovamo, to je molitveno ozračje koje mi svaki puta daje novi poticaj da molim za svoje pacijente i da postim za njih.

Kako vidite vidioce i sam fenomen ukazanja?

D. D.-S. : U Bruxelles-u mi rijetko postavljaju ovo pitanje, jer na poslu rijetko govorim o Međugorju. Mnogi moji kolege nisu vjernici. Kad me netko pita: «Vjerujete li u ukazanja?», kad mi studenti govore o tome, ja im kažem da se to pitanje za mene postavlja na drugi način.

Prije dolaska u Međugorje nikad se nisam zanimala za ukazanja. Nikad nisam išla ni u Lourdes, čak ni u Banneux. Od onog trenutka kad sam susrela Vicku, za mene se pitanje postavlja na slijedeći način: Prvo, boluje li ona od neke mentalne bolesti? Nisam ju pregledavala, ali sam provela mnoge sate slušajući ju, budući da sam pri prvom dolasku stanovala kod nje. Vidjela sam kako živi, puno sam ju slušala i gledala, s njom molila. Činilo mi se očitim, ovako na prvi pogled, da nije mentalno bolesna. Slijedeće pitanje koje se postavilo bilo je: Hoću li joj pokloniti svoje povjerenje? Hoću li vjerovati da doista doživljava ono što mi kaže da doživljava? Ne znam zašto bih mislila da je lažljivica – jer se u tom slučaju o tome radi! Ne, ja sam izabrala povjerenje. Ne razumijem - jer na znanstvenom planu ne mogu razumjeti što je to ukazanje - ali vjerujem da ona proživljava ono što kaže, i vjerovati u to ispunja me radošću!

Zašto Međugorje privlači tolike ljude i odakle tolika obraćenja? Kako bi se to moglo objasniti ne-vjerskim rječnikom?

D. D.-S. : Rijetko koji pacijent mi je govorio o Međugorju. Ono što ću reći zasnovano je na onome što ovdje čujem od hodočasnika i na onome što su mi moja djeca rekla o svojim doživljajima. Mislim da ovdje mnogo toga privlači. Posebnost ovoga mjesta, ono čega više nema u našim zemljama, su mnogobrojni mladi koji mole i koji se ne stide moliti. Ne skrivaju se. Ovdje se čovjek nalazi kao u kupelji molitve koja ga nosi. Neizmjerno mnoštvo koje svjedoči svoju radost i svoju vjeru čovjeka povlači sa sobom.

Ono što me se duboko doima, a što me istovremeno katkada i živcira, su svi ti ljudi koji ovdje postaju skoro poput male djece; ne boje se kleknuti u javnosti, dodirnuti koljeno Kristova kipa, ostaviti svoje molitvene nakane navrh Križevca… U srce me dira to mnoštvo koje ostavlja svu svoju bol i bijedu pod križem ili pred Gospinim nogama. To je divno i to me se duboko doima.

Lijepo, ali i opasno na psihološkom planu, jest da u Međugorju susrećemo niz svjedoka, među kojima i vidioce, ali i ljude koji su imali neka snažna iskustva. Oni nas mogu dirnuti u srce i dati nam volju krenuti još dalje u traganju za Bogom, ali mogu i – iz čisto psiholoških razloga – predstavljati prepreku na našem duhovnom putu. Susrela sam ljude koje je zasmetalo neko svjedočanstvo, ali iz čisto psiholoških razloga, zbog njihove osobne povijesti. Tu sam vidjela kako se vrata zatvaraju i kako se ljudi vraćaju s riječima: «Ne vjerujem u sve te znakove, to je umjetno.» Može se istovremeno doživjeti i oboje. Ono što mi se čini vrijednim je različitost svjedoka u Međugorju, a to znači da čovjek ima velike šanse susresti nekoga tko će biti poput mosta, tko će otvoriti vrata da krenu dalje na putu vjere, tko će ih potaknuti da rade na svojim predodžbama o Bogu i o vjeri.

Iz mojeg osobnog iskustva vidite da je vjera put na kojem se treba neprestano prepuštati i mijenjati svoje ideje o Bogu, o Gospi, mijenjati slike za koje se hvatamo. Te slike u jednom trenutku bogu biti korisne, ali ih treba ostaviti da bismo mogli doživjeti nešto novo. Kod otvaranja vrata o kojem govorim radi se o uspostavljanju živog odnosa s Bogom. Živi odnos je odnos u kojem se naše predodžbe stalno preobražavaju. Kad kažemo: «Ovaj čovjek je ovakav ili onakav», međusobni odnos se osiromašuje. Živi odnos je onaj u kojem se stalno obnavlja naša slika o drugome, u kojem smo stalno iznenađeni, u kojem stalno otkrivamo nešto novo. Možda je Međugorje upravo prigoda da se razbijaju i preobražavaju naše utvrđene predodžbe.

Postoje li zamke?

D. D.-S. : Mislim da je zamka u traženju magičnog Boga, magičnih znakova, nečeg čudesnog, u našoj želji da vidimo ukazanje, da vidimo nešto izvanredno. To je Bog malog djeteta koje vjeruje u vile i u vještice. Tu istovremeno ima i nešto jako dirljivo, jer neki ljudi doista imaju znakove – i ja sam imala snažne znakove – ali to nisu magični nego unutarnji znakovi. Mislim da postoji opasnost za one koji traže znakove, pa odu razočarani jer nisu ništa vidjeli, nisu imali tu vrstu znakova. Opasnost je držati se slike Boga koji daje magične znakove, jer ako ih čovjek ne nađe onda gubi vjeru.

Jeste li poznavali fra Slavka?

D. D.-S. : Imala sam više puta priliku slušati ga i postavljati mu pitanja. Od njega sam mnogo naučila, posebno o postu.

Želite li nešto reći o ulozi vjere u vašem psihoterapeutskom radu?

D. D.-S. : Kao psihoterapeut nikada ne postavljam duhovna pitanja, pitanje Boga. Ljudi sami od sebe o tome govore. Ja nisam duhovnik, ostajem strogo na svojem području. Primijetila sam ipak da – otkada sam i sama krenula duhovnim putem – ljudi mnogo lakše govore o onome što doživljavaju na duhovnom području.

Kao psihoterapeut mogu ljudima pomoći samo u pitanjima i problemima koje sam i sama kod sebe obradila. To je dio izobrazbe psihoterapeuta, da sam poradi na sebi. Moj osobni duhovni put i put kojeg sam prešla sa svojim duhovnikom mnogo mi pomaže u psihoterapeutskom radu. Mogu saslušati ljude kad mi govore o poteškoćama vezanim uz njihove predodžbe o Bogu, uz molitvu, uz izgubljenu vjeru. Neizmjerno mnogo ljudi je izgubilo vjeru, iako su bili kršćanski odgojeni. Ne pokušavam ih obratiti, ali zahvaljujući osobnom iskustvu, mogu im pomoći napredovati i rješavati probleme, shvatiti da su njihova vjerska uvjerenja usko vezana uz ono što žive na psihološkom planu. Ako se smire i pomire sa samima sobom, nešto se mijenja i na duhovnom planu. Svjedok sam preobražaja i divnih stvari na tom putu.

Ima i ljudi koji neće naći Boga, ali će povratiti vjeru u život, čvrste veze s drugim ljudima, i mislim da i to može značiti Božju nazočnost u njihovom životu, iako Ga nikada neće imenovati.

Vjera je, dakle, iscjeljujući element?

D. D.-S. : Moja vjera je element koji meni daje mogućnost saslušati osobe u teškoćama, u pitanjima vezanim za njihovu vjeru ili nevjeru. Vjera je povjerenje: povjerenje u Boga, povjerenje u ljude, povjerenje u sebe. Čovjek ne može imati pozitivne odnose s ljudima ako ne vjeruje u njih.

Kako vidite rad franjevaca ovdje?

D. D.-S. : U Međugorju je izvanredno to da se čovjek nikad ne dosađuje u molitvi, što je vrlo teško kod kuće. Čovjek ovdje može moliti satima, nikad mu nije dosta, osjeća se kao zahvaćen tim ljuljanjem, tim mirom, tom nazočnošću, i to je divno. Mislim da je to vezano i uz ljude koji ovdje predvode liturgiju i koji nas uvode u molitvu. Ima tu nešto što čovjeku pomaže sići sve dublje i dublje u svoje srce i naći mir, vedrinu, radost… To sam doživjela i u Taizeu. Smirenje. Čovjek dopusti da ga drugi nose i pozvan je spustiti svoj razum u dubinu sebe samog.

Zaključna riječ?

D. D.-S. : Hvala! Hvala svima onima koji ovdje u Međugorju primaju hodočasnike. To je sigurno izvanredno naporno, ali i divno. Ima još toliko toga za učiniti da bi se sjedinila ta psihološka i duhovna strana u čovjeku. Osjećam da ovdje postoji dobar teren na kojem se ljudima može pomoći.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`