Razgovor: O. Dermod McCarthy, urednik vjerskog programa na irskoj televiziji

Other languages: English, Čeština, Deutsch, Hrvatski, Italiano

O. Dermod McCarthy, zaređen za svećenika 1966, urednik vjerskog programa na irskoj televiziji, dobitnik nagrade za životno djelo na području vjerskog programa, savjetnik papinskog vijeća za socijalnu komunikaciju i bivši administrator pro-katedrale u Dublinu, bio je u Međugorju u lipnju 2006. zajedno s velikom skupinom od oko 300 hodočasnika iz Irske. Na kraju svog hodočašća s nama je podijelio svoja razmišljanja i svoja iskustva. (Razgovor: Lidija Paris)

Oče Dermod, budite ljubazni i ispričajte nam o svojem prvom kontaktu s Međugorjem…

O. Dermod McCarthy: Ovo mi je drugi dolazak u Međugorje. Kad sam prije 19 godina prvi puta bio ovdje, bio sam administrator katoličke pro-katedrale Svete Marije u Dublinu. Nadbiskup Dublina Dr. Kevin McNamara bio je teško bolestan, pri kraju svog života, a meni, kao administratoru, javljale su se razne skupine povezane s Međugorjem sa željom da organiziraju molitvene susrete u katedrali. Bio sam svjestan poteškoće vezane uz priznanje međugorskih ukazanja, kao i da ovdašnji mjesni biskup nije dao svoje odobrenje, pa nisam želio tadašnjeg ili budućeg dublinskg nadbiskupa stavljati u neugodan položaj u odnosu na njegovog kolegu u Mostaru. Bio sam čuo razne priče o suncu koje se okreće i o krunicama koje postaju zlatne, i naravno o svakodnevnim ukazanjima vidiocima… rekao sam: najbolje da odem i sam vidim o čemu se radi!

U Međugorje sam došao sa skupinom. Stigao sam prilično skeptičan, a otišao pod dubokim dojmom. Za mene se sunce nije okretalo, moja krunica ostala je iste boje, ali ono što sam vidio bio je nevjerojatan izraz vjere, vjerovanja, svetosti. Kao što rekoh svojoj skupini u propovijedi neki dan, laičko svećenstvo je za mene dobilo sasvim novo značenje jer sam vidio da se zaređeni svećenici i laici međusobno pomažu na veoma snažan način. To je u skladu s onim što je Gospa rekla na samom početku. Bilo je zanimljivo i to da ovdje nije postojao neki jedinstveni ritual, kao u Lurdu, gdje se okupaš u lurdskoj vodi, dodirneš špilju i hodaš u procesiji sa svijećama. Te stvari ne možeš učiniti kod kuće, dok sve što se ovdje događa možeš učiniti i kod kuće. Marija ponavlja ono što je rekla u Kani Galilejskoj: „Učinite sve što vam kaže!“ To me se jako dojmilo. Ljudi su hrlili u crkvu na molitvu, snažno su pjevali, vani su u repovima čekali na ispovijed – u to vrijeme nije bilo ispovjedaonica – sve je to na mene ostavio trajan dojam.

U to doba malo je toga bilo izgrađeno… stanovali smo na nekom imanju oko kilometar od Međugorja… Bio sam vrlo svjestan činjenice da stanujemo u nečijoj kući. Toplo su nas primili. Još jedna stvar koja me se dojmila u vezi s ukazanjima ovdje u Međugorju je podrška koju su župljani davali svemu što se ovdje događalo. Nisam primijetio nikakvu malograđansku ljubomoru niti čuo ikakve opaske, kao na primjer 'zašto njezina kćer ili njegov sin imaju ukazanja a ne moja djeca?'. Svi ljudi davali su divnu podršku. To je vjerojatno jedan od utjecaja Gospe na ovu župu.

Dojam je bio snažan. Vratio sam se u Dublin rekavši sebi: bolje da pričekamo s međugorskim molitvenim susretima u katedrali dok ne bude imenovan novi nadbiskup, ali ja ću aktivno podržati sve te zahtjeve had bude imenovan. Tako je i bilo. Sad sam se vratio, nakon 19 godina…

U međuvremenu ste postali urednik vjerskog programa na irskoj televiziji…

1991. god. su me zamolili da preuzmem ravnanje vjerskog programa irske nacionalne televizije RTE. Imao sam dugogodišnje iskustvo rada u medijima. Za svećenika sam bio zaređen 1966., a od 1965. do 1982. radio sam s tri druga svećenika u dokumentarnom programu zvanom RADHARC – to je keltska riječ koja znači „Pogled“ ili „Panorama“. Snimali smo dokumentarce za televiziju, najprije širom Irske, a kasnije po cijelom svijetu. To je bilo vrlo zanimljivo razdoblje, to snimanje dokumentaraca vjerskog karaktera. Naši filmovi, nevjerojatno popularni na irskoj televiziji, bili su vrlo široki. Pokrivali smo teme, inicijative, pokrete i zanimljive ljude koji su utjecali na katoličku Crkvu neposredno poslije II. Vatikanskog koncila. Bili smo u Brazilu, u Africi, u Japanu, na Filipinima, u Koreji, Hong Kongu, i desetku drugih zemalja. Naši programi pomagali su ljudima da im se otvore oči za realnost svjetske Crkve. Mi, Irci, uvijek smo mislili da su naši misionari odlazili is svete Irske, donosili Krista svim tim ljudima i davali im vjeru... U tome ima nešto istine, ali ima i jedna druga istina: u mnogočemu su naši misionari odlazili i otkrivali vrlo živog i aktivnog Krista u tim zajednicama. Mnogi misionari, svećenici, redovnici, sestre i laici vraćali su se u Irsku i donosili nešto od te energije, entuzijazma i evanđeoske vatre u našu prilično tradicionalnu i umornu domaću Crkvu.

Mnogi svećenici i biskupi govore o umornosti Crkve u zapadnim zemljama…. Mnogi cijene ono što se događa u Međugorju upravo zato što tako brojni hodočasnici po povratku kući donose novi žar u svoje župe… Sada, 19 godina nakon Vašeg prvog dolaska, vidite li promjene ovdje u Međugorju?

Duh se nije promijenio, i radujem se što to vidim. Nailazim na isti entuzijazam, istu dobrodošlicu i toplinu kao i prije 19 godina. Naravno da postoje kafići, restorani i suvenirnice, veće i raskošnije kuće za hodočasnike, ali čak i jedna mala stvar - činjenica da u pansionu mogu sami sebi spremiti šalicu kave ili čaja u bilo koje doba dana – jako je cijenjena. Ovdje sam sa skupinom od 300 hodočasnika… bila je to inicijativa Gđe Heather Parsons koja je napisala tri knjige o Međugorju. To je velika skupina, ali nismo čuli nikakve žalbe osim onih koje se tiču hrkanja. Čuo sam mnoge pozitivne komentare. Ovdje ne vidim nikakve znakove prijevare i nadam se da se to neće nikada dogoditi. Još uvijek vlada ono isto ozračje potaknuto vidljivom vjerom hodočasnika. Sviđaju mi se nove usluge koje se nude hodočasnicima – izgrađene su u duhu mirne i praktične učinkovitosti. Crkva je, naravno, daleko premala da bi primila sve vjernike - nije dobro da se nastavi ovako jer ne neudobno. Stajanje u gužvi je protiv svih modernih pravila zdravlja i sigurnosti! Siguran sam da ovdašnje vlasti razmatraju izgradnju većeg natkrivenog molitvenog prostora. Već je odavno vrijeme za to.

Kako vidite duhovnost Međugorja – ako uopće postoji međugorska duhovnost?

To pitanje postavljao sam sebi i drugima: postoji li neka posebna međugorska duhovnost? Mislim da ne. Mislim da je to poziv na produbljivanje duhovnosti koju već imamo. Novo razumijevanje onoga što smo primili kao djeca, u školi i kod kuće, to je buđenje svega toga, to je obnova te nekomplicirane vjere, vjere bez kompleksa. Što se Marijinih ukazanja tiče, čovjek najprije pomisli da - ako je ona Majka Božja - njezine bi poruke trebale imati malo više teološke supstance. One su zapravo razočaravajuće jednostavne. I kažem sam sebi: završio sam studij teologije, možda je za mene vrijeme da se vratim jednostavnoj vjeri kakvu svi mi imamo, s kojom smo odrasli. Vrijeme da pogledam što to Gospa govori, da ponovno pročitam njezine poruke, i uvijek iznova, i da čitam između redaka, između riječi.

Ona mora govoriti riječima koje su razumljive ljudima svih uzrasta, svih rasa, svih podrijetla. I eto mene, s mojom teološkom izobrazbom i prirođenim smislom za klerikalnu superiornost u vjerskim pitanjima koja je - vjerujem - više prepreka neko pomoć u razumijevanju Gospinih poruke. Čovjek mora biti dovoljno ponizan da bi počeo ispočetka i ponovno o svemu razmislio. Duhovnost Međugorja je duhovnost koju može primjenjivati svatko. Vraćamo se kući - odakle god došli - s novom snagom, novim oduševljenjem, svjesni istine koja postoji već 2000 godina. Iznad svega, Marija nas stalno usmjeruje prema svojem Sinu. Neke stvari koje kažu su pravi izazov… neke stvari na koje nas poziva nisu lagane: post o kruhu i vodi dvaput tjedno, tri krunice svaki dan, i tako dalje… Moram drugačije organizirati svoje vrijeme, revidirati svoj dnevni program i vidjet imam li hrabrosti za tako nešto? Jesam li spreman uzeti vremena za to?

Mislim da je Međugorje vrlo potrebno u ovom trenutku povijesti Europe i svijeta. To je poziv na vraćanje jednostavnoj vjeri, koja nije pojednostavnjivanje, niti naivnost, niti odvajanje od realnosti života. To je svakodnevno priznavanje da Bog postoji, da imamo Spasitelja koji nas je spasio, da nam Njegova Majka stalno na Njega ukazuje, da nas zove de Ga slušamo, i da je s nama Duh Sveti koji nas okružuje i snaži svojom božanskom ljubavlju.

Gospa govori o Bogu Ocu, o Bogu Stvoritelju, o stvorenju… Nazivajući se Kraljica Mira, ona dodiruje ključne teme našeg vremena u kojem postoji opasnost od uništenja naših resursa, u kojem vlada unutarnji rat u nama samima između onoga što je dobro i što je loše za cijelo čovječanstvo…

U brojnim porukama Marija kaže: „Čitajte znakove vremena“. Što to znači? Moglo bi se raditi o globalnoj nesigurnosti, o globalnom strahu, globalnom nerazmjeru siromaštva, o lakomosti u neki društvima u nekim dijelovima svijeta, uključujući, nažalost, i moju zemlju. Znakovi vremena - to je vrlo bremenita rečenica… Mislim da nas Međugorje podsjeća da treba razmisliti o tim stvarima. No ne budimo pesimisti. Radije nađimo načina kako donijeti mir o kojem Marija tako često govori, mir u svim područjima života, privatnog i javnog, u skladu s našim individualnim područjem utjecaja.

Slušali ste kako govore vidioci. Oni uglavnom govore uvijek istu stvar. Vi ste čovjek medija, televizije, komunikacije. Kako shvaćate taj način prenošenja poruke? Hodočasnici uvijek iznova slušaju isto, i čini se da im nikada nije dosta…

Vidioci ne igraju prema medijskim pravilima. Oni ne slijede zapovijed: „budi uvijek nov, budi uvijek drugačiji, budi raznobojan“. Prema evanđelju današnjih medija sve mora biti „začinjeno“ ili „alternativno“. Vidioci me podsjećaju na Majku Tereziju iz Kalkute koja je također uvijek govorila istu stvar. Međugorje ne možemo suditi prema standardima današnjih medija. Moramo misliti svojom glavom i ne dati da na nas utječu trendovi ili moda javnog mišljenja. Treba hrabrosti suprotstaviti se stalnom pritisku, koji se vrši napose na mlade ljude, da slijede i potvrđuju mišljenje drugih ljudi - što je često proizvod mudro izvedenog marketinga. Međugorje mi nudi da se suočim sa svojim vjerovanjima i izaziva me da razmislim svojom glavom!

Jako me se doima način na koji govore vidioci. Slušao sam Mirjanu neki dan. Ni na koji način ne želi šokirati, ne pokazuje znakove umora kad govori o svojem iskustvu. Bila je jednako oduševljena, jasna i poticajna kao što mislim da je bila prije 25 godina. Ovaj tjedan susreo sam i Mirjanu i Ivana. Kod njih nema nikakvih znakova nekog sebičnog osjećaja da su slavni, što je prirodna napast, ali njima je očito strana. Nema znakova da žele privući pažnju na sebe same. Ukazuju cijelo vrijeme na ono što Marija govori, na poruke koje daje, a ne na sebe. To se vrlo jasno vidi.

Sve ovo što navodite su znakovi autentičnosti. Po vama, zašto Crkva još uvijek oklijeva?

Čudim se da mjesna Crkva još uvijek nije potvrdila ono što se događa ovdje u Međugorju. Nisam crkveni pravnik, ali neovisno o kanonskim razlozima koje se navodi u prilog oklijevanja sa službenim priznavanjem, mislim da je skandal što službena Crkva ovdje u Bosni i Hercegovini tako zaostaje za ljudima iz cijelog svijeta koji, godinu za godinom, troše toliko vremena, financijskih sredstava i energije da bi došli moliti ovdje na Brdu ukazanja, na Križevcu… To se ne može događati tako dugo vremena zbog nekakve prijevare. Mislim na Gamalijela koji govori u Djelima apostolskim: „Ako je to ljudsko djelo, samo će propasti, ali ako je od Boga, ne samo da ga nećete moći zaustaviti, nego ćete se suprotstaviti samom Bogu.“ Mislim da službena Crkva gubi svoj kredibilitet kad ne podržava ono što se događa u Međugorju. Čini mi se da su katolici cijelog svijeta dali svoj blagoslov, svoju potvrdu, svoje priznanje. Ljudi obično nisu glupi, sigurno ne 25 milijuna ljudi tijekom 25 godina! Prelati koji bi inkognito došli i samo jedan dan promatrali što se događa ovdje u Međugorju - dubinu vjere, duh istinskog kajanja i molitve - koji bi se pridružili hodočasnicima dok se mukotrpno uspinju na Križevac, neki od njih bosonogi, i razmatraju Put križa, ne bi mogli ne biti uvjereni da je sve to jasno svjedočanstvo božanske nazočnosti na jedinstven i snažan način, da je Međugorje doista mjesto koje je sam Bog izabrao da se u njemu ukazuje njegova Majka.

 


Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.