Razgovor: Msgr. George Hamilton Pearce

nadbiskup Fiji otočja u miru, u posjetu Međugorju

Other languages: English, Čeština, Hrvatski

Msgr. George Hamilton Pearce, nadbiskup Fiji otočja u miru, krajem rujna i početkom listopada 2002. boravio je u Međugorju sa skupinom američkih hodočasnika. U Međugorju je već bio, i to osamdesetih i devedesetih godina. Vjeruje u ukazanja i u autentičnost Gospinih poruka. Msgr. Pearce je redovnik, član kongregacije Marista – Družbe Marijine. Otkad je napustio aktivnu biskupsku službu, živi i radi u nadbiskupiji Providence, Rhode Island, SAD, gdje u katedrali vodi marijansku molitvenu skupinu. S njim je razgovarao fra Mario Knezović.

Fr. Mario Knezovic: Oče nadbiskupe, možete li nam se predstaviti i reći nešto o sebi?

Msgr. George Hamilton Pearce: Ja sam nadbiskup George Hamilton Pearce, redovnik Marist, član Družbe Marijine. Rođen sam u Bostonu 1921. g. Moja majka bila je orguljašica u crkvi Družbe Marijine u Bostonu, tako da sam prvih devet mjeseci proveo u crkvi na klupi za orguljaše! U toj sam crkvi kasnije susreo mnoge misionare iz južnog Pacifika i tamo sam primio zvanje.

Pristupio sam Družbi Marijinoj i ušao u malo sjemenište 1934. g. Za svećenika sam bio zaređen 1947. Tražili su me da, prije odlaska na Tihi ocean, najprije bar godinu dana radim u školi, i tako sam u sjemeništu predavao latinski, grčki, engleski i glazbu. Slijedeće školske godine predavao sam automehaničarstvo, elektriku i matematiku! 1949. g. sam otišao u Južni Pacifik, na Samoanske otoke. U to doba teško se putovalo Tihim oceanom, jer je sve bilo uništeno, tako da sam sletio na Samou u bombarderu, i to u repu aviona, na mjestu određenom za mitraljesca! Pogled je bio predivan, mitraljeza više nije bilo, tako da sam se ipak dobro osjećao!

Moji su roditelji uvijek bili učitelji, a ja sam otišao u divljinu. Pa ipak, čim sam malo naučio jezik, biskup me je pozvao natrag i povjerio mi odgovornost za Središnju misijsku školu na Samoi.

1956. g. tražili su me da postanem biskup. Nakon biskupskog ređenja bio sam zadužen za te otoke. Radi se o tri skupine otoka i trebao sam putovnicu da bih obišao svoju biskupiju! Postoji američka Samoa, Zapadna Samoa koja je nekad pripadala Njemačkoj, te otoci koji su pod Novim Zelandom. Stanovnici su kršćani. Većina su protestanti, ali je oko 20% stanovništva katoličko. Treba mnogo godina da bi se asimilirali poganski običaji. Prvi misionari su ovamo došli 1836. g. Među prvima bio je i sveti Petar Chanel, prvi mučenik Pacifika. Njegovo geslo bilo je: «Neka po Mariji sav svijet upozna Spasitelja svijeta klanja Mu se».

Kako doživljavate svoju biskupsku službu? Što mislite, kakvog biskupa Crkva danas treba?

Ispričat ću vam jednu dogodovštinu. Nakon biskupskog ređenja otišao sam u Boston. Bostonski nadbiskup rekao mi je: «George, kao biskup trebaš znati i činiti samo dvije stvari: moraš dosta dobro poznavati mali katekizam i moraš ljubiti ljude». Nakon nekog vremena u biskupskoj službi shvatio sam da je ljubav dovoljna. To je za mene bila prava lekcija za misijski rad u Pacifiku. Ako misionar ljudima pristupa s idejom da donosi svjetlo neznalicama, stavlja se iznad njih. Ono što doista treba činiti, to je ljubiti ljude.

U Međugorju, Gospa nas posebno poziva na poniznost i malenost. Kako vidite ove kreposti? Je li to danas važno u životu Crkve?

To je bitno. Naša Družba, Družba Marijina, oci Maristi, osnovana je da bi svjedočila poniznost i jednostavnost života Svete obitelji i života u Nazaretu. Jedna od ključnih riječi u našim pravilima je da smo pozvani biti «skriveni i nepoznati» u ovom svijetu, pozvani smo nestajati da bi se Isus i Marija mogli pokazati ljudima.

Oče nadbiskupe, kad netko kaže riječ “Međugorje”, što mislite i što kažete o ovom mjestu?

Ne sumnjam u njegovu autentičnost. Bio sam ovdje već tri puta, i svećenicima koji me pitaju kažem: samo idite i sjednite u ispovjedaonicu, i vidjet ćete čudo za čudom… po Marijinom zagovoru i po Božjoj snazi. Rečeno nam je: «Po plodovima ćete ih poznati». Srce i duša međugorske poruke sigurno su Euharistija i sakrament pomirenja.

Oče nadbiskupe, Crkva još uvijek ispituje međugorske događaje. Kakav je Vaš osobni stav? Vjerujete li u ukazanja Blažene Djevice Marije na ovom mjestu i u ukazanja Blažene Djevice Marije općenito?

Nemam nikakve sumnje. Ovo je Božje djelo. Kao što sam rekao: ne možeš ne vjerovati kad provedeš samo neko vrijeme u ispovjedaonici. I znaci i čudesa su darovi Božjeg milosrđa, ali, za svećenika, najveće od svih čuda je vidjeti ljude oko Božjeg oltara. Bio sam u mnogim svetištima, proveo sam dosta vremena u Guadalupi, bio sam oko osam puta u Fatimi, pa i u Lurdu; to je ista Marija, ista poruka, ali ovdje u Međugorju to je današnja Gospina riječ za svijet. U svijetu ima toliko tjeskobe i trpljenja. Gospa je s nama cijelo vrijeme, ali na poseban način u Međugorju.

Znate li da u svijetu postoje tisuće molitvenih skupina koje se inspiriraju Gospinim porukama u Međugorju? Postoji više od tisuću skupina u Vašoj zemlji, SAD-u… U kojoj mjeri je upravo to znak da Crkva priznaje Božju riječ u Gospinim riječima?

Poznate su nam mnoge šaljive primjedbe Pape Ivana Pavla II. Netko ga je bio upitao zašto još nije bio u Međugorju, a on je odgovorio: «Zato što još nije priznato!» Mirjana nam je jutros navela riječi koje joj je Papa osobno uputio: da nije Papa, već bi odavno bio došao u Međugorje! Mi imamo molitvenu skupinu u katedrali u Providence-u, gdje se sada nalazim. Zovu nas «Mala crkva Svetog Jakova». Skupina se sastaje svake večeri; imaju klanjanje Presvetom, blagoslov i sv. Misu.

Vidimo da postoje mnoge napetosti u svijetu. Amerika je osjetila nasilje terorizma. U kojoj mjeri Amerika danas sluša poruku mira i radi na pravednom miru u cijelom svijetu?

Mislim da još nismo prihvatili poruku. Mnogi su se okrenuli prema Bogu odmah nakon 11. rujna, ali misli da nam treba više od toga da bi se cijela zemlja doista okrenula prema Bogu. Molimo za taj dan, u nadi da ćemo se obratiti Gospodinu prije nego što ćemo morati naučiti previše lekcija. Pa ipak, i to je djelo Božjeg milosrđa. Sve je djelo Božjeg milosrđa. Dobro znamo će da Bog u svojoj milosrdnoj ljubavi, u svojoj dopusnoj providnosti, učiniti sve da se nijedno od njegove djece potpuno ne izgubi, i to je ono što je doista važno.

Oče nadbiskupe, što biste rekli onima koji žele doći u Međugorje? Što biste rekli onima koji sumnjaju?

Rekao bih: dođite otvorenog uma, u molitvi, povjerite svoje putovanje Gospi. Samo dođite, a Gospodin će učiniti sve ostalo.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`