Melinda Dumitrescu, violinist - Interview

Razgovor: Melinda Dumitrescu, violinistica

U izdanju Informativnog centra «Mir» Međugorje, rumunjska violinistica Melinda Dumitrescu koja već nekoliko godina na violini prati molitveni program u međugorskom svetištu, snimila je novi CD s međugorskim duhovnim glazbenim temama pod naslovom «Daruj nam mir».

Po završetku studija na Glazbenoj akademiji u Lübecku (Njemačka) u klasi Prof. Zachara Bronna, Melinda Dumitrescu je odlučila živjeti u Međugorju i služiti hodočasnicima. Njezin dolazak u Međugorje posljedica je njezine vjere u Gospina ukazanja i susreta s Fra Slavkom Barbarićem.

Lidija Paris: Melinda, reci nam kako si došla u Međugorje?

Melinda Dumitrescu: Studirala sam glazbu u Njemačkoj, na Glazbenoj akademiji u Lübecku gdje su bili i Brahms i drugi. Čula sam o Međugorju, pročitala sam knjigu s Gospinim porukama. Od djetinjstva sam imala uspjeha u glazbi, bila sam - kako se ono kaže - Wunderkind. Ali uspjeh nije mogao ispuniti moje srce. Uvijek sam tražila nešto drugo. Mnogo sam putovala, uvijek sam se pitala kamo zapravo pripadam, gdje mije obitelj. Stalno sam putovala zbog studija i zbog koncerata. Uvijek sam iza sebe ostavljala ljude koje volim. Čitajući međugorske poruke, osjetila sam da bih tu mogla naći ono što mi srce traži. Prvi puta sam došla sama i susrela fra Slavka, s kojim sam prije toga razgovarala telefonom.

LP: Poznavala si Fra Slavka Barbarića.

Melinda Dumitrescu: Da, poznavala sam ga, i njegova smrt je velik gubitak. Bio je prvi kojeg sam upoznala ovdje u Međugorju. U knjizi Gospinih poruka vidjela sam njegovu sliku, upoznali smo se preko telefona 1996. Na sjeveru Njemačke gdje sam tada živjela ima vrlo malo katolika i nije bilo hodočasnika za Međugorje. U putničkim agencijama nitko nije znao gdje je Međugorje. Fra Slavko mi je rekao da je to blizu Mostara. Sjela sam na avion koji je trebao stići u Split u večernjim satima. Rekla sam dragom Bogu: ti znaš kuda idem, pomozi mi da tamo i stignem! Želja da dođem ovamo bila je jača od mene. Na tranzitu u Frankfurtu vidjela sam skupinu Amerikanaca koji su imali bedževe na kojima je pisalo: «Marian Pilgrimages». Rekla sam im da sam sama, pitala sam ih idu li u Međugorje, i poveli su me autobusom iz Splita sve do Međugorja. Sve je bilo sređeno. S fra Slavkom počela je moja međugorska priča. Čim sam stigla, tražio je da sviram u crkvi, a brzo nakon toga i da ostanem u Međugorju, pa sam poslije diplome ostala ovdje. Budući da je moj otac umro, Fra Slavko bio mi je kao otac. Duhovni otac. Kad je nekud išao, znao me je povesti sa sobom da sviram violinu. Znao me je zamoliti da prevodim za hodočasnike iz Rumunjske i da ih povedem na brda. Njegova smrt je velik gubitak, ali vidim da Bog proviđa. Tu su fra Branko, fra Svetozar i drugi fratri koji nastavljaju njegovo djelo i koji su i mene prihvatili.

Lidija Paris: Kako si se prilagodila životu u Međugorju?

Melinda Dumitrescu: Živim s drugim mladim ljudima – od kojih su neki glazbenici -u jednoj zajednici koja je plod Međugorja. Upoznala sam ih 1996. u Međugorju kada sam svirala za vrijeme klanjanja koje je vodio fra Slavko Barbarić, koji je bio moj duhovni otac i veliki pobornik umjetnika, ali i duhovni savjetnik Majke Rozarije i njezine zajednice od samih njezinih početaka. Privlačila me pomisao na zajednički molitveni život, na sviranje i pjevanje za Gospodina s drugim mladim ljudima, baš kao što to sada živimo u zajednici. U Međugorju, u zajednici, imam mogućnost i milost rasti na svaki način. Iskusila sam podršku koju mi je Madre Rosaria dala kao osobi, kao Božjem i Marijinom djetetu, ali i na poseban način kao glazbenici, umjetnici i violinistici Isusa i Marije.

LP: Svi glazbenici ovdje u Međugorju su izvrsni, ali tvoja violina donosi nešto posebno. Što je to?

Melinda Dumitrescu: Čim sam se rodila, majka me je svim srcem prikazala i posvetila Gospi. Moji su roditelji bili glazbenici, pa sam od majčine utrobe rasla s glazbom. Mislim da je Gospa imala svoj plan sa mnom. Izabrala me je i koristi se mnome. Diplomirala sam glazbu na glazbenoj akademiji, ali za mene je glazba molitva. Prikazujem svoje sviranje Bogu. Moje je glazba molitva mog srca. Voljela bih ispričati jednu anegdotu iz svog života. Ja sam od djetinjstva svirala u crkvama. Kad sam imala 16 godina svirala sam u Japanu. Tata me je naučio Ave Mariju od Bacha i Gounoda. Poslije koncerta kojeg smo imali, koji tada nije bio u crkvi, publika je tražila bis, pa sam odlučila svirati Ave Mariju. Bilo je Došašće, blagdan sv. Nikole, rekla sam publici da dolazim iz kršćanske zemlje i da mi kršćani u Došašću čekamo dolazak Mesije. Rekla sam im da ću svirati jednu pjesmu koja naviješta njegov dolazak. Na kraju su svi plakali, muškarci i žene, a to su sve bili budisti a ne kršćani. To je znak snage Božje milosti koja se iskazuje putem glazbe, s onu stranu riječi i slika.

LP: Što za tebe znači tvoja violina?

Melinda Dumitrescu: To mi je životni pratitelj, vjerni prijatelj, ali tek poslije Gospodina. To je glas mog srca.

LP: Zar ti ne nedostaju koncerti?

Melinda Dumitrescu: Dajem koncerte povremeno. Ali kao što sam rekla, karijera u svijetu ne može ispuniti moj život. Svirala sam od ranog djetinjstva. Mogla sam tako i nastaviti, ali sretnija sam ovako. Ovdje se osjećam kod kuće, a Gospa me ipak vodi po cijelom svijetu!

LP: Zar ti ne nedostaje uspoređivanje, natjecanje s drugim violinistima?

Melinda Dumitrescu: Fra Slavko je rekao da je natjecanje dobra stvar jer svatko mora napredovati. Ovdje u Međugorju i drugdje u svijetu susrećem vrijedne glazbenike koji me cijene i čak kažu da sam među najboljima. Obilježena sam svojim školovanjem i cijelim životom ispunjenim žrtvom za glazbu od svoje šeste godine. Svirala sam po osam sati na dan. Odrekla sam se toliko toga… i pobjeđivala sam. Kad sam imala 14 godina osvojila sam prvu nagradu na jednom međunarodnom natjecanju u Italiji. Moj profesor bio je Zachar Bron, učenik Davida Ojstraha, jedan od najboljih... Svi mi kažu da sam na visokom profesionalnom nivou, i to je milost, jer više ne sviram po osam sati na dan. Sada sam ovdje, u službi hodočasnika, imam intenzivan molitveni život, život služenja i žrtve.

LP: Što kaže tvoja obitelj?

Melinda Dumitrescu: Moja obitelj me je slijedila od djetinjstva i čude se. Ipak, vide da sam sretna. Svako malo me pitaju jesam li sigurna u ono što radim. Kad čuju da sviram klasiku u Panami, u Libanonu, u Koreji… sretni su. Ne smijemo zaboraviti sve žrtve koje su učinili moji roditelji. U ono vrijeme u Rumunjskoj, s političkim sistemom kakav je tamo bio, nije se moglo sanjati o izlasku iz zemlje. Moji roditelji su i sami glazbenici. Nisu imali nikakve posebne materijalne resurse. U Rumunjskoj su umjetnici mogli umrijeti od gladi. S Božjom milošću, uz pomoć Providnosti, dobila sam stipendiju pa sam mogla studirati u Njemačkoj. Sve je dar. Kad susretnem kolege glazbenike, vidim da poštuju ono što radim. Čak se pomalo i dive Kada sam snimila prvi CD za Majčino selo, «Misericordias Domini in eternum cantabo», toliki su se tome radovali. To je za Božju slavu. Pohvale dolaze ne samo od kršćana nego i od Muslimana, Hindusa, onih koji su daleko od Crkve. Glazba ih dira u srce. Sada smo snimili ovaj novi nosač zvuka sakralne glazbe u međugorskom stilu, a pripremam još jedan s još nekim glazbenicima.

LP: Zar se ne bojiš budućnosti?

Melinda Dumitrescu: Ja sam u Božjim rukama i uzdam se u Gospu. U zadnjoj poruci Gospa nam je rekla da se posvetimo njezinom srcu i srcu njezinog Sina Isusa. Ona je moj menadžer, nemam drugog. Nije lako svaki dan predati se u Božje ruke. Nije lako živjeti ovako u vjeri. Svaki dan je čista vjera. Svaki dan se događaju čuda na Božju slavu. Sve prikazujem Bogu za svoje obraćenje i za obraćenje svijeta.

LP: Tvoj život nije ono što bi se očekivalo od studentice Zachara Brona?

Melinda Dumitrescu: Živjeti ovako prepuštajući se Bogu ludost je u očima svijeta. To nije zato što nemam nikakav drugi životni program. To je plivanje protiv struje. Zbog čega, zbog koga, iz kojeg razloga? U srcu nosim Isusa i Mariju, a «svijet» ih ne pozna. Jedino zbog njih živim ovakav život. Prije dvije-tri godine mogla sam dobiti 1000 maraka za minutu sviranja kao solistica s orkestrom Salzburgu! Upravo tih dana, vlasnik ove dragocjene violine koja mi je bila povjerena za sviranje našao je kupca, pa sam morala poslati violinu u Njemačku. Rekla sam: «U redu, Gospodine, odreći su se te violine! Ti sve znaš!» Bilo mi je doista stalo do tog koncerta, iako tada nisam ni znala koliko su mi htjeli platiti… Dva dana kasnije, kad je violina već bila na putu za Njemačku, došli su dobročinitelji koji su mi dali svotu potrebnu za otkup violine. Moj je život uvijek bio takav. Ova priča s violinom samo je jedna od mnogih. Trebala sam se odreći te violine, reći «Neka bude volja Tvoja», da bih iskusila još veću radost kad sam dobila natrag tu violinu koja mi je doista potrebna. To je jedna životna pouka koja mislim da može koristiti svima. Ako se znamo odreći, Gospodin daje sve što nam treba, ali želi biti u središtu. Rekla sam da mi je violina životni suputnik, ali tek poslije Isusa i Marije. Sama po sebi, violina je komad drva. Kažu da joj znam udahnuti dušu. Postala je dio mene. Zahvaljujem Gospi što ju imam.

LP: Kao Rumunjska državljanka imaš problema čak s najosnovnijim stvarima kao što je dozvola boravka, vize…

Melinda Dumitrescu: Odričući se karijere, odrekla sam se mnogih ugodnosti, pa i putovnice neke druge zemlje koju sam imala mogućnost dobiti. Kad sam pozvana u neku zemlju, to su velike procedure oko dobivanja viza. A i ovdje, da bih mogla nastaviti svirati u ovoj župi, potrebna mi je dozvolu boravka. Bog će providjeti. Bilo bi mi drago kad bi se moglo postići da oni koji žele kao volonteri staviti svoj život u službu ove župe dobiju i potrebne dokumente. Znam da nisam jedina koja ima tu vrstu poteškoća. Ovdje u Međugorju ima mnogo volontera koji žele učiniti nešto dobro, a susreću se s istim problemom. Nikad ne znaš kada će se promijeniti zakoni, ali to nije slučaj samo u BiH.

LP: Što znači stalno živjeti u Međugorju?

Melinda Dumitrescu: Živjeti u Međugorju nije isto što i doći na hodočašće kad su neki u sedmom nebu. To je naporan svakodnevni put kroz pustinju u kojem treba tražiti izvor života i smisao postojanja. Svaki dan je pun radosti i suza, sreće i trpljenja. Znam da je Božja nagrada velika. Molitveni ritam ovdje u Međugorju otapa srca. Čak i najtvrđa srca ovdje se otvaraju. Vidim, posebno na klanjanju, da se ljudi osjećaju kao u raju. Milost koja djeluje kroz molitvu i kroz glazbu prikazanu u molitvi, kao i međugorski molitveni program su plod Gospinih ukazanja. Njezina nazočnost je direktni dodir neba koji sve preobražava. Gdje je ona, tamo se uvijek pokušava uvući neprijatelj, zato se treba boriti svaki dan. Hodočasnici imaju posebne milosti i to je dobro jer se moraju vratiti u svoj Jeruzalem, a mi imamo svoj Jeruzalem ovdje i sve prikazujemo za svoje dobro i za dobro hodočasnika. Vidi se u njihovim očima dok mole krunicu kako se mijenjaju. I svjedoče mir i radost, utjehu koju su primili. Aleluja!