Interview: fra Tomislav Pervan

Međugorje Novi Emaus

Other languages: English, Deutsch, Français, Hrvatski, Italiano, Polski

Razgovarao: Miro Brčić
From GLAS MIRA No. 7. 1996., pages 9/13.

Pojavom Međugorja susrećemo se s nečim što iziskuje tumač o svjetskom fenomenu, čudu u nastanku, održanju i trajanju. Mnogi ga pokušavaju osporiti s naznakom da je jeftina utjeha za obespravljene, prikraćene i u životu izgubljene.

U ovih petnaest godina postojanja i s 22 miliona hodočasnika iz cijelog svijeta izdržalo je sve prigovore, oporbe i nijekanja, pa čak i najsuvremenije kompjuterizirane medicinske pokuse.Usprkos svemu tome, ono danas u suvremenom svijetu predstavlja milosni izvor i nadahnuće za mir i ljubav među narodima.O tomu razgovaramo s dr. fra Tomislavom Pervanom, provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije.

GLAS MIRA - Povodom 15. obljetnice Gospinih ukazanja u Međugorju je održan veličanstven koncert uz svjetske zvijezde Carreras, Gasdiju, šuteja, Colussa... Nastupilo je i 12 zborova sa svih kontinenata kao 12 apostola. Bijaše to svijet u malome. Uz političke dostojanstvenike, ne bijaše tu crkvenih dostojanstvenika, naših biskupa ili kardinala, osim jednoga biskupa iz Australije? Koji je razlog tome? Zauzetost ili nešto drugo?

TOMISLAV PERVAN - Pitanje o odsutnosti crkvenih dostojanstvenika na koncertu u Međugorju uputite organizatorima koncerta. Sa svoje strane mogu reći kako je stav službene Crkve i crkvene hijerarhije spram Međugorju od samih početaka ambivalentan. S jedne strane, mnogo je biskupa i nadbiskupa koji u duši, a mnogi i javno, odobravaju i prihvaćaju te ohrabruju u svojim biskupijama Međugorje kao svjetski fenomen i činjenicu (trojica su bila nazočna ovih dana u Međugorju), a koja je prema mom uvjerenju najznamenitiji religijski fenomen na izlazu ovog stoljeća i tisućljeća. S druge strane imamo službeni stav Crkve, koji je izražen u izjavi ondašnje BKJ u travnju 1991., uoči izbijanja rata na prostorima bivše Jugoslavije te neviđene agresije na Hrvatsku, u kojem se veliki kako dosadašnja istraživanja nisu donjela rezultate koji bi govorili u prilog nadnaravnosti Međugorskog fenomena. To ne isključuje promjenu službenog stajališta Crkve u nekoj možda doglednoj budućnosti. A koncert održan 21. lipnja na otvorenom prostoru iza međugorske crkve bijaše nešto poput veličanstvene uverite u dane koji su slijedili.

G. M. - Stav službene Crkve je većini ili svim hodočasnicima dobro poznat, a ljudi ipak dolaze? što je tome uzrok?

T. P. - Sam se pitam i tražim odgovor zašto, npr., tisuće i tisuće Poljaka stižu ovih dana u Međugorje kad imaju svoju čenstohovu, zašto je ondje oko Uskrsa bilo više od 2 tisuće čeha, a i ovih dana ih ima više od dvije tisuće, s velikim brojem upravo mladih i pobožnih svećenika? Mi znamo da je upravo komunistički zloduh najviše rastočio upravo češki narod, sustavno rastakao i češku Crkvu, doslovice sve slojeve života ateizirao, a danas doživljavamo renesansu vjere u tome narodu. Pk. kard. Tomašek, nešto poput znamena otpora komunističkoj aždajai u bivšoj čehoslovačkoj, bijaše veoma naklon Međugorju. Primao je vidioce iz Bijakovića, a isto tako i franjevce. I jasno, takav se stav odrazio i na vjernički puk koji ide u Međugorje. Svaki je čovjek nešto poput ptice selice. Traži tople krajeve za svoje tijelo, poglavito za svoju dušu i srce. Da nisu nebrojeni milijuni pronašli upravo tu u Međugorju tu toplinu Majke, Njezino Srce, da nisu iskusili Nebo, milost, obraćenje, ne bi druge ohrabrivali na tako dalek put, tolike žrtve, odricanja. Kao što ptica selica ima urođeni nagon povratka u tople krajeve kad zastudi, tako i čovjek, u hladnoći svoje okoline, srca, društva, u mrzloj atmosferi gradova, tehnike i kompjutora traži i pronalazi izvorni prostor za dušu i srce, božanske kupke u kojima pere svoju prošlost, skida terete s grbače, nije više Sizif ni Prometej, već sljednik Isusa Krista do koga ga dovodi Majka Marija.

G. M. - Evanđeoska poruka mira iz Međugorja privukla je više od 22 milijuna hodočasnika iz cijelog svijeta.Kraljica Mira bjelodani je svjedok među nama. Ona je utočište za ljude iz cijelog svijeta, pogotovo obezpravljene. Mnogi od nas nisu spremni prihvatiti tu istinu. Učinak Međugorskih događanja je nemjeriv. Kako oživjeti organizam svijeta koji u mnogima umire?

T. P. - Nije slučajno Marijin evanđeoski veliča postao nešto poput manifesta i programa među obespravljenicima i beskućnicima u Latinskoj Americi. Taj Marijin Magnificat jest nešto poput uvertire u Isusov Govor na Gori koji revolucionira odnose među ljudima. LJudi, oni mali i obespravljeni, postaju svjesni svoje uloge i odgovornosti za sudbinu svijeta.Isus, a tako i Marija, svojim životom dali su mjerila i perspektive kako odgovorno pristupiti svijetu i promjeniti svijet. Upravo su maleni, prema evanđelju, najotvoreniji za novinu, za poruku Neba. Promotrimo li retrospektivno povijest svijeta u proteklih stoljeće i pol u perspektivi povijesti spasenja, onda ćemo na svim odlučnim međašima te povijesti, promatrane u svijetlu filozofije povijesti i njezinih tijekova, pronaći činjenicu Marijinih ukazanja, počevši od 1830., zatim deset godina nakon famoznog Marxova Komunističkog manifesta Lourdes 1858., gdje se Marija očituje kao Bezgrješna koja satire glavu Zmiji (pa i komunističkoj).U predvečerje oktobarske revolucije imamo ukazanja u Fatimi. Veliki znak, poziv na obraćenje, poziv na molitvu za Rusiju, koja će prosuti svijetom bezbožnu ideologiju. Sredinom ovog stoljeća Papa Pio XII. proglašava vjerskom istinom Marijino Uznesenje na nebo kao odgovor na veliku svjetsku klaonicu u 2. svjetskom ratu u kome je 100 milijuna ljudi poubijano i poklano. To je odgovor na filozofiju gađenja i egzistencije, obezvređivanje čovjekova tijela te bezbrojne ratove, u kome se naglašava vjera u uskrsnuće tijela i život vječni, čemu je Marija prethodnica i uzor. A u predvečerje ili pramazorje sloma komunizma imamo Međugorje koje je nešto poput jerihonske slavodobitne trublje, sedmogodišnje molitvene uvertire i molitvenih mimohoda s svijećama u rukama, u slom komunističkog, bezbožnog i protučovječnog strahovlašća. Nitko jš nije, koliko znam, opisao u svjetlu filozofije povijesti ove događaje kao međaše svjetske povijesti, ali budimo uvjereni, bez molitava i žrtava onih malenih obespravljenih, koji su danomice molili, postili, vapili Nebu i Bogu da nas spasi i izbavi od Zla i Zloga - ne bi uslijedili ovi veliki znameniti događaji, možda najznamenitiji u povijesti svijeta od pojave kršćanstva.

G. M. - Naše vrijeme ostat će zapisano u povijesti kao vrijeme prepuno kontrasta, obojeno s mnogo apsurda i ratova. čovijek nikako da ozme sudbinu u svoje ruke, muče ga mnogi problemi: rastočene obitelji, droga, alkohol, prostitucija, kriminal... Dok mu s jedne strane Mars i dalje prijeti ratom, a Venera mu se samo smješka i čeka trenutak da ga skrene s pravog puta, kako da ovaj suvremeni čovjek pronađe pravi put spasa?

T. P.- Mislim da je C.G. Jung je jednom rekao kako je Evanđelje lijeNazareta ostaje (s)mjerodavnom za sve ljude i za sva vremena. Ona daje smjerove i, kao što gore rekoh, mjerila, ona daje prave perspektive i putokaze za ljudski život i budućnost. Kada bismo barem u malim postocima prihvatili Isusove smjernice, vjerujem da bi lice ove zemlje izgledalo drukčije. Od veće su koristi svijetu sveci i mistici koji nisu išli u svemirske dubine i prostranstva, već u dubine svoga srca i tu otkrivali sliku Boga u sebi te je nudili svijetu kao izvornu mudrost života od toliki znanstvenika koji su svojim otkrićima doveli čovječanstvo na rub propasti i pakla.Nezamisliv je život bez tehnike i tehničkih dostignuća, a što ako nam sve to izmakne kontroli? Upravo smo na tome putu jer je suvremeni čovjek Prometej ili Camusov čovjek u pobuni, revoltu protiv svakog autoriteta uzjahao kočije koje su se već izmaknule njegovoj kontroli. Ni sami ne znamo kamo će nas odvesti te chariotsof fire. Zato je Međugorje u svojoj jednostavnosti( a jednostavnost jest uvijek i savršenstvo!) poziv na izvorni život po Evanđelju. Nikakav novi nauk, već samo akcentuiranje davno znanog, zapisanog, i življenog. Ono je suvremeni bjelodani dokaz kako je moguće živjeti evanđeoski jer ljudi su otvoreni za poruku, stvorene su nebrojene molitvene zajednice nadahnute Međugorjem što je jasna poruka kako se to događa ne na rubu, već u srcu Crkve koja se okuplja okoEuharistije....

G. M. -Vratimo se u Međugorje u kome se nastavlja očitovanje Biblije.Narod postaje svjestan samoga sebe, a nedavno ste izjavili kako neman Zmaja želi proždrijeti Dijete što se tek rodilo. Kako tu neman zaustaviti?

T. P. - Od samih početaka veoma sam usko vezan uz Međugorje i ono nakon petnaest godina nipošto više nije stjecište radoznalaca, senzacionalista, fanatika, zanesenjaka, već je ono izrazito mjesto molitve, obraćenja, slavljenja tajne naše vjere, napose euharistije. Međugorje je započelo s laicima, s običnom djecom, ponijeli su ga laici i oni su prvi povjerovali, a tek onda svećenici. I danas laici nose pokret Međugorja u cijelom svijetu, upravo su laici ti koji su stotine puta prletjeli oceane i došli u Međugorje. Kad ih zapitate, zašto tako često dolaze u Međugorje i zašto dovode hodočasnike u ove nesigurne prostore, odgovorit će vam kako to čine jer vide na ljudima promjene. Duhovne. Upravo kao na apostolima prije i poslije Isusova uskrsnuća i blagdana Duhova.Ljudi se mijenjaju, i to je onda motiv za ponovne dolaske, za osnivanje molitvenih zajednica, i tu imamo onovu crkve odozdo, iz "baze". Prisjetimo se da ni Marija, ni Isus a pogotovo ne apostoli ni prvi učenici ne dođoše iz svećeničke kaste, već bijahu laici. Isus Krist jest, jasno, Božji Sin, ali nije odgajan u Hramu i među svećenstvom i ondašnjom hijerarhijom. Oni su ga čak uklonili s pomoću rimske vlasti i Heroda s ovog svijeta.

Vrijeme će pokazati hoće li Međugorje prerasti u Svetište Kraljice Mira i hoće li to sveto tlo, na kome je za svetih Misa u ovaj ponedjeljak i utorak podijeljeno više od 50 tisuća svetih pričesti, na kome su nebrojeni iskusili milost pomirenja i nutarnjeg i vanjskog ozdravljenja, barem po svetosti čina, molitava, pobožnosti, svetih Misa, preko 250 koncelebranata na večernjoj svetoj Misi 25. lipnja, te još pedesetak neumornih ispovjednika po ispovjedaonicama u isto vrijeme, proglasiti svetim tlom, a onda i svetištem.

Ondje gdje se slavi sv. misa, lomi se moć Sotone i Zmaja, ondje gdje se štuje Marija i njoj pjeva, njoj utječe uzdignuta srca i ruku koje vape prema Nebu, nestaje paklene sile koja nas je okivala i okiva. Dopustimo Duhu Božjem da preko nas djeluje. Već se sam današnji Papa izrazio u uvodniku novoga crkvenog Zakonika kako je "jasno da svrha Zakonika nije da nadomjesti vjeru,milost,karizme, a posebno ne ljubav u životu Crkve ili vjernika.Naprotiv, svrha je Zakonika da stvori takvo uređenje u crkvenom društvu koje, dajući prvenstvo ljubavi, milosti i karizmama, istodobno olakšava njihov uređeni razvoj u životu crkvenog društva i pojedinaca koji mu pripadaju". A veliko je pitanje, vodi li nas u našim nastojanjima i planovima ta životima ljubav i milost ili puki zakon. Svi bismo trebali ići pred taj test, naj jednostavniji ali i najteži.

Glas Mira. V, 7, Međugorje 1996., 9 - 13.

 


Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.