Međugorje i Nova Evangelizacija

Other languages: English, Français, Hrvatski, Italiano, Polski

Duhovni pokreti u Crkvi i Međugorje

Isusova Crkva je od početka bila svjesna da svoju egzistenciju zahvaljuje djelovanju Duha Svetoga, kojega je on obećao i u svoje vrijeme poslao (usp. Lk 24,49; Dj 1,4sl; 2,1s.; Iv 14,16sl. 26; 16,7-14). To ne vrijedi samo za prazajednicu u Jeruzalemu koja je imala Isusovo obećanje, nego i za svaku drugu. Tako Pavao podsjeća Galaćane da su " započeli s Duhom" (Gal 3,3), a Solunjane poziva da "Duha ne gase" (1 Sol 5,19). Kada kršćane u Rimu pozivlje da se "ne prilagođuju ovomu svijetu" već da se "preobličavaju obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja"(Rim 12,2), Pavao opet pretpostavlja Duha Svetoga kao obnoviteljsku snagu koja je po krštenju već prisutna u kršćanima (usp. Rim 8,9sl.). To doduše nije definitivno, dovršeno spasenje, nego samo prvi plodovi Duha, ali dostatni da kršćanin, zajedno sa svim stvorenjem, izdrži porođajne bolove kroz koje još treba proći (8,23-27).

Na tome je Crkva kroz stoljeća izgradila svijest o sebi kao o i Crkvi koja se uvijek treba obnavljati" ("Ecclesia semper reformanda"). Duh Sveti je u različitim vremenima nalazio uvijek nove načine da taj unutarnji žar i život dođu do izražaja u uvijek novim oblicima. "Riječ o Crkvi koja se mora trajno obnavljati kroz stoljeća je bitno obilježavala povijest Crkve. Uvijek iznova su se javljali unutarnji pokreti koji su nastojali korjenito živjeti evanđelje, kao što su redovničke zajednice koje su utemeljili Benedikt iz Nursije, Bernard iz Clairvauxa, Franjo iz Asiza i Ignacije iz Loyole." Mora se priznati da su svi spomenuti redovi, ali i brojni drugi, u svoje vrijeme značili duboku obnovu Crkve. Njihova je karizma sjajila kroz stoljeća i davala jak pečat općem duhovnom životu Crkve i svijeta. Zbog toga je i sam pojam "nasljedovanja Krista" u duhovnom učenju i u teologiji bio ograničen samo na redovnički stalež, što sigurno nije u duhu Novog zavjeta. Jer, Novi zavjet ne pozna dvostruki moral, za jedne samo put zapovijedi, a za druge vrlo visoki zahtjevi nasljedovanja. Samo je jedan, i to zajednički ideal kršćanskog života, a to je nasljedovanje Isusa Krista. On se tiče cijele Crkve, i to svugdje i u svakom vremenu.Druga je stvar što se taj ideal može ostvarivati na različite načine.

Drugi Vatikanski sabor je nastojao to ispraviti. Ističući dostojanstvo, važnost i poslanje kršćanskih laika u današnjem svijetu. U dogmatskoj konstituciji o Crkvi čitamo: "Zato su laici, budući da su posvećeni Kristu i pomazani od Duha Svetoga, divno pozvani i poučeni, da se u njima proizvedu sve obilniji plodovi Duha" (LG, br. 34). Sabor je time potvrdio ono što se tada već u Crkvi događalo, a ujedno je dao još više poticaja novim gibanjima. Uz već postojeće laičke pokrete kao što su Fokolarini, Cursillo, Opus Dei, Comunione e Liberazione, bračni susreti(Marriage Encounter), nakon Sabora su se pojavili i drugi različiti oblici obnove u Duhu, bilo da se radi o obnovi pojedinaca, različitih staleža kroz obnovu i oživljavanje milosti dotičnog sakramenta ili pak o obnovi župskih zajednica. Svim tim pokretima zajedničko je nastojanje stvoriti oblik duhovnosti prikladan našemu vremenu, i duhovnost kao poticaj za obnovu ljudskog mišljenja i htjenja iz duha evanđelja, vezano uz težnju za iskustvom vjere u zajedništvu, što otvara nove pristupe molitvi, riječi Božjoj i sakramentima."

Time su, možemo reći, date koordinate unutar kojih se može lako smjestiti Međugorje kao poseban duhovni fenomen našega vremena. U Međugorju se od samog početka stvara izrazito laička duhovnost, jer vidioci su laici, a njihove poruke nailaze na odjek u najvećoj mjeri kod kršćanskih laika, potičući ih da se sve više obnavljaju iz duha evanđelja i otvaraju molitvi, riječi Božjoj i sakramentima. Od samog početka u međugorskoj crkvi u središtu stoji euharistija, navještaj riječi Božje, sakrament pokore i molitva, ali sve se to doživljava na jedan nov i snažan način. U tom smislu Međugorje se ne da svrstati u bilo koji poznati duhovni pokret, ali ono jest pokret koji u tolikoj mjeri doprinosi obnovi Crkve diljem svijeta. Zapravo međugorska duhovnost nije nekakav duhovni pokret u Crkvi, već Crkva u pokretu, budući da je ona jednako zanimljiva i privlačna svima od najobičnijeg vjernika laika do visoko naobraženog teologa, brojnih svećenika, biskupa i kardinala. Kada se povežu spomenuti bitni elementi međugorske duhovnosti, onda se čini da se njih najbolje može opisati i definirati onim što se podrazumijeva pod danas tako često rabljenim pojmom "Nova evangelizacija".

 


Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.