Međugorje i Nova Evangelizacija

Other languages: English, Français, Hrvatski, Italiano, Polski

Vratiti Boga u ljudski život

Svi spomenuti crkveni dokumenti duboko su svjesni stvarnog stanja u svijetu, a posebice u Europi. Sa slomom marksističke bezbožne ideologije nije nestao praktični materijalizam, koji obilježava način života ogromnog broja naših suvremenika. Nekadašnje žučljive rasprave o tome, postoji li Bog ili ne, zamijenio je ravnodušan način života, u kojem ljudi misle i djeluju i kao da Boga nema". Ipak, čini se da ljudi nisu okrenuli leđa stvarnom Bogu, već onom kojega im Crkva na neuvjerljiv način naviješta. Zato, unatoč moru praktičnog materijalizma, u mnogim ljudima živi tiha čežnja za Bogom, što se očituje i u porastu različitih sekta i ezoterike u najrazličitijim oblicima. Evanđelje, unatoč svemu, uvijek ima šansu, ako je stvaran odgovor na čežnju ljudskog srca, to jest, ako mu se navijesti kao Radosna vijest koja oslobađa, a to mogu samo ljudi evanđelja.

Već spomenuti biskup se žali da je navještaj brojnih svećenika bez učinka zato što u našim srcima ne stanuje živi Bog, pa onda i naša riječ ne odaje nikakvu strast za Bogom. Ispričavajući se za oštrinu svojih riječi, on se pita: "Nije li to zato što mnogi žive od Crkve, ali ne doista u njoj,

u njezinoj stvarnoj tajni?" I zaista, danas nisu više u pitanju samo pojedinačne istine ili određena područja konkretnog crkvenog života, već je u pitanju sam Bog i to kod onih koji treba da drugima pokažu put do njega. Zato spomenuta Izvanredna sinoda za Europu bez ikakva okolišanja kaže:"Doista cijela Europa se danas nalazi pred izazovom nove odluke za Boga."

Ako se pod tim vidom promatraju međugorske poruke, onda nije teško otkriti veliku podudarnost. Unatoč tome što su na početku u prvom planu stajale konkretne poruke mira, obraćenja, molitve, posta..., s vremenom je sve više središtem tih poruka postajao Bog kao takav i čovjekov odnos prema njemu, i to u najrazličitijim varijacijama: tu su opetovani pozivi čovjeku da se odluči za Boga koji mu se nudi; da njemu dade prvo mjesto u životu, jer mu ono pripada; ali isto tako da njemu sve preda, posebice teret života; Čovjek je pozvan da Bogu zahvaljuje za njegove darove i da ga proslavi u svom životu; brojne poruke upozoravaju da je samo u molitvi moguće upoznati Boga i to u molitvi koja dolazi is srca. Ima više poruka koje na takav način govore o objavi Boga čovjeku, da to treba shvatiti u smislu da je zapravo Božja objava ljudima glavni cilj ovih događanja:"Draga djeco! Danas vas pozivam na put svetosti. Molite kako biste mogli shvatiti ljepotu i veličinu ovoga puta, na kojemu vam se Bog na poseban način objavljuje" (25.1. 1989.) Ili drugi put:"...Zato, draga moja djeco, otvorite mi svoje srce, kako bi vas mogla sve više voditi toj divnoj ljubavi Boga stvoritelja, koji vam se iz dana u dan objavljuje. Ja sam svama i želim vam objaviti i pokazati Boga koji vas ljubi" (25.8.1992).Dakle, mogli bismo reći da je Međugorje puno više od mjesta molitve i obraćenja, ono je ponajprije mjesto na kojem Bog želi dati znak da ljudska čežnja za njim nije isprazna i da je put k njemu i danas moguć, jer on dolazi u susret čovjeku.

5. Uloga mjesne Crkve

Razmišljajući o tome kako bi konkretno morala izgledati Nova evangelizacija bi bila uspješna, poznati njemački teolog i biskup Karl Lehmann kaže: "Ubuduće su nam potrebni mjesta, grupe, pokreti i zajednice, u kojima će se okupljati ljudi s odlučnom voljom za životom, zajedno učiti i međusobno se pomagati. To jačanje vjere, nade i ljubavi postaje sve potrebnije danas kad se kršćanstvo nalazi u situaciji dijaspore. Samo tako vjera može ponovo postati prepoznatljivom i dobiti jasan profil." Međugorje je već gotovo dva desetljeća takvo mjesto, na kojem se okupljaju ljudi iz svega svijeta da zajedno mole i produbljuju svoju vjeru, stvarajući zajedništvo u brojnim molitvenim skupinama, pokretima i novim oblicima zajedničkog života. Sve bi to dakako bilo daleko snažnije i uvjerljivije da je stanje u mjesnoj Crkvi u Hercegovini drukčije, da ona nije u sebi podijeljena. Njezino stanje djeluje na mnoge ljude u najmanju ruku zbunjujuće pa su zbog toga spremni i Međugorje dovesti u pitanje.

Neka mi bude dopušteno iznijeti o tome svoje mišljenje, koje je izraslo iz iskustva ovih sedamnaest godina Međugorja, teološke refleksije i molitve. »često mi se kroz ovo vrijeme nametala ona Isusova riječ o maču:"Nisam došao da donesem mir nego mač" (Mt 10,34). Put do stvarnog mira vodi preko odluke za Isusa. Ta odluka ne trpi nikakvih kompromisa. On je važniji i od najbližih ukućana, a pogotovo od bilo kakvih interesa. Na putu do pravog mira sa sobom, s drugim i s Bogom Čovjek mora proći kroz brojne kušnje koje Isus metaforički označava kao mač. Ne pogađa li ta Isusova riječ i Međugorje i njegovo mjesto u mjesnoj Crkvi?

Činjenica je da se Međugorje događa u jednoj Crkvi, u kojoj se davno prije dogodio tzv. Hercegovački slučaj, koji je na veliku kušnju stavio jedinstvo i ljubav u toj Crkvi. Zbog tog slučaja ne trpi jedinstvo i ljubav samo u odnosu Biskupa i njegovih svećenika na jednoj, i franjevaca na drugoj strani, već i unutar same Franjevačke zajednice. Dakle, prije početka ukazanja Crkva u Hercegovini je bila nejedinstvena na više razina. Međugorje je samo nova prilika da se to još bolnije očituje. Neki franjevci nisu nikad navratili u Međugorje, ne zato što bi na temelju ozbiljna promatranja i studiranja stekli uvjerenje da tu nema ništa nadnaravno, nego samo iz razloga što su se tamo zatekla druga njihova subraća, s kojima se oni nisu slagali u drugim stvarima, a pogotovo oko Hercegovačkog slučaja. Kad se biskup Žanić okrenuo protiv Međugorja, ti franjevci su mu se nametnuli kao istomišljenici, ali samo u tome, u osuđivanju i odbacivanju Međugorja. Hercegovački slučaj, međutim, nisu pomaknuli s mrtve točke, nego naprotiv on u ovom času u Čapljini doživljava vrhunac svog apsurda.

Je li to možda istodobno znak da je Crkvi u Hercegovini bilo dosta mača i da je došlo vrijeme da zavlada mir? Franjevci koji su, protiv volje svojih poglavara, u Čapljini i oni koji ih podržavaju obično se pozivlju na razloge pravednosti: uz pomoć prava Biskup čini nepravdu! Tako glasi glavni argument. Ali on očito ne prolazi, a jedinstvo i ljubav u Crkvi su na sve većoj kušnji, u pitanju je i sama bit Crkve kao takve. Što Činiti? Čovjeku, koji do kraja ozbiljno uzima evanđelje, i onda kad se čini da su iscrpljene sve mogućnosti, ostaje još uvijek jedna mogućnost, istina najteža, ali ona na kojoj počiva samo kršćanstvo, a to je žrtva do samopredanja. Žrtva je uvijek teška, pogotovo ako se u njoj ne vidi nikakva dostojanstva. Takva je bila i Isusova žrtva, ali je urodila najvećom pobjedom, uskrsnućem. Velik broj franjevaca, koji su sve ove godine vjernički živjeli s Međugorjem, zrela je za tu žrtvu pa ju je i Uprava provincije prihvatila. Ipak, zbog složenosti prilika, kako je već rečeno, potrebno je puno mudrosti od svih odgovornih činitelja u Crkvi kako bi sve bilo na porast jedinstva i ljubavi u Crkvi u Hercegovini, što će onda biti i snažno svjedočanstvo za Međugorje u svijetu, a onda i velik doprinos tako potrebnoj Novoj evangelizaciji svijeta.

fra Ivan Dugandžić, OFM, 1998.

 


Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.