René Laurentin - Mjesto Međugorja u Crkvi

Other languages: English, Deutsch, Français, Hrvatski, Italiano

Mjesto Međugorja u Crkvi je teška tema, osporavana, predmet zamršenosti i neodređenosti, koje valja razjasniti.

Međugorje ne treba objasniti među nama. To je mjesto milosti gdje se Djevica ukazala sa posve izuzetnim plodovima: duhovnim životom, obraćenjem, ozdravljenjem; "stablo se sudi po svojim plodovima" kaže Gospodin i to je jedini kriterij rasuđivanja koji dolazi od Njega (Mt 7,20; 12,33).

Statut ukazivanja

Naime, ostaje neodređenost o kojoj treba više voditi računa. Ukazivanja, u kojima Vjera postaje očita, gdje nevidljivo postaje vidljivo, su površni i sporedni fenomen u odnosu na Evanđelje i sakramente. Čak tamo gdje Crkva priznaje ukazivanje (uključujući Lourdes i Fatimu, najsvečanije priznate), ona ne uključuje svoju nepogrešivost, pa čak ni svoj autoritet, jer se ne radi o dogmi potrebnoj za Vječno Spasenje, dano u ime Krista, već o rasuđivanju, jedino mogućem i vjerojatnim. Ona ne kaže: Vi u to morate vjerovati, ali postoje dobri razlozi u to vjerovati. Dobrotvorno je u to vjerovati.

Odgovorni autoritet bi još mogao dodati: vjerujem u to; ali on ne nameće taj sud pod prijetnjom grijeha. Kad ne bi vjerovao u Lourdes ili u Fatimu, nebi morao sebe kriviti za vjeru, kada bi našao razloga za sumnju. I u tom sam duhu proveo istraživanje o Lourdesu, u punom otvorenju duha.

Usporedo, kada autoritet kaže: Postoje ozbiljni razlozi za ne povjerovati u to, štetno je u to vjerovati, sud poziva na pokornost Crkvi, ali ostavlja slobodu istraživanja i rasuđivanja. Kada je Mgr. Žanić objavio 1984. - 1985. svoj negativan sud, pripremio sam svoju svijest na tu mogućnost i to sam sebi lojalno objasnio, govoreći, rezimirajući: "U tom slučaju, prestat ću pisati ili javno govoriti o Međugorju, ali kao prijatelj Svete Jeanne D'arc, spaljene po naređenju jednog svećenika 1431., produbio bih i stavio na pravo mjesto razloge za preispitivanje jednog takvog stava.

Poštovanje autoriteta i pokornost od koje nikad ne treba odstupiti, sadrže dakle nijanse, katkad profinjene, u ovom području slobodnog služenja vjere.

Dva značenja riječi Crkva

Što se tiče riječi "Crkva", posljednje riječi programa koji mi je povjeren (mjesto Međugorja u Crkvi), treba razjasniti jednu drugu neodređenost:

Prije Koncila je, za većinu teologa, Crkva bila hijerarhija: Papa i biskupi.

Drugi Vatikanski Koncil je ponovno razmotrio taj pojam. On je obrnuto restrukturirao Konstituciju o Crkvi: Crkva je najprije narod Božji u kojemu neki vjernici (jednaki s drugima pred Bogom u vjeri, nadi, milosrđu i u potrazi za svetosti) imaju autoritet u ime Krista, ali taj je autoritet u službi naroda Božjeg, i zato se Papa časti nazivom "sluga slugama Božjim".

Istražimo, dakle, mjesto Međugorja u Crkvi prema ta dva dopunska značenja riječi Crkva koja označava organsku stvarnost: mistično ali vidljivo Tijelo Krista.

Primanje naroda Božjeg

U Međugorju, kao i drugdje, je razum vjernika taj koji je, u prvom redu, raspoznao prisutnost Djevice u tim ukazivanjima.

Svećenik, Jozo Zovko, duhovnik, najprije je kritizirao, zahtjevan u provjeri. Rekao je župljanima: "Što ćete raditi na tom brežuljku, kada imate Euharistiju u Crkvi?"

On ih je sve ponovno okupio u Crkvi na svakidašnju misu gdje su se prenijela ukazivanja. Ubrzo, vjerovao je, i osobno ukazivanje Djevice je potvrdilo njegovo uvjerenje.

Međutim, u kršćanskom narodu postoje protivnici, s desne i s lijeve strane.

Napredni kršćani podržavaju negativnu kritiku, psihološka i psihoanalitična objašnjenja, sistematičnu sumnju i nagađanje pred izvanrednim pojavama.

Tradicionalističko ili srednje integrističko krilo, npr.: Fidelity u SAD-u ili ekstremna desnica Contre Réforme catholique (koja ekskomunicira Papu kao heretika) bili su najžešći protivnici Međugorja.

Hodočasnici često pitaju vidioce:

- "Što činite za ubjeđivanje protivnika?"

Vicka odgovara:

- "Molite za njih i budite dobri. Gospodin i Sveta Djevica učinit će ostalo."

To je već bio stav Bernadette koja nije raspravljala o prigovorima protivnika koji su došli polemizirati s njom, ali bi mirno odgovorila, utoliko koliko bi oni na to inzistirali:

- "Moja je dužnost Vama reći, ali nije moja dužnost uvjeravati Vas u to."

Hijerarhizirana Crkva: Svećenici i Papa

Stvar je puno složenija sa strane autoriteta

Mjesni biskup

Mjesni biskup, nasljednik apostola, odgovoran za rasuđivanje u svojoj dijacezi, Mgr. Žanić, najprije je tome bio sklon (iako se toga danas nerado prisjeća) tijekom ljeta 1981. Ali mjesni spor sa Franjevcima (koji čine 80 % svećeništva njegove dijaceze) postupno je sve više pogoršavao odnose. Vrijeme koje mi je dano, ne dozvoljava mi da razjasnim taj problem, zato upućujem na moje knjige.

Kada sam prvi put došao u Međugorje, za Božić 1983., još sam mu bio sklon. On me je razuvjerio, slušao sam i primao što sam bolje mogao njegove prigovore, ali koji su mi se činili previše površni, pristrani i slabi prema pozitivnim očiglednostima, što me je dovelo do teške pustolovine, uz puno poštovanje prema njegovom biskupskom ugledu. Viđao sam ga koliko sam god više mogao. On mi je potvrdio svoja radikalna protivljenja. Na kraju njegovog posjeta zamolio sam ga za blagoslov. Jedan put se opirao. Inzistirao sam govoreći:

- "Ako sam ja problem, dajte ga onda za moje obraćenje."

Na što je sa svojom biskupskom uzvišenosti odgovorio:

- "Ostanite Laurentin."

Njegov stav od 30. Listopada 1984. protiv Međugorja me je oklevetao u više točaka i to na iznenađujući način. Da sam mu savjetovao da skrije istinu. Da sam se diskvalificirao kao teolog. Da sam to činio zbog novca. Zaradio sam više od milijarde! Podlegao sam čaru vidjelaca Međugorja više nego što sam slušao biskupa. Ali nikada mi nije branio otići u Međugorje niti mi je branio pisati.

Bio sam spreman šutjeti nakon negativnog suda kojeg je javno obznanio. Ali kada ga je došao ponuditi Rimu, u travnju 1986., kardinal Ratzinger mu je rekao (i Msg. Žanić, bistar čovjek bez pretvaranja, otvoreno je to objelodanio):

- "Ne, Vi ćete raspustiti Vašu dijacezansku komisiju. Sud se prenosi na Biskupsku

Konferenciju."

To je bilo nenadano, jer prema staroj radikaliziranoj tradiciji kardinala Ottaviania, koji je 1959. i 1960. donio dekrete protiv Sestre Faustine (danas beatificirane) i protiv Majke Yvonne Aimée, itd. … Sveta Služba općenito bi podržala biskupe koji su neskloni ukazivanjima, i više obuzdala sudove sklone ukazivanjima. Ovdje je to dakle bilo obrnuto. Pitalo se zašto.

Mislim da imam objašnjenje.

U srpnju 1984., Papa Ivan Pavao II, kojem sam svojim rukama nudio moju prvu knjigu: La Vierge apparaît-elle a Međugorje? (Da li se Djevica ukazala u Međugorju?, veljača 1984.), čitao ju je u Castelgandolfu i preporučio Mgr. Pio Belo Ricardu, biskupu Los Tequesa (Venezuela).

Slijedeću godinu također je čitao medicinske i znanstvene studije o Međugorju koje sam napisao sa profesorom Joyeux de Montpellierom.

Napokon, sazvao sam u Milanu međunarodni skup lječnika i teologa kako bi postavili 10 znanstvenih zaključaka i 10 teoloških zaključaka o Međugorju. Dogovor je bio lagan, u jednom danu rada, i tih 20 zaključaka poslani su Ivanu Pavlu II po doktoru Luigi Farini, predsjedniku ARPA-organizacije kod kojeg se održao skup. Papa je proslijedio sve te dokumente kardinalu Ratzingeru, prefektu Kongregacije za nauk vjere, koji je izgleda primio tu odluku tek nakon što je vjećao sa Ivanom Pavlom II. Odluka je bez presedana: ona je oduzela biskupu njegov uobičajeni autoritet, bez da mu je potpuno oduzeto pravo, budući da je on član Biskupske Konferencije kojoj je predan sud.

Posljedica toga bio je dugi put. Kardinal Kuharić, kod kojeg je Vicka imala ukazivanje (u njegovom salonu 1983., kako mi je on rekao) bio je otvoren i diskretno sklon, tako mi se činilo. U svakom slučaju, želio je da biskupi preuzmu u miru to važno i plodno hodočašće, umjesto da spletkare oko sporova ukazivanja koji stvaraju neugodnosti i podjele u Crkvi, na štetu vjernika, biskupa pa čak i samog Boga.

Ali oprezno i učtivo od mjesnog biskupa: Mgr. Žanić, odgovoran pred Bogom za međugorsku župu, on joj je čuvao, s punim pravom, položaj prvog reda.

Svaki put kada je postavljeno pitanje Biskupskoj Konferenciji, on je prvi o tome počeo govoriti, on je obnovio, njemu svojstvenom žestinom, sve prigovore koje je razvijao dva puta na javni i gromoglasni način:

1. Držanje od 30. listopada 1984., koje je dovelo do zaustavljanja širenja Međugorja, budući da je pozvao biskupe Biskupske Konferencije cijeloga svijeta da podrže njegov negativan stav, nagovarajući da hodočašća (službena, kako je stalno navodio) nisu bila odobrena.

2. Zatim njegova ozbiljna propovijed od 25. srpnja 1987. protiv Međugorja, tijekom ceremonije krizmanja. Očekivao je vidjeti župljane pobunjene. Ali oni su ga slušali sa poštovanjem, tiho, unatoč dubokim ranama koje je on osjećao u njihovim srcima. Dokazali su svoje junačko poštovanje i pokornost, ali biskup je to najprije shvatio drugačije. Tijekom ručka koji je slijedio, on je zaključio: "Oni danas više toliko ne vjeruju u to." Franjevci su ga razuvjerili (propovijed objavljena s mojim kritičkim zapažanjima u DN 7, str. 72 - 77).

Nakon prvenstvene intervencije mjesnog biskupa, drugi su biskupi, manje upućeni, šutjeli ili ga solidarno podržavali. Jedini koji se zalagao za Međugorje bio je Msgr. Franić, splitski nadbiskup, autoritet u takvim pitanjima, budući da je bio predsjednik Doktrinalne Komisije. Ali umirovljen je 10. rujna 1988. i nestao iz Biskupske Konferencije gdje se put oslobodio za Msgr. Žanića.

U tim uvjetima, nikad nisam znao kako je kardinal Kuharić mogao ishoditi, u studenom 1990., priznanje hodočašća i njegovog kulta od strane Biskupske Konferencije. To se zbilo prema uputama i kriterijima objavljenim 25. veljače 1978. kardinala Šepera (prethodnika kardinala Ratzingera u Kongregaciji za nauk vjere). U slučaju ukazivanja - ukoliko se ne postavi nijedan težak prigovor i ukoliko su plodovi dobri -, biskup treba preuzeti brigu o hodočašću kako bi usmjerio pobožnost vjernika. Nakon čega bi eventualno mogao, polako i s potrebnom zahtjevnošću, priznati i sama ukazivanja. Nažalost, Msgr. Žanić nije prihvatio to priznanje hodočašća (kojem se protivio) - uvodeći tu različite negativne odredbe. Ta sitna ograničenja učinila su tekst toliko nejasnim da su kardinal i Konferencija odlučili ne objaviti ga i izvršiti priznanje u aktu (kao što se to činilo u Rimu bez objavljivanja, za priznanje Tre Fontane).

Na taj je način Msgr. Komarica, predsjednik komisije za istraživanje o Međugorju, došao slaviti misno hodočašće i službeno objaviti:

Došao sam ne samo u svoje ime, već u ime svih biskupa Jugoslavije, uključujući i Msgr. Žanića (mjesnog biskupa i protivnika broj 1). Drugi biskupi će doći …

I drugi su slijedili, uključujući Msgr. Žanića, i njegovog nadbiskupa, budućeg sarajevskog kardinala Puljića.

Sve je dakle teklo u najboljem redu. Ali 2. siječnja 1991., tekst, držan u tajnosti zbog svoje neodređenosti, objavljen je od talijanske novinske agencije Asca (na inicijativu Msgr. Žanića tvrdi Contre Réforme koja ga slavi) s posve negativnim komentarom. Taj nejasni tekst publiciran u teškim uvjetima stvorio je nesigurnost i zbrku na međunarodnoj razini, kodhodočasnika. Oni su o tome izvijestili kardinala Kuharića koji je odgovorio:

- "Crkva se ne žuri. Mi, biskupi, nakon tri godine proučavanja Komisije, objavili smo da je Međugorje mjesto molitve i marijansko svetište. To znači da MI NISMO PROTIV toga da se hodočasti Međugorju i tamo klanja Majci Božjoj, prema učenju i vjeri cijele Crkve.

Što se tiče natprirodnosti ukazivanja, mi smo objavili: ZA SADA MI TO NE MOŽEMO POTVRDITI, TO OSTAVLJAMO ZA KASNIJE, CRKVI SE NE ŽURI." (Objava tiskana u Večernjem listu, kolovoz 1993.; DN 13, str. 41).

Mnogi biskupi Hrvatske govore sukladno tome.

Obasut pitanjima, na međunarodnoj razini, kardinal Kuharić je uzeo potrebno vrijeme kako bi ishodio, 10. travnja 1991., novo izdanje teksta, puno jasnijeg, iz kojeg su nestali neke negativne neodređenosti.

Smisao je postao jasniji, unatoč negativnim objavama širenim u tisku. Jugoslavenski biskupi trebali su izabrati između dvije klasične formule mogućeg suda, dok autentičnost ukazivanja nije priznata:

Non patet supernaturalitas: Natprirodno nije dokazano.

Patet non supernaturalitas: Nenatprirodni karakter je dokazan.

Biskupi su odabrali, ne drugu formulu, koja isključuje natprirodno, već onu prvu, dubitativnu: još nije moguće priznati natprirodni karakter, ali bez da ga se isključi, kako je to jasno istaknuo kardinal Kuharić. Šteta je vidjeti kako tisak i određeni svećenici ili autoriteti stalno miješaju opreznu formulu koja odgađa sud, i formulu koja ga definitivno isključuje. Ta zbrka, česta kod takvih pitanja, nije prestala harati Međugorjem.

Druga neodređenost: riječ natprirodno, u sličnim okolnostima općenito je rabljena u neodređenom smislu i predmet je nejasnoće, želi označiti čudnovato, izvanredno, neobjašnjivo: to je sasvim osobito značenje riječi natprirodno. I neodređenost je nesretna, jer bi željela osloboditi djela hodočašća (revne mise, bezbrojne ispovijedi, put Križa i krunice) natprirodnog karaktera, kao da je to mjesto praznovjerja! Tako glasi nekoliko komentara. Ali Biskupska Konferencija ne sumnja u natprirodni karakter liturgija u Međugorju već samo smatra da dokaz jedne izvanredne Božje intervencije još nije pronađen.

Vi znate da je Msgr. Franić osudio opreznost biskupa i da smatra da je ona dijelom odgovorna za rat, u toj mjeri u kojoj "nisu priznali glas Majke Božje koja je nudila mir" ili su se "protivili bez prekida" (DN 14, str.114). Hitan poziv Djevice nije bio dovoljno slušan, nije mogla spasiti situaciju. Prepuštam nadbiskupima odgovornost njegovog suda objavljenog od Gebetsaktion budući da za to nemam ni autoritet ni stručnost. (DN 13, 14 i 15: 1994., 1995., 1996.).

Tijekom rata, koji je njegovu dijacezu stavio u vatru i krv, Mgr. Žanić je izbjegao u Rim gdje je dovoljno dugo boravio da može imenovati svoga nasljednika, koji će nastaviti njegovu bitku protiv Franjevaca i Međugorja. On je to postigao. Velečasni Perić, predstojnik hrvatskog seminara u Rimu, koji je bio njegova glavna pomoć u prenošenju njegovih prigovora i pritužbi rimskim kongregacijama, postao je dakle mjesnim biskupom, sa manje odlučnim uvjerenjima, ali i sa manje naglim, dakle puno učinkovitijima nego oni Mgr. Žanića. Svakako, on drži biskupsku opreznost i nije postavio ni jedan službeno negativni sud protiv hodočašća, usprkos mnoštva nesklonih objava i djela.

Ali u više navrata, on je tumačio sud Biskupske Konferencije (gore navedenoga) na posve negativan način. To je dao izjaviti preko svoga generalnog vikara, a zatim se sam izjasnio u Crkvi na kamenu (početkom 1995.) ovim radikalnim riječima:

"Nemoguće je objaviti da se radi o natprirodnim ukazanjima (u Međugorju). Od (biskupske) objave (od 10. travnja 1991.) postojalo je (negativno) mišljenje dvaju mostarskih biskupa: prethodnog i sadašnjeg (Mgr. Perić ovdje govori o sebi u trećem licu). Oni koji tvrde protivno pričaju naivne dječje priče (…). Očigledno je da se Sveta Djevica nije ukazala nikome u Međugorju."

Tome stalno pridaje (što ograničava i proturiječi njegove riječi):

- Mostarski ordinarij (Mgr. Perić osobno) samo prihvaća ono, što kažu biskupi (10. travnja 1991.) i ne vjeruje pričama Međugorja. To je ono, što je generalni vikar jasno istaknuo (u nedavnoj objavi u tisku). Sam tekst objave od 10. travnja i odobreno tumačenje kardinala Kuharića, glavnog autora i potpisnika Biskupske Deklaracije, gore citirano, jasni su po sebi.

Igra vage s tumačenjima

U toj zbrci, nekoliko biskupa cijeloga svijeta, ne razumijevajući ništa, pitali su se da li bi trebali ubiti volju svojih dijacezana da hodočaste u Međugorje. Pisali su Kongregaciji za nauk vjere i nekoliko ih je dobilo odgovor koji je ponovio službenu odluku biskupa od 10. travnja 1991., ali takvim neodređenim izrazima, da ih je tisak mogao tumačiti samo u posve negativnom smislu. Nakon te objave, mnogi vjernici su to shvatili kao: "Ako idete u Međugorje, bit će te u nepokornosti."

Evo biti odgovora upućenog Msgr. Taverdetu, biskupu Langresa, na njegovo pismo od 14. veljače 1996., od Msgr. Tarcisio Bertonea, sekretara Kongregacije za nauk vjere dana 23. ožujka 1996. Nakon navođenja biti objave jugoslavenskih biskupa od 10. travnja 1991. (gore iznešene), on zaključuje: "Iz onog što je rečeno proizlazi, da se službena hodočašća Međugorju, shvaćenog kao autentično mjesto marijanskih ukazivanja, ne trebaju organizirati, jer bi to bilo u suprotnosti sa onim, što su potvrdili biskupi bivše Jugoslavije.

Pod utjecajem dvaju sukcesivnih izvješća dvaju mjesnih biskupa, odgovor skuplja sve negativne crte bez da iskazuje pozitivnost dokumenta. Tisak je potom dao naslov: Rim zabranjuje hodočašća u Međugorje.

Biskup Rottenburg-Stutggarta ponovio je istu objavu dobivenu iz Rima još negativnijim izrazima koje je ponovno iznio biskup Metza. Sestra Emmanuela pisala mu je primjećujući s razlogom:

Kardinal Ratzinger nikad nije zabranio hodočašće u Međugorje. On je samo upozorio na zakon Crkve, i to naime, da su, za mjesta ukazivanja koja se još istražuju, službena hodočašća zabranjena, no privatna hodočašća su dozvoljena (Pismo od 8. studenog 1995.).

Videći zbrku koja je izlazila iz proturječnih i više nego pretjeranih tumačenja, doktor Joaquin Navarro Valls, glasnogovornik Svete Stolice i ravnatelj sale za tiskovne konferencije, demantirao je jasno negativno tumačenje 21. kolovoza 1996.:

- "Vatikan nikad katolicima nije rekao 'Vi ne možete ići u Međugorje'. Biskupima je, naprotiv, rekao: Vaše župe i dijaceze ne smiju (još) organizirati SLUŽBENA hodočašća. Ali ne može se ljudima reći da ne idu tamo sve dok nije dokazano da su ukazivanja pogrešna: to što nikad nije bilo izjavljeno."

Dakle, svatko tko želi može tamo otići (Izjava od 21. kolovoza 1996. Agenciji katoličkih informacija, Servis katoličkih vijesti).

Tome je dodao:

"Katolik koji ide na jedno takvo mjesto (ukazivanja) dobre vjere, ima pravo na duhovnu pomoć. Crkva, dakle, nipošto ne zabranjuje svećenicima da prate putovanja u Međugorje i Bosnu i Hercegovinu, organizirana od laika kao što im ne zabranjuje pratiti grupu katolika koja ide posjetiti Južnoafričku Republiku (…) Onaj tko čita pismo nadbiskupa Berthonea mogao bi pomisliti da je od danas katolicima zabranjeno otići u Međugorje. To bi bilo loše tumačenje, budući da se ništa nije mijenjalo, ništa novo nije rečeno. Problem je da se ne organiziraju službena hodočašća (sa svećenicima na čelu) što bi izgledalo kao kanonsko priznavanje događanja u Međugorju koja su još pod istraživanjem. Sasvim je druga stvar organizirati hodočašće pod pratnjom svećenika, potrebnog za ispovjedi. Šteta je da su riječi nadbiskupa Berthonea shvaćene u ograničavajućem smislu. Crkva i Vatikan, zar su trebali reći ne Međugorju? Ne!"

Glasnogovornik Sv. Stolice nbiskup Berthone korektno ponovio biskupsku objavu tamo gdje kaže da "mnoštvo vjernika koji idu u Međugorje žele pastoralnu pomoć Crkve" (dakle pomoć svećenika u njihovom hodočašću).

Tako hodočašća Međugorju, iako nisu službena, zahtjevaju pastoralnu pomoć svećenika za misu, za propovijed, za ispovjedi.

Ostali biskupi

Zbog nedostatka mjesta, samo ću kratko iznijeti poziciju novog biskupa čija sam djela i izjave potanko prikazao u sukcesivnim tomovima Dernieres Nouvelles de Međugorje (Posljednje novosti o Međugorju) (DN 13, 14, 15: 1994., 1995., 1996.). Više od 100 biskupa došli su u Međugorje, unatoč protivljenju mjesnog biskupa: to je dosta iznenađujuće, glede strogog načina što ga je biskupska solidarnost doživjela u Crkvi (to što je jako naškodilo mojem ugledu; budući da su osobni napadi Mgr. Žanića protiv mene bili shvaćeni ozbiljno).

Naime, veliki broj biskupa je smatrao razgovore njihovih dijacezana u Međugorju važnim, dubokim i trajnim. Nezainteresirani, protivnici, protestanti postali su podupirači katoličke Crkve. Otišli su vidjeti, bijahu uvjereni i svjedočili su, prema statutarnoj slobodi uvedenoj u Crkvu, glede toga. Potanko sam prikazao imena i svjedočenja ovih biskupa u posljednjim tomovima mojih Posljednjih novosti.

Stav Pape

Ako je toliko biskupa otišlo u Međugorje, unatoč odvraćanju proizašlog iz negativnog stava mjesnog biskupa (međutim za koji su znali neki od njih), to je bilo iz jednog drugog razloga kojeg su više njih objavili. Upitali su Ivana Pavla II za savjet koji im je pozitivno odgovorio, sve do riječi upućenih Mgr. Hniliću:

- "Kad ne bi bio Papa, već bi odavno otišao tamo."

Ne mogu potanko navesti ta brojna biskupska svjedočenja o stavu Pape. Bit ću još diskretniji o činjenici da, kako sam bio pozvan na doručak s njim, da mu postavim važno pitanje, kada sam završio, on me je pola doručka ispitivao o Međugorju.

Ono što je najčešće priznavao pred brojnim biskupima, su "dobri plodovi" koji su temelj autentičnosti jednog ukazivanja, prema jedinom kriteriju kojeg nam je Krist dao: "Stablo se sudi po svojim plodovima" (Mt 7, 16 - 20, 12,33 i usporedbe).

6. travnja 1995, potpredsjednik Hrvatske Dr. Radić, predstavljajući predsjednika Tuđmana, i kardinal Kuharić su došli zahvaliti Papi nakon njegove posjete Hrvatskoj i pozvali ga da u rujnu 1995. dođe slaviti 17 stoljeća osnivanja splitske Crkve. Papa im je odgovorio:

- "To ću razmotriti. Ali u tom slučaju (ukoliko budem mogao doći) želim posjetiti Svetu Mariju Bistricu (hrvatsko nacionalno svetište Djevice, blizu Zagreba) i … Međugorje."

Te su riječi prenijele hrvatske novine (DN 14, str. 44) …

31. svibnja 1995., prema riječima sestre Emmanuel, kaže engleskoj grupi:

- "Molite se kako bih mogao otići ove godine u Međugorje (DN 15)."

Ovo i druga svjedočenja objavljena su u DN 14, str. 43 - 45 i 15, str. 43 - 46.

Ne vjerujem da će se želja Pape moći ispuniti, zbog protivljenja mjesnog biskupa, jer ako Papa teorijski ima svu moć, on priznaje najveće štovanje autoritetima postavljenima u Crkvi, prema načelu supsidijarnosti: Da viša instanca mora izbjeći zamjenu sa nižim instancama čuvajući sasvim svoju slobodu da potvrdi, osobno, svoja uvjerenja.

Kamo se ide?

Na pitanje: Kamo se ide? što odgovoriti?

Međugorje više ne ovisi o Biskupskoj Konferenciji Jugoslavije, predvođene kardinalom Kuharićem, koji je preuzeo hodočašće. Ali više nema Biskupske Konferencije Jugoslavije i njegova je Komisija s time nestala.

Mjesni biskup, Mgr. Perić, sada pripada Biskupskoj Konferenciji Bosne i Hercegovine pretvođenu Kardinalom Puljićem. On je uvijek bio solidaran s mjesnim biskupom, koji je protivan, bez da je službeno zauzeo stav. Nova Konferencija Bosne i Hercegovine broji samo tri biskupa, jedan radikalno negativan (mjesni biskup), drugi (predsjedavajući Kardinal) redovito solidaran. Stav trećega, Mgr. Komarice, progonjenog banjalučkog biskupa, predsjednika Istraživačke Komisije Jugoslavije, ostaje proročki. U Komisiji kojoj je predsjedavao, Međugorju skloni stručnjaci se nisu osjećali slobodni, te su nekolicinu od njih povjerili Mgr. Franiću.

Kaže se, da je mostarski biskup neslužbeno rekao sugovornicima koji su mu to izvijestili:

"Tijekom rata nisam djelovao protiv Međugorja, ali poslije rata, bit će to bez sumnje pravi trenutak."

Ono što obustavlja njegovu pustenu negativnu akciju je to, da zna za Papin stav, diskretan ali jasan i dobro poznat. Stanje Međugorja ostat će moralno štićeno, dokle god Ivan Pavao II bude živio.

Ono što će se nakon toga dogoditi (što je kasnije moguće!) ovisit će o sljedećem Papi.

Sa ljudskog stajališta, situacija djeluje dosta mračno. Ali bila je još mračnija, kada je Mgr. Žanić objavio svoj negativan sud u različitim etapama koje više ne bih mogao potanko prikazati. Svaki put je ono najgore bilo izbjegnuto protiv svakog očekivanja. Čar Međugorja se nastavlja: sve do sad se Djevica Marija pažljivo pokazala najjačom, sve do najgoreg, kojeg će biti u izobilju.

O službenoj akciji koja je službeno priznata kao zlouporaba protiv Franjevaca

Jedna premalo poznata činjenica okrijepit će one koji cijene čari Međugorja. A to je da su suzbijanja biskupskog autoriteta protiv Franjevaca, čija je međugorska župa umjetno podnijela protuudarce i nesuglasice, bila katkad zlouporabljena. I jedna od tih zlouporaba bila je službeno priznata i poništena od Visokog Crkvenog suda (analogno našem Prizivnom sudu): Apostolski Potpis od 24. svibnja 1995. (R. Laurentin, Dernieres Nouvelles 13, str. 37, 50).

Ukratko, dva su Franjevaca bila osuđena upravnom odlukom, da su nastavili svoja pastoralna djelovanja u Mostaru, kraj vjernika koji su sakramente htjeli primiti samo od Franjevaca. Bili su isključeni iz reda, riješeni svojih zavjeta i pogođeni suspenzijom (tj. lišeni prava slaviti misu i vršiti djela svećeničkog zvanja). Često su se išli moliti u Međugorje, i Vicka, koju su pitali za savjet, suđena je kao vrlo nerazumna i grešna što je rekla, nakon što je zatražila savjet od "Gospe", da je sud bio prenagljen.

Dva brata su odbijala upravnu kaznu, te zatražili da im se sudi po Crkvenim zakonima i obećali su da će se tome podvrći. Njihovi razni apeli nisu dobivali odgovor. Posljednji, upućen 2. rujna 1985. Apostolskom Potpisu, uzet je u obzir. Ali, početkom 1986., jedan od najbližih Papinih suradnika obustavio je: djelovanje sudbene vlasti nad ovim slučajem u koji je on bio umiješan, budući da su odgovorni franjevačkog reda preuzeli odluku na njegov odlučan zahtjev. On ih je trebao "štititi". Suci Apostolskog Potpisa zabrinuti statutarnom neovisnosti sudbene vlasti, tako dobro učvršćene u Crkvi kao u svim civiliziranim državama, bili su užasnuti ovim upravnim pritiskom.

Uz to, malo kasnije, Papa je (bez sumnje ne znajući za tu činjenicu), imenovao tog suradnika Prefektom Apostolskog Potpisa što je još više pogoršalo nevolju sudaca. Tri godine nakon toga, Papa, bez sumnje bolje upućen, premjestio je tog kardinala u drugu Kongregaciju i suci su ponovno preuzeli istragu nad slučajem. Sudili su, u potpunoj čestitosti, da je upravna izjava protiv braće bila nevažeća i suprotna Kanonskom Pravu što je jednom od braće dozvolilo, progonjenom već 10 godina, ali vjernom, da ponovno preuzme svoje funkcije. Drugi je bio toliko ogorčen poricanjem sudbene vlasti, i toliko izgubljen dugom depresijom, da je napustio religiozni život i svećenički poziv, u skladu (na žalost!) sa upravnom odlukom koja ga je isključila iz Reda, službeno poništavajući svoja tri zavjeta od kojih je jedan zavjet čistoće. Sud Apostolskog Potpisa koji poništava tu zlouporabu moći, stao je na kraj toj neispravnosti djelovanja visoke sudske vlasti. Potpisan je od strane 10 sudaca, od toga 5 kardinala, na čelu sa dekanom Zbora kardinala, budući da se Visoki Crkveni sud nalazi na većoj razini od Državnog. Suci su tu glavni upravljači: načelnici Dikasterija, ekvivalentni su Državnim Ministrima.

Uza sve to, uz štovanje za visoke osobe umiješane u tu zlouporabu moći, visoko sudište je objavilo taj sud uz opasku koja zabranjuje njenu publikaciju: to ne ovlašćuje njezino ponovno iznošenje sa njezinim pravilnim obrazloženjima, već samo njezino priopćavanje javnih zaključaka.

Ukratko, ako međugorska ukazivanja neprijeporno stvaraju dobre plodove obraćenja i svetosti koje svi mi poznajemo, suprotstavljanja Međugorju stvaraju loše plodove. Svatko se tu može pozvati na jedini kriterij rasuđivanja koji nam je Krist dao: Stablo sudimo po svojim plodovima … (Mt 7, 17 - 20; 12,33).

Molimo, dakle, Gospu da nastavi štititi Međugorje. Neka Ona sačuva kod svih pokornost, štovanje mjesnog biskupa i autoriteta, smisao mira, ali i plemenitost i učinkovitost službi svjetlosti i plodovima Međugorja: to remek-djelo Naše Gospe krajem našeg stoljeća. Neka Ona obasjava visoke Crkvene odgovorne osobe, kao što je Ona obasjala samog Papu Ivana Pavla II.

1. Paul M. Zulehner, Hermann Denz, Wie Europa lebt und glaubt (Kako Evropa živi i vjeruje), Düsseldorf, 1993

2. Roman Bleistein, Die jungen Menschen und die alte Kirche (Mladi ljudi i stara crkva), Freiburg, 1972

3. Brigitte und Peter L. Berger, In Verteidigung der bürgerlichen Familie (U obrani građanske obitelji), Frankfurt, 1984

4. Paul M. Zulehner, Andrea Slama, Österreichs Männer unterwegs zum neuen Mann? (Austrijski muškarci na putu do novog muškarca?), izdano od BMUJF, Beč, 1994.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`