Je li Međugorje duhovni pokret u Crkvi?

Other languages: English, Deutsch, Français, Hrvatski, Italiano, Polski
Content of the article
  1. I - Je li Međugorje duhovni pokret?
  2. II - Je li Međugorje pokret u Crkvi?
  3. III - Što je nužno učiniti!

III - Što je nužno učiniti!

Klasično načelo katoličkog socijalnog učenja je načelo supsidijariteta. Ono kaže da se zadaci i konflikti najprije trebaju rješavati na nižoj razini. Dočim se ispostavi da je niža razina time preopterećena, sljedeća viša razina treba doći u pomoć. To se dogodilo u slučaju Međugorja. Kada se pokazalo da mostarska biskupska istraživačka komisija nije dorasla svojem zadatku, iz Rima je došao naputak Jugoslavenskoj biskupskoj konferenciji da preuzme slučaj. U međuvremenu se izrazito jasno pokazalo da je i ova Biskupska konferencija time preopterećena. Treba samo razmotriti poučnu primjedbu kardinala Kuharića u već citiranom intervjuu od 1996. g. gdje sa kaže: "Biskupska konferencija se još uvijek drži suda kojeg je donijela prije rata o Međugorju." To zvuči kao da bi se možda željelo revidirati ovaj sud. Ali kako? Kako, kada istraživačka komisija uopće ne radi ozbiljno? Da li to ne može, ili da li to ne želi? U ovom hitnom slučaju koji se tiče cijele Crkve mora se prema načelu supsidijariteta uključiti zadnja i najviša instanca. Sada su na redu rimska Kongregacija za nauk vjere i papa. Treba osnovati neutralnu, neovisnu komisiju od teologa i stručnjaka koja sve stavlja na stol i istražuje. Jedna komisija, koja djeluje prema načelu: audiatur et altera pars! treba saslušati obje strane i treba uzeti ozbiljno obje strane. Predstavnike i zagovornike međugorskog pokreta kao i njihove protivnike.

Koliko je nužno uključenje zadnje i najviše instance Crkve, može razjasniti zanimljivi događaj koji se zbio već 1983. g. Slovenski isusovac R. Grafenauer je htio za sebe stvoriti vlastito mišljenje o Međugorju. Posjetio je biskupa Žanića u Mostaru, tamo boravio tri dana, razgovarao s njime i preslušao dvadeset kazeta koje je biskup između ostalog snimio tijekom svojega razgovora s djecom vidiocima. Nakon toga je za njega slučaj Međugorja bio riješen. Činilo mu se da ovaj materijal dokazuje da Međugorje ne može biti istinito. Ali kada je na insistiranje biskupa nakon toga otputovao u Međugorje, upoznao se i razgovarao sa vidjelicama i vidiocima, sa župljanima, fra. Tomislavom Vlašićem i svećenicima, potpuno je promijenio svoje mišljenje i došao do uvjerenja da su ukazanja istinita. Na ovom primjeru se jako lijepo vidi da obje strane imaju jake argumente. Ja osobito rado priznajem da se nikada ne bih zauzimao za Međugorje da ne poznajem ništa drugo nego papir biskupa Žanića. Tamo se navode Gospine izjave koje su jako upitne. Tamo ima proturječnosti i apsurdnosti u izjavama vidjelica i vidioca koje nisu lako rješive. Tu na primjer ostaje otvoreno pitanje je li Vicka Ivanković vodila dnevnik ili ne. Unatoč ovim i drugim problemima istog sam mišljenja s teolozima kao René Laurentin i Hans Urs von Balthasar da ovi problemi nemaju toliku težinu u usporedbi sa znakovima istinitosti. Fra Ljudevit Rupčić je u svojoj knjizi "Istina o Međugorju" pisao o stvarima koje su od velike pomoći i jasnoće. Razumije se kao odgovor na izjavu biskupa od 1990. g. Što se tiče nekih Gospinih riječi u njihovom prenošenju od strane vidjelica i vidioca, također treba čitati i riječ odgovornih međugorskih dušobrižnika koja svjedoči o visokoj teološkoj kompetenciji i koja je izdana 1986. g. Obraća pozornost na moguće izvore pogrešaka i upozorava na to da se ne unose interesom vođena pitanja u proces ukazanja. Za procjenjivanje ukazanja i poruka konačno treba misliti i o onome što je Karl Rahner pisao u svojoj knjizi "Visionen und Prophezeiungen" (Tyrolia Verlag, Innsbruck, 1952.). Pri tome prije svega mislim na njegovo razlikovanje mističnih vizija koje se odnose na pojedince, od proročanskih vizija koje su značajne za Crkvu i svijet i za koje dovodi u pitanje pojam "privatna objava". Također je vrijedno zapažanja to što u slikama i riječima piše o sudjelovanju psihe kod pretvaranja dobivenih vizija i audicija.

Slučaj Grafenauer pokazuje da nema velikog izgleda na uspjeh kada protivnici i zagovornici Međugorja sjednu za isti stol kako bi riješili slučaj. Svatko ima svoje argumente i odavno je donio svoju opciju. Svatko je uvjeren u to da istinu ima na svojoj strani. Još jedan razlog više za supsidijarno uključenje najviše crkvene instance u slučaju Međugorja.

Za ocjenjivanje ukazanja i poruka u jeziku rimskih teologa postoje tri klasične formulacije: 1. constat de non supernaturalitate, 2. constat de supernaturalitate, i 3. non constat de supernaturalitate. Treba priznati da je za nestručnjake teško pravilno tumačiti ovu treću formulu. Tisak je zaista predstavljao sud "non constat de supernaturalitate" kao: nema ništa nadnaravnoga u Međugorju! Zadarski sud uistinu međugorski slučaj ostavlja otvorenim: nije utvrđeno da li međugorska događanja imaju nadnaravni karakter. Može se oprostiti novinarima da se u svojoj užurbanoj svakodnevnici i zabune, osobito kada im službe za informiranje mostarskoga biskupa krivo tumače. Ali čudi me da se čak i jedan kardinal može tako zabuniti što je dokumentirano u intervjuu od 14. rujna 1996. g. u bečkom časopisu MEDJUGORJE. Da li to možda svjedoči o već unaprijed zauzetom negativnom stavu?

Da se vratimo na temu o kojoj je riječ: Biskup Žanić polazi od toga da su franjevci "hercegovački slučaj" umiješali u međugorski fenomen. Fra Tomislav Vlašić naprotiv izjavljuje da se uvijek trudio ne opterećivati međugorska ukazanja "hercegovačkim slučajem". Pitam se: zar ne bi moglo biti da Kraljica mira sa svojim pozivom na obraćenje i pomirenje također ima u vidu "hercegovački slučaj"? Nakon što je Marija Pavlović 26. lipnja 1981. g. vidjela Gospu kako je pred križem pod suzama rekla: Mir, mir, morate tražiti mir!, mnogi su se pitali: što time misli? Pa mi imamo mir! Da, nije bilo rata. Ali nije bio mir u Crkvi u Hercegovini. Tada je postojao i još uvijek postoji "hercegovački slučaj". A on Crkvu jako opterećuje i više smeta njezinim nastojanjima za mir u svijetu nego što se to na prvi pogled daje naslutiti. Gospa nije direktno ukazala na ovu točku. Tada je rekla Mariji Pavlović: "Opet mora zavladati mir u svijetu". Ali pritom Crkvi pripada velika uloga! Jer ona je prema iskazu drugog Vatikanuma "ujedno i sakrament, to znači znak i oruđe za najbolje ujedinjenje s Bogom kao i za jedinstvo cijeloga čovječanstva." Ali Crkva ne može biti ovo oruđe za pomirenje i mir u Božjim rukama kada je u sebi razjedinjena i sama u sebi nema jedinstva i mira. Stoga prema riječima pape Ivana Pavla II. u Apostolskom pismu TERTIO MILLENIO ADVENIENTE na mijeni tisućljeća ponovno ujedinjenje svih kršćana ima najveći prioritet. Samo službeno kršćanstvo može svijet tako evangelizirati da on može vjerovati u Krista (Iv 17,21: da svi budu jedno...da svijet uzvjeruje...). Isto tako hitno papa želi zajedničko djelovanje velikih svjetskih religija koje su se tako često borile i tako svijetu krivo svjedočili o miru. Ali postavlja se pitanje kako će Crkva sve to prouzrokovati kada je sama u sebi nesložna? S te perspektive postaje shvatljivo da je Gospa u jednoj kasnijoj privatnoj objavi, o kojoj izvješćuje Vicka, rekla da je razdor u Hercegovini velika sramota. Zasigurno postoje još drugi konflikti u Crkvi koje također treba prebroditi budući da zamračuju vjerodostojnost svojih mirovnih i pomiriteljskih nakana. Ali ovaj je "hercegovački slučaj" na granici pravoslavlja i islama posebno upečatljiv. Kada bi Kraljici mira, dakle, također i ne kao posljednje stalo do rješavanja konflikta, tada bi se njezina inicijativa točno nalazila na istoj liniji kao Papina: od jedne u sebi sjedinjene Crkve preko ponovnog ujedinjenja kršćana do nove evangelizacije, od sporazuma svih velikih religija do mira između naroda, do mira u svijetu. Još jedanput Gospa: Opet mora zavladati mir na svijetu. Ako međugorski pokret mira tako sinkrono ide sa usmjerenjem pontifikata Ivana Pavla II., onda je to jedan daljnji dokaz za to da je ovaj pokret duhovni i da je u Crkvi. I još jedan razlog da se Crkva time bavi na najvišoj razini.

Što je potrebno učiniti? Do sada smo prije svega govorili o tome što bi Rim trebao učiniti. Riječ o tome što bi mi i svi drugi koji se angažiramo oko međugorskog pokreta mogli učiniti. Jedno je da svatko, što god bolje može, pokuša živjeti poruke koje nam Kraljica mira tako strpljivo i neumorno stavlja na srce. Drugo je da u svim međugorskim središtima molitvenim skupinama obratimo pažnju na to da se izvorna poruka ne izokrene ili zamrači. Međugorje nije bilo koji pobožni molitveni pokret. Njegov program nije jednostavno onaj bilo koje narodne misije, kakve nam se s vremene na vrijeme nude u našim župama. Moliti je dobro, postiti je dobro, ići na svetu misu je dobro, redovito se ispovijedati je dobro, čitati Sveto pismo je dobro. Ali ako ne shvaćamo da se uz svu osobnu pobožnost opsežno radi o miru i pomirenju, tada još nismo pravilno shvatili srž međugorske poruke. Sigurno se uvijek radi također i o "Spasi svoju dušu". Ali za Međugorje je središnja biblijska poruka: radi se o jedinstvu njegovog naroda, o miru na zemlji, o spasenju svijeta.

Dirk Grothues, 1998.

Dirk Grotheus - rođen 1928, zaređen za svećenika 1955. u Münsteru, Njemačka. Kapelan u jednoj zajednici radnika, vjeroučitelj na gimnazijama, dušobrižnik u jednoj klinici za psihosomatsku medicinu, savjetnik u službi za bračna i obiteljska pitanja, duhovnik kod duhovnih zajednica. Od 1968. do1995. teološki suradnik dijecezanskih novina " Kirche und Leben", rektor provincijske kuće sestara u Münsteru. Od 1987. duhovni je savjetnik u "Zentrum Maria, Königin des Friedens, Medjugorje". Surađuje na teološkim simpozijima, te u publikacijama koje se odnose na međugorska ukazanja i poruke.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`