Uloga medija u širenju Međugorske poruke

Other languages: English, Deutsch, Français, Hrvatski, Italiano

Nigdje na zemlji Gospa nije u takom dugom vremenskom razdoblju i kroz tolike poruke govorila ljudima ovog svijeta. Sve je to tako jedinstveno, da nas začuđuje. Poruke nisu spektakularne, nisu senzacionalne kao što to mi novinari očekujemo i na što smo navikli na tržištu informacija. Mnoge poruke su ponavljanja, sadržajna produbljivanja, pomoć ponuđena da se mogu učiniti mali, pa i najmanji koraci u vjeri; one su ponovljeni pozivi da se konačno učini i živi ono na što je Gospa prije već jednom pozvala. Ona nas uvijek nanovo potiče da se njoj obratimo da bismo naučili vjerovati, da bismo našli Isusa, da bismo se sami našli. Sve to nije posebno zanimljivo za novinarske zahtjeve. Poruke, eto, nisu mušice koje žive samo jedan dan, nisu novosti koje se danas čine senzacionalnima a sutra postaju "hladna kava", prema izreci: "Ništa nije tako staro kao jučerašnje novine." Poruke to upravo nisu. One su potpora i pomoć da se stalno, skromno i jednostavno, raste.

Bilo je senzacionalno kad su ukazanja u Međugorju trajala nekoliko dana duže nego na drugim usporedivim mjestima ukazanja. Bilo je senzacionalno kad su trajala već pet godina. Za desetu godišnjicu opet su bila senzacionalna. Možda opet za petnaestu godišnjicu, ako je bude bilo. U Međuvremenu pak Međugorje je svakidašnjica, jedva od kakvog interesa za novinare. Ono je svakidašnjica mnogih milijuna malih težnji za molitvom, za življenjem Evanđelja, za ljubavlju prema bližnjemu, za susretom s Isusom u malim svakodnevnim stvarima života djece, roditelja, žena i muževa, vidjelaca i svećenika. Mislim da mogu reći da danas, nakon više od 5000 dana ukazanja, još uvijek ne možemo reći koji je zapravo Gospin plan i kamo Bog želi voditi naš svijet, još uvijek ne možemo spoznati stvarnu veličinu i razmjer Međugorskih ukazanja. Mnogo toga i dalje ostaje tajna skrivena našem razumijevanju. Zato možemo mirno dalje rasti!

Gospa od nikoga ne traži previše. Kao što to učimo iz Međugorja, ona očito ima jako puno strpljenja s nama. Jasno je da bi Bog mogao promijeniti naš svijet u tri dana ili u samo jednom trenutku, te ga učiniti onakvim kakvim bi ga želio vidjeti, ali što bi mi ljudi tada imali s tim? Ovo "što bi mi ljudi tada imali s tim" jest ono što nazivamo slobodom, pred kojom Bog očito ima veliko poštovanje i koju časti, kao što to doživljavamo u Međugorju. Ta sloboda određuje mjerila i za naše ophođenje s ljudima koji su se odvratili od Boga, koje su drugi ljudi u Božje ime povrijedili, koji se možda osjećaju povrijeđeni i od Boga samoga. Koliki ljudi se odvraćaju od Boga i od Crkve zato što je zakazalo Božje osoblje. Mi svi znamo kako je teško, katkada nemoguće pristupiti tim ljudima. Što mi možemo znati o drugim ljudima, gdje su uzroci njihovih povreda i zašto su onakvi kakvi jesu, kad ne znamo čak ni gdje smo mi sami povrijeđeni i zašto nam je tako teško prihvatiti i živjeti poruke. Gospa nas poziva, nas koji čujemo poruke, učiniti uvijek iste korake, ne umoriti se, uvijek iznova započeti. Nemamo nikakvog razloga smatrati se boljima, pobožnijima, otvorenijega srca, od ostalih ljudi našega društva, koji poruke ne čuju, ne žele čuti ili nisu čuli. Čvrsto sam uvjeren da će samo poruke same, a ne mi, omogućiti ljudima našeg društva pristup k Bogu, dodir s njim i iskustvo Boga. Kao što Bog nama daje spoznati svoju pomoć kroz Gospine poruke, tako će isto svojom ljubavlju ON dodirnuti svakog čovjeka ovog svijeta kada i kako to sam bude želio.

Da li smo time mi postali suvišni za novu evangelizaciju? Koji je naš udio u njoj, ako ta evangelizacija zapravo počiva u Božjoj ruci i ako je on za nju odgovoran, ako je konačno samo njemu moguće naći pristup srcima koja su se udaljila? Da li mi tada još uopće imamo ikakvu odgovornost i kakva je ona što se tiče našeg rada s javnošću i pri širenju poruka? Kako pri tom izgleda naša novinarska odgovornost i naš novinarski rad?

U evropskim su i američkim zemljama novosti i informacije postali od neprocjenjive važnosti. Može se reći da smo izloženi nepreglednoj plimi informacija koje određuju naš život, koje imaju utjecaja ne samo na politiku, industriju i naš društveni život nego čak i u našem privatnom, osobnom životu suodlučuju više nego što si mi to hoćemo priznati ili shvatiti. Tehnički razvoj na području elektronskog prijenosa informacija, modernih medija, usavršit će taj utjecaj u dogledno vrijeme na jedva zamisliv način. U službi medija, u novinama, na televiziji, na radiju, cijela vojska novinara brine se za naše svakodnevne informacije i dezinformacije. Oni svode nepregledne količine informacija iz cijelog svijeta na jedan za nas probavljiv opseg, u obliku novosti. Ta selekcija je potrebna. Preduvjet za nju je velik osjećaj odgovornosti. Ona predstavlja moć. Novosti su moć i roba koja se može nabaviti i kojom se trguje. Nju se kupuje i prodaje.

Oni koji trguju novostima, novinari, imaju odlučan udio u tome o čemu će se u jednom društvu govoriti. Oni od novosti čine teme. Ono o čemu nema novosti ne postaje temom. U tome je šansa ali i opasnost, odgovornost i neodgovornost.

Roba se najlakše prodaje kad je za kupca zanimljiva ili kad se doima jedinstvenom, kad je senzacionalna. Nitko ne kupuje "stare šešire". Ono što je u jednoj informaciji normalno ne može se prodati, ne može se ponuditi. U tom smislu često neka jednostavna informacija bude napuhnuta do senzacionalnih razmjera, bude više ili manje promijenjena, učinjena probavljivijom, poboljšana, stilizirana da bi se lakše prodala. Količina novosti se povećava, a povjerenje u istinitost novosti koje su nam ponuđene, smanjuje se. Činjenica je da su ljudi sve kritičniji i sve skeptičniji u odnosu na istinitost novosti i točnost obećanja koje sadrži. Skeptični postajemo ne samo zbog mnoštva informacija, zbog dojma da smo preopterećeni i zbog nemogućnosti provjere, nego prije svega zbog oblika u kojem su nam ponuđene, kako su oblikovane, i kakvu vjerodostojnost ima autor te novosti. Pitanje istinitosti novosti postaje pitanjem vjerodostojnosti autora. Nismo li sve suzdržaniji pri davanju povjerenja informatorima? Nismo li sve nepovjerljiviji što se tiče sadržaja onoga što nam se nudi? Postoji pak i druga strana medalje: nismo li skloni pokloniti preko svake mjere povjerenje ljudima kojima već vjerujemo? Primijećeno je da u našem društvu mjera nepovjerenja raste. Zbog netočnih i krivih informacija ljudi osjećaju da je njihovo povjerenje zloupotrijebljeno i iskorišteno, razočarani su i povrijeđeni. Povrijeđeni su i zbog izbora, dakle ne samo zbog onoga što im se kaže nego i zbog onoga što im se sakrije i od istine ne kaže. Trebalo bi jedanput provjeriti u kojoj mjeri su ljudi povrijeđeni zbog prednosti koja se daje negativnim novostima pred dobrim stvarima u svijetu. Kako se jedno društvo može pozitivno razvijati u svojoj svijesti o ljudskim i vjerskim vrijednostima, ako se pozitivne novosti prešućuju, ako pozitivno ne postaje temom? Na toj pozadini mi se pitanje značenja Međugorja i poruka kao i oblik širenja i publiciranja čini važnim za razmišljanje.

Prije točno godinu dana, 25. ožujka 94., Gospa nam je dala jednu poruku koja, kako mi se čini, ovaj problem dobro opisuje: "Draga djeco, Danas se radujem s vama i pozivam vas, da mi se otvorite i postanete u mojim rukama oruđe za spasenje svijeta. Želim, dječice, da svi koji ste osjetili miris svetosti preko ovih poruka, koje vam dajem da je nosite u ovaj svijet gladan Boga i Božje ljubavi. Ja vam zahvaljujem svima, da ste se odazvali u ovolikom broju i sve vas blagoslivljem svojim majčinskim blagoslovom. Hvala što ste se odazvali mom pozivu!"

Doista, mi nismo spasitelji svijeta! Mi smo oruđe u njezinim rukama. Svijet ne leži u našim rukama. Spas svijeta leži u njezinim rukama. Naš udio u toj akciji jest biti oruđe u njezinoj ruci. Zar se naša važnost već ne svodi na to? Mi se njoj otvaramo, da bismo bili oruđe, a ne da bismo bili izobraženi za spasitelje.

U ovom tekstu ne vidim nikakav prijekor našem društvu, nikakvo predbacivanje da naše društvo daje prednost negativnom pred pozitivnim. Ne nalazim u tom tekstu nikakvo okrivljavanje onih koji nose odgovornost u širenju informacija. Gospa govori o ljudskoj čežnji za dobrim, o nesvjesnoj ljudskoj želji za svetošću, o gladi čovjeka za Bogom i za njegovom ljubavlju, za onim što ljudi ne mogu dati. Gospa ne govori o negativnim stranama u čovjeku nego vidi ono što je pozitivno, vidi onu točku na kojoj se može graditi ljudski spas, točku iz koje čovjek može krenuti prema punini života i prema svojem ispunjenju. Kako da oruđe radi drugačije nego ruka koja ga vodi? Zar mi možemo s ljudima koje Gospa ljubi postupati drugačije (pravdaški, oholo, optužujući, bezobzirno, bez ljubavi) nego po primjeru koji nam ona sama daje?

Prigodom jednog seminara za svećenike u Paderbornu, bečki profesor pastoralne teologije Paul Zulehner, govoreći o ponovnoj evangelizaciji ljudi koji su se odvrnuli od

Crkve, rekao je da se ne smije trčati za tim ljudima pokušavajući ih ponovno uhvatiti, jer što brže mi trčimo za njima, tim brže oni bježe od nas. U tome nalazim puno istine; moramo se savladavati u našem žaru i ostaviti prostor Bogu samom koji jedini zna kada i kako je dodir s Bogom za jednog čovjeka pogodan. Naša je zadaća ljude ljubiti, s tim već imamo dovoljno posla.

Kad sam 1984. snimao za film u Međugorju, posjetio sam i tadašnjeg mostarskog biskupa Pavla Žanića koji je u našem interviewu neskriveno pokazao svoju sumnju i odbojnost. Već sam se tada pitao, zašto u svojoj mudroj providnosti Bog nije u Mostaru postavio biskupa koji će mu olakšati Marijina ukazanja u Međugorju. To bismo pitanje, ljudski razmišljajući, mogli ponavljati sve do danas. Mi razmišljamo na ljudski način i ne razumijemo međusobne povezanosti, zašto nam u svojoj slobodi na taj način Bog daje našu slobodu. Zbog toga ne razumijemo ni razloge, zašto je tako kako jest, zašto su ljudi takvi kakvi jesu. To u Božjem planu spasenja očito ne igra nikakvu ulogu. Možda Vicka ima pravo u svojem iskustvu kad kaže da Gospa sve ljude jednako ljubi, makar ih mi ne ljubimo. I to je isto jedna tajna koja će nam se objasniti tek u jednoj drugoj stvarnosti.

Naša je zadaća slijediti Marijin, Gospin poziv, dozvoliti da nas dodirnu njezine poruke. Zašto bi drugim ljudima, koji nemaju iskustvo Međugorja, bilo drugačije nego nama? I oni moraju dozvoliti da ih dodirne Gospin poziv. Gospa zove, a na nama nije da dopunjavamo taj zov pokušavajući dokazati da se Gospa doista i jasno zbilja ukazuje u Međugorju. Zar nemamo povjerenja da Gospa može pozvati i one za koje mi mislimo da svakako moraju biti pozvani? Katkada se čovjek ne može oteti dojmu da je Međugorje područje gdje se može osvojiti lovačke trofeje. Zar se ne bi moglo dogoditi da mi takvim stavom zapriječimo pristup u Međugorje onim ljudima kojima hoćemo približiti "naše Međugorje"?

Ono što je zbilja zanimljivo za nas današnji svijet koji gladuje za Božjom ljubavlju jest poruka da je Bog ljubav, da usprkos svih ljudskih povreda i razočaranja on svakog pojedinog čovjeka osobno i sasvim posebno ljubi. Što nama ljudima nedostaje, to je konkretno iskustvo tog duboko skrivenog saznanja. Ne čini se potrebnim pokušavati učiniti Međugorje zanimljivijim i probavljivijim začinjujući ga s malim senzacijicama.

Uz svo neznanje, vrlo je mala mogućnost pogoditi pravo mjesto kod našeg sugovornika, da ne kažem naše žrtve, kojeg je Bog odabrao da bi ga dodirnuo. Zar ne bi bilo dovoljno, s jednostavnošću i bez pretjerivanja, kad nas se za to pita, jednostavno reći kako je Bog nas same dodirnuo? Međugorje neće postati ni bolje ni privlačnije ako mi događaje i poruke ukrašavamo vlastitim idejama. Međugorje govori za sebe preko zadaće koju je Gospa povjerila župi. Prošlogodišnja rezolucija to i izražava: Fenomen Međugorja ne treba ničim dopunjavati, ispravljati, niti mu što dodavati. Međugorje je autentično. Tu autentičnost garantira bliskost s Gospom.

Kod novinarske aktivnosti uvijek postoji opasnost morati naglašavati vjerodostojnost autora time što se budi dojam da se posjeduje posebno važne i isključive informacije koje drugi nemaju, ili da se ima posebnu vezu s izvorom informacija, i sve to da bi novost bila primljena i prihvaćena. Ekskluzivnost je u poslu s novostima vrlo djelotvorno sredstvo, učiniti se zanimljivom osobom. Taj izgovor da je netko blizu izvora jest često samozavaravaje i uglavnom znak za jednu izobličenu, manipuliranu, čak i pogrešnu informaciju koja se tim brže širi što se više daje povjerenja informatoru. Istina i neistina neovisni su o blizini izvora. Taj izgovor služi osobnoj koristi informatora i nema veze s činjenicom je li on ili ne oruđe u Božjim rukama, nego ga čak vodi k tome da postaje žrtvom vlastite nekontrolirane vrućice u lovu za informacijama.

Želio bih ukazati na još jednu opasnost i radu s javnošću. Stvar je iskustva da se nažalost krive informacije brže šire od točnih. Možda je to u vezi s tim da je čovjek prijemčiviji za neobične nego za normalne stvari. Svi, novinari kao i drugi koji rade na području širenja informacija, imaju pri tom veliku odgovornost. Zato bih želio savjetovati, da se razni Centri Međugorja u svijetu potrude privući ili izobraziti novinare koji će biti stručno dovoljno opremljeni, koji će savladavati novinarski zanat. Širenje vjere i Poruka čini mi se barem jednako važnim, ako ne i važnijim, od širenja drugih novosti kojima se u pravilu bave dobro izobraženi stručnjaci.

Želio bih se na kraju još jednom vratiti na Poruku od 25.ožujka 94. "Draga djeco," govori Poruka, "želim da svi vi koji ste okusili miomiris svetosti preko poruka koje vam dajem, želim da ih nosite u svijet koji gladuje za ljubavlju božjom". Rečeno je "svi". Gospa govori o svima i misli na sve kojima su Poruke postale dostupne i koji su u njima prepoznali svoju odgovornost. Svi pak nemaju neposredne veze s radom u javnosti, ali svi su javnost. Mnogi ljudi u našoj okolini promatrat će nas ispitujućim pogledom, da vide da li je to Međugorje nešto s čim bi se oni sami trebali pozabaviti. Tim više moramo usvojiti tu misao da smo oruđe, i moramo dozvoliti da se vidi ruka koja ga vodi. Oruđe ne smije odvratiti pogled od ruke koja ga vodi. To vrijedi i za duhovnost Međugorja. Mi smo odgovorni i za čistoću duhovnosti Međugorja. Preko ukazanja i Poruka u Međugorju Bog danas govori na moderan, suvremen način našem vremenu, vremenu koje je puno opasnosti za čovječanstvo, koje ima prividno nepremostive poteškoće u Crkvi kao i jedva rješive nemire među narodima. Gospa govori o potrebnom "spasu svijeta" koji je u Božjem planu. To nije nikakva apokalipsa. To je poziv na novi početak, na obnovu svijeta. U smislu duhovnosti obnavljanja našeg vremena a ne restauracije starih vremena, moramo se potruditi fenomen Međugorja razlikovati, a ne pomiješati ga s drugim fenomenima ukazanja. Mi ljudi "javnosti" snosimo odgovornost za to i moramo se brinuti da se dalje može razvijati autentična duhovnost Međugorja, da Međugorske Poruke, a ne opće želje koje rado povezujemo s Međugorjem, dođu u prvi plan. U trenutku u kojem Međugorski fenomen još nije zaključen, ne čini mi se smislenim sadržaj Poruka uključivati u opću svjetsku crkvenu teologiju spasenja. Gospa je izabrala ovo mjesto da bi tu rekla ono što govori. Mogla je učiniti i drugačije. Ona je odabrala ovo Međugorje, ovakvo kakvo jest. To moramo ozbiljno shvatiti.

Što u toj poruci dolazi do izražaja, to je: Bog za jedno novo doba i za novu Crkvu hoće obnovljene ljude. Međugorje nije, u to čvrsto vjerujem, samo neka kozmetička korektura Crkve ili svijeta koji se na određenim mjestima nalaze na krivom putu. U Porukama je više puta govora o tome, da je čovjek pozvan na puninu života u Bogu. Crkva će dobiti novo lice i nov lik. Mi smo pozvani na tome raditi kao oruđe, i ponovo razmisliti o našem radu, promijeniti način našeg novinarskog rada i njegove običaje, navike i zakonitosti, ponovno otkriti dostojanstvo primaoca novosti, te iz poštovanja i ljubavi prema njima prenositi istinite novosti koje će izgrađivati njihove osobe i koje će im omogućiti dodir s Bogom, prenositi novosti koje će buditi i tažiti glad za Bogom i za njegovom ljubavlju. Gdje bi se mogli razvijati novinari koji su spremni za tu odgovornost, ako ne tamo gdje se udiše miris svetosti?

Hans Schotte, 1995.

Hans Schotte - rođen je 1944. Maturirao na Biskupskoj večernjoj gimnaziji u Essenu. Studij teologije, filozofije i pedagogije, te studij pedagogije medija završio na sveučilištu u Bonu. Nakon višegodišnje novinarske djelatnosti i obnašanja dužnosti direktora novinskog ureda Biskupije Augsburg, bavi se novinarskom djelatnošću za međunarodno katoličko misijsko djelo MISSIO u Münchenu. Od 1983. radi u biskupiji Augsburg kao pedagog medija i filmski novinar. Na temelju iskustava stečenih na brojnim putovanjima po Aziji, Africi i južnoj Americi režirao je i izdao četrdesetak dokumentarnih filmova za televiziju kao i za pomoć crkvenom pedagoškom radu među kojima su i dva televizijska projekta o Međugorju kao hodočasničkom mjestu. Trenutno Hans Schotte radi na novom filmu o Međugorju.

 


Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.