Razmišljanje iz Poruka, 25. travanj 2001.

HODAJMO ZA GOSPINIM RIJECIMA

Other languages: English, Deutsch, Español, Français, Hrvatski, Italiano, Polski

 
Draga djeco! I danas vas pozivam na molitvu. Dječice, molitva čini čudesa. Kada ste umorni i bolesni i od vašeg života ne znate smisla, uzmite krunicu i molite, molite sve dok vam molitva ne postane radosni susret s vašim Spasiteljem. S vama sam i zagovaram i molim za vas dječice. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.

Gospa, naša Majka, nije se umorila s nama. Prava majka ne prestaje ljubiti svoje dijete ne znam kako ono bilo neposlušno, nemirno, bolesno ili prkosno. Ispunjena je ljubavlju i s njenom snagom u sebi nam govori, doziva i poziva. Sadržaj njezinih rijeci je gotovo isti vec dvadeset godina ali je novina i svježina jer nam govori sada, danas, ovog trenutka. Ne zaustavimo se na rijecima, nego podimo do izvora majcinskog srca iz kojeg dolaze te rijeci. Ne zaustavimo se na znaku nego podimo tamo gdje nas znak upucuje, gdje nas usmjeruje. Primaknimo se Njoj koja se i sama nalazi u onoj slavi koja sve nas ceka. Ona želi da podemo, da koracamo a ne da stojimo ocekujuci neko cudo koje se ima dogoditi izvan nas. Cudo se može i treba dogoditi u nama samima. Gospa nam želi govoriti pa i onda kad je ne želimo slušati, pa i onda kad ne želimo hodati za njezinom rijecju. Bog nije negdje u nedostupnom svjetlu nego prebiva tako živo u nama, samo se trebamo probiti do njega. Treba toliko otpora pobijediti u nama i oko nas. Okovani smo tjeskobama, strahovima, zabrinutošcu za svoje sutra, u strahu što ce drugi o nama misliti ili reci ne pitajuci se što Bog misli o nama, što on hoce i želi od nas. Gospine rijeci nisu senzacionalne nego majcinski jednostavne, kao što je Bog tako jednostavan a mi tako složeni i zatvoreni. Ne dopustimo da nam išta bude ispred Boga, pa ni vlastiti život. Kad je Bog na prvom mjestu sve drugo samo od sebe dode na svoje mjesto. Dogodi se u našem životu kad nam sve postane prazno, besmisleno, kada ni u cemu ne doživljavamo zadovoljstvo, kad se više ni cemu ne znamo iskreno radovati. Sve je to znak da svome životu ne znamo i ne vidimo smisla. Znakovi su to da je duša ostala zanemarena i gladna i žedna Boga i njegove ljubavi. Znak je to da smo izgubili i zaboravili svoje korijene i svoj izvor života. Jednom prolazimo ovom zemljom. Trebat ce jednom otici sa ove zemlje a da još uvijek možda ne znamo zašto smo živjeli. Treba otputovati, oprostiti se sa svojim prijateljima, nestati odavde a da ne znamo kamo to odlazimo i što nas to tamo ceka. Zato su nam potrebni sveta misa, ispovijed i molitva na koju nas Gospa poziva. Sve su to sredstva a ne cilj. Molitva nije cilj nego put do cilja. Cilj je kako rece Gospa radosni susret sa Spasiteljem. Znamo kako olako zanemarimo molitvu, kako se teško odlucimo za nju, kako se olako nametne tisucu obveza, poslova, susreta, važnijih i potrebnijih stvari ispred molitve, ali kad se za nju odlucimo uvijek doživimo kako nam je lijepo s Bogom, kako je vrijeme provedeno s Bogom jedino iskorišteno vrijeme života. Na kraju života vjerujem da cemo žaliti za svim izgubljenim vremenom ali samo vrijeme provedeno u molitvi biti ce ono blago koje cemo ponijeti sa sobom. To blago zaradujemo ovdje na zemlji, ovdje se odlucuje o našem životu i o našoj vjecnosti. Nakon smrti ništa bitno se ne dogada, ovdje na zemlji izricemo svoj Da ili Ne Bogu, svoj Da životu ili smrti.

Majka nas poziva stazom života. Ta staza nije nimalo privlacna, nije široka ni lagana. Naše obracenje koštaju, naša vjera nije nimalo jeftina, zahtijeva ulaganje mojih fizickih i psihickih snaga ali zato znamo da vodi u život vec ovdje na zemlji a ne tek u vjecnosti.

Neka nas Gospa povede do izvora života. Podimo za njezinim rijecima.

Fra Ljubo Kurtovic

Medugorje 26. 4. 2001.


Za uspoređivanje poruke sa drugimi jezičnimi verzijemi izaberete

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.