Ukazanja, Viđenja, Objave

Pojam i problem ukazanja i viđenja u teologiji

Teologija koja mora stajati u službi vjere i života Crkve nema, mora se priznati, u današnje vrijeme ni malo lagan posao. Zahtijeva se da ona mora služiti praksi, ali ta praksa je često vrlo složena. Na jednoj strani su oni koji pod praksom smatraju ustaljeno i hladno ponašanje koje ne trpi ništa novo, a teologiju koja zagovara novo smatraju suvišnom dapače i opasnom. Na drugoj strani pod pojmom prakse imamo stvarno religiozno iskustvo, bilo da je ono vezano uz ukazivanja i njima uvjetovano, bilo uz različite oblike karizmatičke obnove danas. Ovdje opet postoji opasnost da se teologija proglasi beživotnom i neuvjerljivom i da se u ime takvog iskustva odbaci.

Osnovno je da teologija ni na jednoj ni na drugoj strani ne dozvoli da postane žrtva prakse. Tamo gdje nema vjerskog iskustva, ona ga mora poticati; a tamo gdje ga ima, ona mora bdjeti da to iskustvo ne poprimi neželjene tokove, "da se ništa od onoga što je u novim iskustvima povijesnospasenjski ispravno ne izgubi i ne uguši, ali i da se ništa što je možda nespojivo s kršćanskim otajstvenima životom potajno ne nametne..."

Poznato je da u kriznim trenucima svijeta i Crkve religiozni duh snažno teži za što uvjerljivijim i opipljivijim iskustvom onostranoga, što bi trebalo predstavljati utjehu u sadašnjosti i biti sigurno obećanje budućnosti. Teologiji tu pripada nenadomjestiva uloga da luči ezoterično i bolesno od zdravoga i dobroga, što se uklapa u poklad vjere i u ustaljene tokove spasenja.

Što zapravo teologija podrazumijeva pod pojmom ukazanja i viđenja? U najširem smislu riječi, to su "društveni doživljaji u kojima na naravan način tjelesnim osjetilima postaju dostupne nevidljive stvarnosti kao Bog, anđeli, dapače i sveci, ali i stvorene stvari, a to sve povezano s nadnaravnim ciljem ljudskog spasenja. Tu spadaju također prostorno daleki te prošli i budući događaji."

Zdrava kršćanska tradicija nikada nije sumnjala u mogućnost tih pojava jer je znala da bi time dovela u pitanje svoju sliku o Bogu, koji nije bio slobodan samo u početku kod čina stvaranja svijeta, nego tu slobodu trajno zadržava u odnosu prema svome stvorenju.

Iako je javna Objava zaključena smrću apostola, Bog koji stoji u partnerskom odnosu prema svijetu i čovjeku zadržao je sebi slobodu djelovanja u ljudskoj povijesti, istina pod vidom bitne kvalifikacije Novoga zavjeta, a to je njegova eshatološka dimenzija. Naime i Bog mora poštivati činjenicu da su s Isusom Kristom započela posljednja, eshatološka vremena, koja su obilježena događajima spasenja koje je s njima započelo. U tom rasponu vremena od Kristova uskrsnuća do njegova drugog dolaska Bog ne može proširiti Objavu u smislu sklapanja nekog novog saveza kao što je to bio slučaj u Starom zavjetu prije Krista. On može još samo izvesti konačni, obećani zahvat na kraju vremena kojim će privesti punini već započeto spasenja svijeta, ali prije toga može sigurno na razne načine utjecati na ostvarenje tog spasenja. Jedan od tih načina jest njegovo priopćavanje u slici i riječi. Tko bi to nijekao, taj bi doveo u pitanje Božju slobodu i karakter kršćanstva kao objavljene vjere. "Zato bit svih pokristovskih privatnih ukazanja i objava mora biti takva da se sadržajno mogu uklopiti u ovu eshatološku spasenjsku stvarnost."

Crkva se uvijek prema tim pojavama odnosila oprezno, držeći se novozavjetne opomene o "razlikovanje duhova" (1 Kor 12,10; 1 Iv 4,1; 1 Pt 5,8). Već je u prije spomenutoj definiciji rečeno da se ove pojave u svojoj intenciji povezane s ljudskim spasenjem. Tu je implicitno sadržan i prvi kriterij za njihovo vrednovanje. Da li se one uklapaju u redovite tokove spasenja i njih pospješuju ili su im možda suprotne i od njih odvraćaju? Prilično lako se da ustanoviti, da li takve pojave odvraćaju od pobožnosti prema Isus Kristu, stavljajući Mariju u središte pobožnosti na način koji konkurira Kristu, ili vode vjernike iskrenom slušanju riječi Božje i sakramentalnom životu. Poznata je činjenica na koju ne treba trošiti riječi da je prije Sabora u tom pogledu i u Mariologiji i u marijanskim pobožnostima bilo jednostranosti zastranjivanja.

Uz to, dakako, dolazi kriterij s obzirom na vidioce i njihov način doživljavanja viđenja. Naime, moramo imamo na umu da određena vremena pogoduju ovakvim pojavama, kao što su, na primjer, vremena životna tjeskobe i vjerskih kriza. Zato je dužnost teologije da brižno bdije nad tim pojavama i da prati da li su ukazanja "prazan eho u kome čovjek sluša sam sebe ili odgovor u kome čovjek čuje Boga."

Isto tako od stvarnih viđenja valja jasno lučiti sve intuitivne spoznaje ili intelektualna prosvjetljenja do kojih se može doći molitvom i meditacijom, a koja mogu biti i te kako duboka i impresivna.