Razgovor s kardinalom Christopfom Schönbornom

S posebnom se zahvalnošću sjećam uspinjanja na Podbrdo i Križevac

Other languages: Čeština, Hrvatski, Italiano, Polski

Na prijelazu iz 2009. u 2010. godinu bečki je nadbiskup kardinal Christoph Schönborn prvi put privatno posjetio Međugorje i zajednicu Cenacolo koja u njemu djeluje godinama. Kardinal je htio posjetiti mjesto iz kojeg su potekli mnogobrojni „dobri plodovi“. Međugorje je za nj „škola normalnog kršćanskog življenja u kojoj se uči vjerovati u Krista, moliti, živjeti od euharistije, prakticirati ljubav prema bližnjemu, jačati ono sržno u svakidašnjem kršćanskom životu“, naglasio je kardinal u jednom razgovoru neposredno po svom povratku u Beč.

Priredili Christian Stelzer i Krešo Šego

Kardinalova odluka da posjeti Međugorje pala je u ljetu 2009. prilikom njegova boravka na tradicionalnom godišnjem susretu „Festa della vita“ u zajednici Cenacolou Saluzzu. Budući da je znao za duboku povezanost između Cenacola i Međugorja, osjetio je potrebu posjetiti mjesto iz kojega se ta zajednica proširila u cijeli svijet a u kojoj tako vidljivo djeluje snaga uskrsnuća Gospodnjeg. Jednako kao i nebrojeni hodočasnici iz cijeloga svijeta i on je zaželio na tom se mjestu pomoliti i uzeti vrijeme za šutnju i razmatranje. Uzoritog kardinala zamolili smo za razgovor u povodu tridesete obljetnice ukazanja Kraljice Mira.

Eminencijo, veoma poštovani gospodine kardinale, hvala Vam što ste pristali na razgovor za Radiopostaju „Mir“ Međugorje i za mjesečnik „Glasnik mira“. Radiopostaja „Mir“ utemeljena je prije šesnaest godina i danas svojim valovima „pokriva“ BiH i Hrvatsku, a putem satelita i interneta, cijeli svijet. Mjesečnik „Glasnik mira“ izlazi šestu godinu. Krug njegovih čitatelja stalno je u porastu, kako u hrvatskom narodu tako i među hodočasnicima koji dolaze u Međugorje.
Prije nešto više od godinu dana posjetili ste Međugorje, između ostaloga i zbog toga da biste susreli hodočasnike iz cijeloga svijeta koji u njemu u molitvi slave Silvestrovo, prijelaz iz stare u novu godinu. Za mene je bila velika radost pratiti Vas na hodočašću i doživjeti kojom radošću bijahu ispunjeni ti dani u Međugorju. Ako se danas u mislima vratite na te dane provedene u Međugorju, možete li nam reći čega se na poseban način i rado sjećate?

Sjećam se vrlo rado i živo svega, a na poseban se način sjećam euharistijskog slavlja polnoćke u župnoj crkvi u Međugorju s oko deset tisuća hodočasnika. Doček nove godine upriličen na taj način, s hodočasnicima iz cijeloga svijeta, bijaše sigurno nešto posebno.

Sjećam se s velikom zahvalnošću susreta s ocima franjevcima – s gospodinom župnikom i njegovom subraćom. Kao dominikanac osjećam se posebno povezan s franjevcima.

S posebnom se zahvalnošću sjećam uspinjanja na Podbrdo i Križevac. Na ova dva zaista teško pristupačna brda – na ovo drugo, na Križevac, peo sam se zajedno sa sestrom Elvirom iz zajednice Cenacolo – to su bili za mene posebno snažni doživljaji. Zajednica Cenacolo, koju poznajem već dugo vremena, još me se više dojmila doživjevši je u Međugorju. Također, Majčino selo mi je ostalo u živom sjećanju. Susreti s Marijom Pavlović, Mirjanom Soldo, Ivankom Elez i Vickom Mijatović urezali su mi se duboko u srce i s puno se zahvalnosti sjećam izvanredne gostoljubivosti u njihovim domovima. Na poseban se način i s velikom zahvalnošću sjećam vremena, iako kratkog, koje sam proveo kao ispovjednik, u jednoj od niza ispovjedaonica.

A više od svega i iznad svega sjećam se onoga što mi je uopće teško opisati, a to je tajna Međugorja, zašto i zbog čega ljudi tu dolaze. To je ono što sam i u Lurdu doživio toliko puta: Ona je tu, Gospa je tu. Ona je ljudima tako blizu po svom majčinstvu, po svojoj dobroti. Vjerujem da je upravo ta njezina blizina koju možemo svugdje osjetiti ono što povezuje sva ova sjećanja.

Postoje posebna mjesta gdje se ta njezina blizina dade i posebno doživjeti. Ja vjerujem da je tajna Međugorja upravo sama Gospa.

Vi ste često u razgovorima znali reći da su Vam upravo molitvene skupine u Austriji nastale po Međugorju prve skrenule pozornost na ovo mjesto, takoreći upoznale Vas s njime. Koji ste dojam imali na početku, kad bi se spominjalo Međugorje?

Moj prvi susret s Međugorjem dogodio se već početkom osamdesetih godina kad je u našoj samostanskoj crkvi, u središtu Beča, nastala međugorska molitvena skupina. I ja sam redovnik, dominikanac, a do tada nisam bio ništa čuo o Međugorju. Vidio sam da su ondje ljudi na poseban način živo molili i to svaki tjedan neumorno, satima. Među ostalim, molila se Gospina krunica, pjevalo se srcem, slavila se euharistija, klanjalo se pred Presvetim oltarskim sakramentom. Nekako sam stekao dojam da tim ljudima nije nikad previše molitve, nije im dosadno, oni dolaze vjerno i ustrajno iz tjedna u tjedan, do danas. To je upravo znak koji govori o istinitosti. Jer da je to bila samo vatra na slami, već bi se odavno ugasila.

U međuvremenu imamo u cijeloj Austriji molitvene skupine nastale po Međugorju. Svima im je zajedničko to da se u njima ljudi uz Mariju trude živjeti produbljeni kršćanski život, prožet euharistijom. Često čujemo i svjedočanstva o ozdravljenjima kojima ljudi bivaju obdareni. Prije dvanaest godina crkveno ste priznali i preporučili udrugu „Oase des Friedens“, udrugu koja prati i podupire međugorske molitvene skupine u Austriji. Što možete reći o tim plodovima u Vašoj zemlji?

Plodove, takoreći punu košaru plodova Međugorja, poznaje samo Bog sam. Ali svako toliko i meni je dano da neke od njih upoznam i doživim, primjerice vjerna i čvrsta svećenička zvanja koja su došla upravo po Međugorju.

Doživio sam svjedočanstva o obraćenjima: Mogao bih nabrojiti primjere obitelji koje ne samo da su tamo ojačale u vjeri, nego su i neke svoje krize prebrodile na dirljiv način, uz pomoć Međugorja. Sjećam se jedne obitelji – supružnici sami svjedoče – koja bez hodočašća u Međugorje, dok su djeca bila još relativno mala, jednu životnu kušnju sigurno ne bi zajedno izdržala. Danas su im sva djeca udana i oženjena, praktični su vjernici i vjerni su Crkvi. Nedavno su u nekoj prigodi svi hodočastili u Međugorje zahvaliti Gospi.

Mogao bih nabrojiti plodove ozdravljenja od ovisnosti o drogi. Već prije mnogo godina upoznao sam mladića koji je autobusom doputovao u Međugorje i od toga momenta nije više nikad u životu uzeo drogu. A mogao bih pripovjediti mnoge osobne doživljaje. Jedan ću, od brojnih, i spomenuti. Čekajući vlak u jednom manjem mjestu, čuvar me kolodvora prepoznaje i počinje mi pripovijedati svoju životnu priču: Žena mu je umrla od raka, on nije bio vjernik, bio je jako očajan. Prijatelji su ga pozvali da pođe s njima u Međugorje. Nije mogao odoljeti a da mi s ushitom ne ispriča kako se njegov život jako promijenio, kako ga upravo vjera koju je pronašao nosi kroz život.

Poruke iz Međugorja ne govore nam ništa novoga – molitva, post, obraćenje, pomirenje, mir. Mnogi ljudi u njima vide aktualiziranje novozavjetne poruke za naše vrijeme. Dijelite li i Vi to mišljenje, da se danas, tj. u naše vrijeme, Nebo posebno zauzima za nas?

Vjerujem da u ovo posebno vrijeme dobivamo i posebnu pomoć. Kad mislim konkretno na Austriju i koliko je vjera u samo nekoliko posljednjih godina oslabjela, s pravom smo upućeni na jaku pomoć s neba.

Međugorske poruke, Bogu hvala, nisu originalne. Da je tu riječ o nekim senzacijama sve bi, zasigurno, već zamrlo jer nemoguće je svaki tjedan, svaki mjesec, svake godine davati senzacionalne poruke. Za mene je zanimljivo da su poruke, koliko ih ja poznajem i koje sam čitao, vrlo jednostavne, one su takoreći abeceda kršćanskog življenja vjere: stalni poziv na molitvu, na obraćenje, na post, na pomirenje, na mir. I svaki put iznova ono “Hvala vam što ste se odazvali momu pozivu!”. Mislim da je, neovisno o tome kakav će biti konačan sud Crkve, jedno sigurno: širom svijeta milijuni ljudi čitaju ove poruke i u njima vide zov Majke Božje usmjeren njima, njihovu životu. I ako svaki mjesec ljude podsjećaju da mole, da se obraćaju, da se pomiruju i da ljube Gospu, što nam se može boljega dogoditi? To nam sigurno ne može nauditi. Zato u ovim porukama vidim jednu vrstu škole svakidašnjeg nasljedovanja Isusa. Marija nas upravo moli da gledamo u njezina Sina, da njega slušamo, da njega nasljedujemo. „Činite ono što vam on kaže”, prva je Marijina riječ upućena ljudima. “Činite ono što vam on kaže” srž je međugorskih poruka.

Za mnoge su hodočasnike upravo mještani Međugorja postali svjedocima vjere. Njihova obiteljska molitva na kojoj su, posebno na početku, mogli sudjelovati i hodočasnici postala je i početkom njihova vjerskog puta. Možete li uputiti jednu posebnu poruku župljanima Međugorja te, šire, građanima BiH i Hrvatske?

Za mene je dojmljivo da su se, na početku, poruke odnosile upravo na župu. Čini mi se kao da je Nebo htjelo da njegovo „oruđe“ takoreći bude spremno. Jer ako će ovo mjesto zračiti nečim posebnim, onda i njegovi mještani moraju u tome sudjelovati. Tako je bilo i sa svetim arškim župnikom, doživio je milost da se najprije obratila župa Ars. ”Ars ne plus Ars”, rekao je arški župnik nakon nekoliko godina. Ars nije više Ars, Ars se promijenio. I u Međugorju je, kako sam čuo, bilo dosta posvađanih. A kako se može širiti mir koji nam Majka Božja Kraljica Mira stavlja na srce, ako ga mještani ne žive? Zato mi se čini da je ovo zaista divna Gospina pedagogija u kojoj ona najprije sprema samo selo, župu za njezinu službu. Sada su mještani Međugorja upućeni na svijet provodeći svoju misiju. I za to im moramo od srca zahvaliti da su se stavili na raspolaganje i postali “oruđem” Kraljice Mira.

U studenom ove godine planiramo u našoj katedrali u Beču naš četvrti molitveni susret za mir, na kojem će sudjelovati i neki od vidjelaca iz Međugorja. Zahvaljujemo Vam u ime svih prijatelja Međugorja što ste odobrili taj susret. Postoji li za Vas neki poseban razlog zbog kojega ste nam otvorili vrata katedrale?

Katedrala je, može se reći, srce Austrije, ona je zajedno sa Mariazellom crkva-srce. I ovaj veliki molitveni pokret, koji je mnogim ljudima u našoj zemlji donio toliko blagoslova, mora imati mjesta u katedrali. Zbog toga je to za mene kao i za našu župu i za katedralni kapitul zapravo povlastica ako se taj molitveni pokret jednom godišnje okuplja upravo ovdje na molitvu zahvale, slave i prošnje. Mi, zapravo, trebamo biti zahvalni što se taj susret događa baš u katedrali. Hvala vam svima koji na tom djelu radite, hvala župi Međugorje i svim vjernicima, i hvala franjevcima u Međugorju. S velikom radošću i zahvalnošću mislim na vas, a u svom srcu i molitvi s vama sam vrlo često.

(Prevela Marija Stelzer Dugandžić)

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`