Razgovor: Hubert Liebherr, pokretač „Hodnje Mira“

Život za Kraljicu Mira

Lidija Paris: Kada ste prvi puta došli u Međugorje?

HubertLiebherr: Prvi puta sam došao 1987. Prvi puta sam čuo za Međugorje kada sam u svom vlastitom avionu dvomotorcu prvi puta išao na hodočašće u Fatimu. Moj prijatelj Albrecht grof Brandensstein-Zeppelin bio je sa mnom i još dvojica prijatelja. Privatnim avionom odletjeli smo u Lisabon, a zatim autom u Fatimu. Sve je bilo prema propisima našeg socijalnog statusa (smijeh…), poput pravih hodočasnika!!! U Fatimi me se dojmila vjera ljudi, procesija s Gospinim kipom… to je bilo puno života i radosti, kao da je Gospa osobno prisutna, a radilo se samo o drvenom kipu! Mislio sam: «Rado bih i ja imao takvu sigurnost u vjeri! Ali nije ni čudo da su takvi – Ona se ovdje ukazala 1917., ovdje je bila! Sada, danas, u 20. stoljeću u Njemačkoj, nitko se ne ukazuje! Žalosno…»

Na povratku, za vrijeme leta, Albrecht mi je neočekivano rekao: «Jesi li čuo za Međugorje?» Odgovorih: «Ne, što ti je to? Takva smiješna riječ! Nikad čuo!» Tada mi je Albrecht počeo pričati o Međugorju, o vidiocima, o svakodnevnim ukazanjima… Istog časa osjetio sam veliku čežnju za Međugorjem i odlučio: «Hubert, ideš tamo! Slijedećom prilikom ideš u to Međugorje!» Najradije bih bio odletio ravno u Međugorje!

Šest tjedana kasnije ukazala se prilika. Bio je 25. lipnja 1987. Nisam znao da je to obljetnica ukazanja. Ništa nisam znao osim što sam pročitao neku žutu knjižicu koja mi je dala neku općenitu ideju. Došao sam s jednim svećenikom iz Švicarske, iz župe u kojoj sam tada stanovao. Došli smo avionom, u Mostaru sam sletio svojim avionom. Tada sam stanovao u Čitluku, jer je Albrecht poznavao Milonu von Habsburg, koja je tada živjela u Čitluku. Svakog dana išao sam pješice u Međugorje… Imam već mnoge kilometre u nogama! Taj prvi dolazak u Međugorje bio je jedno veliko razočaranje. Očekivao sam nešto drugo. Mislio sam ovako: «Ja sam mladi poduzetnik, dolazim iz Njemačke osobnim avionom, i očekujem da Bog i Gospa za mene učine kakvo – barem malo – čudo. Zaslužio sam bar neko malo ukazanje!» I što je bilo? Ništa! Boga se ne može impresionirati privatnim avionom!

Bio sam na brdima, čak sam imao i krunicu (jer sam nekoliko mjeseci prije dolaska već subotom molio krunicu) ali ju nisam baš često nosio u ruci. Bilo je puno ljudi, pazio sam da me netko poznat ne vidi, da ne bi kod kuće pričao da po cesti hodam s krunicom! Stidio sam se. Skrivao sam krunicu.

Drugog ili trećeg dana vratio sam se s Križevca, sjedio sam pored crkve, tamo gdje se nekad ispovijedalo. Danas je to prostor između ispovjedaonica i crkve. Tada je to još bila livada. Tamo sam sjedio, gledao sam prema Križevcu, i odjednom mi je pozlilo. Nikad u životu mi prije nije pozlilo, nisam poznavao taj osjećaj, ni u autu ni u avionu! Nije mi bilo jasno. U tom trenutku mi je nešto palo na pamet, nešto što sam učinio kad sam imao 18 godina. Nešto što nije bilo dobro. Odlučio sam da ću se ispovjediti kad se vratim u Njemačku, u nekom velikom gradu, daleko od kuće, gdje me nitko ne pozna, gdje mogu ući na stražnja vrata… Ispovijedati se ovdje, na otvorenom, na toj livadi bilo je isključeno. To moj ponos ne bi dozvolio. Nisam mogao pomisliti da tu netko stoji i gleda me, netko tko me pozna… Nestao bih pod zemljom! Za to vrijeme sam se osjećao sve gore i gore, i ustao sam da pobjegnem daleko od ljudi.

U tom času prema meni dođe svećenik, stane preda mnom, postavi stolicu, sjedne i stavi natpis «Njemački». To je sigurno bila Božja milost koja me je povukla da padnem na koljena i da se rasplačem… Osjetio sam kako sam dugo zapostavljao Boga, kako sam ga ražalostio… samo sam plakao i rekao da sam u životu sve učinio naopako! Mislio da mi Bog nikada neće oprostiti, ali čim je svećenik izgovorio riječi oproštenja, sve je prošlo. Osjetio sam: «Bog ti je oprostio i ljubi te!» To je bio takav duboki unutarnji mir… Od tada nisam sumnjao da ovo što se ovdje događa dolazi od Boga i da je istinito. Slijedeća dva dana živio sam u dubokom miru. Osjećao sam se kao novorođenče.

Nekoliko mjeseci kasnije, ujesen, opet sam bio u Međugorju. Imao sam nostalgiju za Međugorjem kao za vlastitim domom. Sa mnom je došao Albrecht i Johannes Eltz, svećenik. Opet smo imali tri divna dana. Na povratku smo zaključili da Bog za nas čini divne stvari. Što mi činimo za Njega? Odlučili smo da dio svog vremena posvetimo Njemu, da bi Međugorje postalo poznato u Njemačkoj. Počeli smo javno govoriti o Gospinim ukazanjima u Lurdu, Fatimi i naravno Međugorju. Često su nam se smijali, ali su vrlo često ljudi kasnije dolazili k nama i s nama osobno razgovarali. Govorili smo sve što smo znali.

L.P.: U to vrijeme još ste bili poduzetnik?

HubertLiebherr: Tada sam radio u poduzeću svoga oca, koje je on stvorio nakon rata i koje do danas 100% pripada obitelji. Poduzeće ima 20.000 suradnika u 80 filijala na cijelom svijetu. U tom poduzeću bio sam odgovoran za razne proizvode, uglavnom za industrijske strojeve i avionsku opremu. U slobodno vrijeme živio sam za Međugorje. U to doba smo Albrecht i ja bili zamoljeni da u našem gradu – Biberachu – u gradskoj vijećnici održimo predavanje o Međugorju. Oklijevao sam, bilo mi je neugodno, jer sam znao da se moj otac s tim baš ne slaže… Albrecht je rekao da nema problema i da će to učiniti. Predavanje je bilo najavljeno u novinama. Dan prije predavanja, u Albrechtovoj obitelji netko je naglo teško obolio i on je morao otići. U nedjelju navečer, predavanje sam trebao održati ja. U podne mi je došao otac i rekao neka to ne radim. Moj otac je vjernik. 1939., prije odlaska u vojsku, jedna teta mu je dala čudotvornu medaljicu i on vjeruje da se ne bi živ izvukao iz tog rata da nije bilo te medaljice. Ni poslije rata nikud nije išao bez te medaljice. Rekoh, dakle, k meni je došao otac i rekao neka to ne radim. Privatno, neka radim što hoću, ali – kao poduzetnik – ne smijem dozvoliti da me ismijavaju suradnici i radnici koji ne vjeruju. Osim toga, rekao je, Crkva nije priznala Međugorje, to je stvar svećenika a ne tvoja, i to ne spada u gradsku vijećnicu. Ostavi se toga!

Bila nedjelja u podne, bilo je puno prekasno otkazati predavanje, morao sam to učiniti. Cijelo popodne osjećao sam se potpuno rastrganim: «Je li u redu to što radim? Mogu li tako nastaviti? Dao sam obećanje, a opet, imam obaveze prema ocu…» Kako bilo da bilo, predavanje sam održao, a budući da smo i Albrecht i ja poznati, došlo neočekivano mnogo ljudi, više nego što je moglo stati u gradsku vijećnicu. Bilo ih je i na cesti! Nakon predavanja otišao sam u kapelicu u koju sam uvijek rado išao. Molio sam Boga da mi pokaže kako da nastavim, jer nisam znao što da radim…

Dan prije odlaska u Međugorje s prvom skupinom od 100 hodočasnika, u listopadu 1988., bio sam a Misi sa svećenikom koji je polazio s nama. Nakon Mise molila se posveta Bezgrešnom Srcu Marijinom. Tada sam u srcu osjetio da je došlo vrijeme dati odgovor na pitanje kako nastaviti. Mogu li povezati posao i poduzeće s ovim međugorskim apostolatom? U posvetnoj molitvi bio je odlomak iz evanđelja koji kaže: «Ostavi sve što imaš i slijedi me.» Ne znam što je bilo kasnije, ponestalo mi je daha. «Pa ne mogu od svega pobjeći!» Imao sam tisuću pitanja i nijedan odgovor.

Odletjeli smo u Međugorje. Molio sam Gospu da mi da još jedan znak, ako je to doista Božja volja. Tada ću donijeti odluku.

L.P.: Koliko vam je tada bilo godina?

Hubert Liebherr: Imao sam 38 godina. U Međugorju, za vrijeme tog hodočašća, tražio sa znak na nebu i na Križevcu, ali nije bilo ničega. Baš ničega. Rekao sam samom sebi: «Zaboravi na to», i time je za mene to pitanje bilo riješeno. Slijedećeg dana za vrijeme njemačke Mise, sve se promijenilo. Imao sam takvo unutarnje iskustvo, kao da cijelo Nebo u crkvi pjeva, svi anđeoski zborovi! Osjećao sam se sasvim malenim. Za vrijeme Sv. Pričesti, to je bilo tako divno da sam jedva izdržao. Nakon toga bio sam siguran. Nisam dobio odgovor ni na koje pitanje, ali mi je bilo jasno da moram sve napustiti i slijediti Krista. Tada nisam bio toga svjestan što će to kasnije značiti.

Po povratku, otišao sam svom ocu o rekao mu da odsada više ne želim raditi za njega nego za Nebo! U početku mu je bilo teško jer je došlo tako naglo. Bio sam siguran u svoju odluku i otac je pristao. Rekao mi je: «Ako si siguran da je to tvoj put, idi!»

L.P.: Jeste li oženjeni?

Hubert Liebherr: Da, oženjen sam. Moja supruga je protestant, i još dan-danas joj je teško. Nemamo djece. Da ih imamo, to vjerojatno ne bi bilo moguće. Što se nasljedstva tiče, osjetio sam da ne bi bilo pravedno da zadržim petinu imanja, a da za to ništa ne činim. Bez oklijevanja mogao sam ocu reći da želim obitelji vratiti svoj dio imanja. Pitao se od čega ću živjeti? Nisam mu znao odgovoriti, ali sam znao da ću nešto naći. Otac je rekao da ne dolazi u obzir da živim poput prosjaka, pa je odredio da se mojoj ženi i meni doživotno mjesečno isplaćuje određena svota. Materijalno smo osigurani imamo redovite prihode.

Nakon svega toga došlo je teško razdoblje. Šest mjeseci koji su slijedili bilo je najteže razdoblje mog života. Nitko me nije razumio - ni znanci, ni prijatelji, ni rodbina. Nije im bilo jasno kako netko može učiniti takav korak. Svi su me odgovarali. Jednostavno nisu znali što je Međugorje. Pokušavali su me uvjeriti da čovjek može biti poduzetnik i činiti dobro, da se ne mora od svega udaljiti! Teško im je bilo objasniti da je to moj put. Govorili su mi da moram jasno znati što hoću i u što ulazim, što hoću postići za dvije, za četiri, za šest… Govorili su da moram imati jasnu koncepciju i jasnu perspektivu. A to nisam imao. Bog mi je samo rekao neka se u Njega uzdam. Nikome nisam mogao objasniti da takva jedna odluka može biti posljedica jednog unutarnjeg iskustva. Nisam imao odgovor ni na koje pitanje. Mislili su da sam potpuno poludio. Svi su znali bolje od mene što mi je činiti. Žena me je zamolila da odem psihijatru, da provjerimo jesam li zdrav.

Moja žena, protestantkinja, vrlo je izobražena u vjerskim pitanjima, pozna cijelu Bibliju. Ja ju ne poznajem. Govorila mi je da nemam pravo, jer čak ne poznajem ni Bibliju. Jednom mi ju je čak bacila u glavu! Bio sam tužan. Doista, hrvao sam se s Gospodinom i govorio mu: «Pa zašto si baš mene uzeo? Ja znam graditi mostove, ali nemam pojma o teologiji!» Jedne sam noći čuo u srcu muški glas koji mi je jasno i glasno rekao: «Kako ćeš pred drugima svjedočiti svoju vjeru, ako to ne možeš ni pred svojim prijateljima?» To mi je pomoglo. Dalo mi je snagu. «Svjedočiti» a ne «ljude uvjeravati». Tada sam pristao otići psihijatru. Moja ga je žena izabrala, dogovorila moj posjet, otišli smo zajedno… imao sam osjećaj kao da idem na klanje. «Hoću li se uopće vratiti ili će me strpati u kakvu bolnicu?» Rekao sam: «OK, dragi Bože, u tebe se uzdam!» Na moje veliko iznenađenje, psihijatar je bio katolik, s čim uopće nisam računao. Bio je doista vjernik. Sve sam mu ispričao. Imao je veliko razumijevanje, smirio je moju ženu. Smio sam se vratiti kući! Kao sam samo bio sretan!

L.P.: Početci su, dakle, bili bolni?

Hubert Liebherr: Da! Od tada radim kao dragovoljac u Udruzi «Medjugorje Deutschland», a gradimo i crkve.