Međugorje i Nova Evangelizacija

Nova evangelizacija i Međugorje

Prve kršćanske zajednice imale su snažnu svijest o svom misijskom poslanju. Potkraj najstarijeg evanđelja, onog Markova, stoji riječ Uskrsloga učenicima: "Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!" (Mk 16,15). Nakon što je veoma kratko izvijestio o Isusovu Uzašašću na nebo, evanđelist konstatira: "Oni odoše i počeše propovijedati svuda. Gospodin je s njima djelovao i potvrđivao Riječ čudesima što su je pratila" (16,20). To sigurno nije samo potvrda da su učenici ispunili Isusov nalog, nego još više uvijek novi poticaj čitateljima evanđelja neka to trajno čine. Ni Matej nije propustio svoje evanđelje završiti tim nalogom, iako ga je u duhu teološke koncepcije svoga djela donekle modificirao:"Idite i učinite sve narode učenicima mojim!" Daje to neograničeno poslanje za sva vremena, kojega se međutim učenici ne trebaju plašiti, govori dodatno obećanje: "Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta" (Mt 28,19sl). Luka u svjetlu svoje povijesnospasenjske vizije tumači to propovijedanje kao ispunjenje Pisma, što se mora dogoditi i to počevši od Jeruzalema. A budući da je, prema njegovoj teologiji, Duh Sveti glavni nositelj svega događanja, učenici moraju ostati u Jeruzalemu dok on ne dođe, a onda će mu biti svjedoci (usp. Lk 24,45-49). Djela apostolska započinju podsjećanjem na to obećanje (Dj 1,4sl.) i pripovijedanjem o njegovu ispunjenju na dan Pedesetnice, kad je Radosna vijest odjeknula ne samo u Jeruzalemu nego i među predstavnicima petnaestak naroda što su se zatekli u Jeruzalemu (Dj 2,1-13).

Svoje veliko djelo, koje možemo nazvati poviješću prve Crkve, Luka završava slavodobitnom tvrdnjom o trijumfu evanđelja u Rimu, unatoč Pavlovoj tamnici: "Pavao ostade pune dvije godine u svom iznajmljenom stanu, ...gdje je sasvim slobodno i bez zapreka propovijedao o kraljevstvu Božjem i izlagao nauku o Gospodinu Isusu Kristu" (Dj 28,30sl). Taj završetak je svjesno ostavljen tako otvorenim da bude trajna perspektiva evanđelja. Ali treba reći i to, da tako brz i uspješan pohod evanđelja kroz ogromno Rimsko carstvo i dolazak u njegovo središte, u Rim, nije nipošto bio bez otpora i velikih teškoća. Judeokršćani su se teško mirili s evangeliziranjem Samarije (usp Dj 8; Iv 4) i Pavlovom upornošću da poganima naviješta evanđelje bez nametanja propisa Zakona (usp. Gal 1-2). U takvim uvjetima kao da nije bilo dostatno djelovanje obećanog Duha Svetoga pa se Bog služio i izvanrednim zahvatima poput Petrova viđenja u Kornelijevoj kući (Dj 10), ali i čisto ljudskim naporima poput Pavlova sukoba s Petrom u Antiohiji, kad se radilo o vrlo važnom pitanju odnosa evanđelja prema Mojsijevu zakonu, što je za Crkvu imalo dalekosežno značenje (Gal 2, 11-14)ili pak kroz okupljanje i zaključke apostolskog sabora u Jeruzalemu (Dj15). Kroz dugu povijest Crkve Bog je postupao uvijek na sličan način. Kadgod je Crkva malaksala ili se našla suočena s teško rješivim problemima, Bog je slao posebne ljude ili se služio neobičnim zahvatima, i najčešće preko Gospinih ukazanja, u koje treba ubrojiti i međugorska ukazanja. Namjera pape Ivana XXIII. sa sazivanjem II. Vatikanskog sabora bila je da se nađe adekvatan način kako modernom čovjeku navijestiti evanđelje. Koncilski oci su do u najmanje tančine analizirali stanje modernog svijeta, njegove potrebe i nade, ali i tjeskobe i strahove pred budućnošću, naglasivši kako ogromni napredak na svim područjima nije riješio najvažnija čovjekova pitanja s obzirom na njegovu stvarnu sreću i budućnost pa, naše vrijeme ima jednako dobre i loše izglede. Sabor vidi glavne uzroke za to u podijeljenosti ljudskog srca i u njegovoj neugasivoj potrebi za Bogom koju Crkva želi zadovoljiti (usp. GS, br. 4-10). Ne može se reći da se Crkva diljem svijeta nije nakon Koncila dala velikim marom na provođenje njegovih zaključaka, ali pravih plodova nije bilo. I dok jedni govore kako ne treba gubiti strpljenje, upozoravajući kako su i neki drugi sabori trebali puno vremena, dok su se pokazali njihovi plodovi, ima kritičkih duhova koji ,Čini se, upiru prstom na pravo mjesto. Oni naglašavaju kako Crkva u svoj toj silnoj koncilskoj obnovi nije računala s Duhom Svetim i nije mu, okupljena u molitvi, kao zajednica Isusovih učenika na početku s Marijom, dala priliku da on obnovi Crkvu i dade svijetu nadu. To je najbolje sažeo papa Pavao VI. u jednom od svojih nagovora:"Nakon kristologije i posebno nakon eklesiologije Koncila mora doći novi stadij i novi kult Duha Svetoga kao nezaobilazna dopuna učenju Koncila" (Generalna audijencija od6.7.1973.). A Yves Congar, jedan od najprominentnijih teologa ovoga stoljeća zamjera Saboru što je, razvijajući svoje učenje, zaboravio pneumatologiju, to jest učenje o Duhu Svetom, da bi odmah pojasnio kako je to moguće samo onda i tamo kada i gdje Duh već djeluje: "Pneumatologija kao teologija i dimenzija eklesiologije može se posvema razviti samo zahvaljujući tome što Crkva već ostvaruje i živi. A upravo na tom području teologija jako ovisi o praksi." Tako je bilo od početka Crkve. Liturgija sa slavljenjem euharistije i naviještanjem riječi Božje bila je locus theologicus, mjesto na kojem se stvarala novozavjetna teologija. Usuđujem se reći da je Međugorje već do sada dalo puno poticaja suvremenoj pastoralnoj teologiji kako bi ova nadvladala besplodni racionalizam i dala više mjesta djelovanju Duha Svetoga.

Nova evangelizacija najavljivana i pripremana već petnaestak godina u brojnim papinskim dokumentima u Međugorju se kroz cijelo to vrijeme ostvaruje. Tamo se evanđelje naviješta sa svom ozbiljnošću koju ono traži od navjestitelja i baš zato su ga milijuni slušatelja doživjeli kao Radosnu vijest o Bogu koji ljubi i prašta, u njemu su otkrili zakopano blago i našli dragocjeni biser za koje se isplati sve drugo žrtvovati (usp. Mt13,44-46). Ako se uzmu glavne točke koje se ističu u programu Nove evangelizacije, onda se one jako poklapaju s međugorskim porukama. Usporedit ćemo samo neke najvažnije.

Apostolsko pismo pape Pavla VI. Evangelii Nuntiandi (8. prosinca 1975)ističe kao glavni i odlučujući put nove evangelizacije svjedočanstvo istinskog kršćanskog života, što pretpostavlja novog čovjeka, koji je moguće samo obraćenjem i unutarnjom preobrazbom u duhu evanđelja. Na toj crti je i Apostolsko pismo pape Ivana Pavla II. Catechesi Tradendae (16. listopada1979) kao i izvanredna Biskupska sinoda 1985. godine. To isto izražava i završni dokument izvanredne sinode za Europu (1991) pod znakovitim naslovom: "Da budemo svjedoci Krista koji nas je oslobodio." Danas nije više dosta samo propovijedati evanđelje, traže se autentični svjedoci, jer crkva je u velikoj mjeri izgubila kredibilitet kod suvremenog čovjeka. Jedan od biskupa, kojemu je na srcu budućnost kršćanstva u vlastitoj zemlji i sudbina nove evangelizacije, upozorava:"To što Crkva ima reći, može doduše biti ispravno, ali to ne čini čovjeka radosnim i slobodnim." Drugim riječima, evanđelje je izgubilo snagu uvjerljivosti zato što navjestitelji nisu u dostatnoj mjeri radosni i slobodni, nisu svjedoci. Spomenuto Apostolsko pismo kaže da se to svjedočanstvo kršćanskog života treba odlikovati i predanjem Bogu u zajedništvu, koje ne smije ničim biti razoreno, te istodobno u predanju bližnjemu u bezgraničnoj spremnosti zalaganja" (Evangelii Nuntiandi, br. 41). To nije ništa drugo nego podsjećanje na ostvarenje Kristove dvostruke zapovijedi ljubavi u uvjetima suvremenog svijeta, što je u Međugorju očito na djelu. Međugorska duhovnost ima od samog početka naglašenu karitativnu crtu, ona čini ljude osjetljivim na potrebe brata čovjeka, što se pokazalo u tolikim divnim primjerima nesebične darežljivosti u vrijeme nedavnog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.