Razmišljanje iz Poruka, 25. svibanj 2008.

U više poruka do sada Gospa nas podsjeća kako je ovo vrijeme u kome živimo milosno vrijeme. Milijuni ljudi iz cijeloga svijeta posljednjih 27 godina dolaze u Međugorje, to duhovno lječilište da im Bog ozdravi dušu i srce. Gospa nam pokazuje put ka ozdravljenju a to je obraćenje. U Bibliji imamo više primjera obraćenja kao što su: obraćenje rasipnog sina (usp. Lk 15,11-32) ili još upečatljivije obraćenje sv. Pavla (Dj 9,1-18) a postoje i mnoga druga. Svako obraćenje temelji se na događaju, odnosno na susretu i to ne na bilo kakvom susretu, već na susretu s Bogom. Savao je bio progonitelj kršćana u Jeruzalemu i cijeloj Judeji (usp. Dj 8-9). Jednom je pošao u Damask hvatati kršćane. Pred ulazom u grad dogodio se susret sa Isusom koji će Savao pamtiti cijeli život. Taj susret ga je potpuno promijenio i obratio. Savao koji je bio progonitelj kršćana postaje Isusov učenik koji mijenja ime i od Savla postaje Pavao. Nešto slično se dogodilo i s apostolima. Odlučujući trenutak za njih je bio prvi susret s Isusom nakon kojeg oni ostavljaju sve i polaze za Isusom. Slično se događalo i svecima a dogodit će se i nama ako kroz molitvu tražimo Božju volju u našem životu.

Gospa nas poziva iznova na obraćenje a to znači na popravljanje. Većina današnjih kršćana nije susrela živoga Gospodina a taj susret je preduvjet novog početka. Nakon toga susreta sve se mijenja, život postaje drugačiji i bolji. Treba znati da nakon susreta s Bogom ne nestaju križevi ali ih se lakše nosi. Oni koji imaju iskustvo susreta s živom Bogom postaju sol zelje i svjetlost svijeta. Postaju sredstvo po kojem se širi Božja ljubav i radost u ovom svijetu. Svi smo pozvani neprestano se obraćati i mijenjati u svom hodu za Isusom. Obraćenje je proces koji traje cijeloga života i nitko ne može reći nikada da je potpuno obraćen jer uvijek imamo nešto za popraviti i to prije svega na sebi a ne na drugima. Obraćenje je hod za Isusovom i to svakodnevni, redoviti hod bez preskakanja. Obraćenje je trajni zadatak cijele Crkve i nije ljudsko već Božje djelo.

Bog nam na našem putu pomaže i daje nam posebne milosti kaže Gospa. Ali te milosti treba izmoliti, treba pokazati dobru volju i ljubav prema Bogu koji je milosrdan i dobar kako je zapisano u knjizi Izlaska u 34 poglavlju: «Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama…» (Izl 34,6-7). Prvo što bi trebalo odbaciti kod započnemo moliti jest svaka dvoličnost. Pred Bogom se ne smijemo pretvarati, lagati ili praviti bolji. Moramo biti onakvi kavi jesmo. Mi možemo lagati prijateljima ili susjedima, pretvarati se, ali pred Bogom moramo skinuti maske jer nas on poznaje bolje nego mi sami sebe. Put molitve je kao i put obraćenja mukotrpan i dug, ali bez truda i napora nema ploda. Molitvom se ponovno u ljudskom srcu uspostavlja savez između Boga i čovjeka koji je bio prije raskinut.

Gospa nas ohrabruje i ne ostavlja nas same na putu. Ona stoji pred nama kao primjer molitve kojom surađuje u Očevom naumu utjelovljenja Sina Božjega. Zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, našom Gospom možemo i mi reći: «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj» (Lk 1,38). U svoje molitve uključimo sve potrebite a osobito one koji su stradali u potresu Kini.

Fra Danko Perutina
Međugorje 26.5.2008.

Source: © Information Centre "Mir" Medjugorje ( www.medjugorje.hr )