Razgovor: Mario Vuknić, akademski slikar iz Novog Sada

Other languages: English, Hrvatski

Mario Vuknić, akademski slikar i konzervator iz Novog Sada, proveo je Uskrsni tjedan u Međugorju sa svojom obitelji. Prije nekoliko godina, ovdje je uz fra Slavka Barbarića proveo cijelu godinu dana, a restaurirao je i freske u obnovljenoj franjevačkoj crkvi u Konjicu. U rujnu 2003., u organizaciji Udruge likovnih umjetnika Vojvodine, u Novom je Sadu imao prvu samostalnu izložbu. Vjera i biblijske teme njegove su glavne inspiracije.

S njim je za Radio «Mir» Međugorje razgovarala Višnja Spajić.

Višnja Spajić: Svoj život često uspoređujete s automobilom koji je vozio po lošim cestama…

Mario Vuknić: Kao slikar tražio sam se na mnogo mjesta. Umjetnost je široko područje, sloboda koju umjetnost i život daju može nas odvesti na razne strane. Mene je jedan loš put odveo sve do droge, do alkohola, do lošeg života. Mislim da u svijetu ima mnogo velikih prijevara i da čovjek može lako zalutati. Odrastao sam u katoličkoj obitelji, ali bez prave vjere. Za Uskrs i za Božić smo postavljali stol, i to je bila sva naša vjera.

Višnja Spajić: Što Vam se čini: da ste slučajno vjeru u njezinoj pravoj punini upoznali već u ranom djetinjstvu, biste li se u mladosti toliko tražili?

Mario Vuknić: Ne, sigurno ne. Vjera je put koji čovjeka dovodi najbliže samom sebi. Svi se nekako tražimo u drugim ljudima, a jedino u kršćanstvu, u molitvi i meditaciji, možemo doista spoznati sebe. Mislim da ljudi koji žive vjeru i molitveni život imaju manje šanse da se izgube.

Višnja Spajić: Kada ste se oženili, dobili prvo dijete? Koliko su trajala Vaša lutanja i traženja?

Mario Vuknić: U tridesetoj sam se oženio a u trideset i drugoj smo dobilo prvo dijete. Lutao sam četiri ili pet godina. Najgore je bilo zadnje dvije-tri godine. U loš svijet se ne ulazi brzo. Čovjek u njega ulazi postepeno i nije sposoban sagledati moguće posljedice. Posljednji dio je katastrofalan, najgori, čovjek se nađe pred zidom.

Višnja Spajić: Što to znači naći se pred zidom?

Mario Vuknić: To je razdoblje kada sam uzimao velike količine droge, lijekova, alkohola, liječnici su me gledali kao zamorca i čudili se da se još mičem nakon svega što sam uzeo i popio.

Višnja Spajić: Kako je došlo do prevrata?

Mario Vuknić: Dogodilo se čudo. To su samo Božji putovi. Ja nisam bio ni svjestan toga kako mi je loše, ali sam sve to nekako osjećao kao teret. Moja žena i ja rekli smo da moramo nešto učiniti, ali je moja volja bila slaba, nisam mogao ništa pokrenuti. Moj otac je Imoćanin, pa smo došli u Imotski, da se maknemo iz Novog Sada, da ne budemo u onom okruženju. Nakon nekoliko dana u Imotskom, moja strina, koja je dolazila u Međugorje, dovela me je ovamo, upoznala me s fra Slavkom Barbarićem, i eto… Tako je u samo tjedan dana došlo do preokreta. To je bilo 1999. Ovdje sam dočekao 2000-tu godinu.

Višnja Spajić: Kako je to bilo?

Mario Vuknić: Razgovarao sam s Fra Slavkom, rekao sam da mi više ništa nije jasno, pitao sam ga je li voljan primiti me, pitao sam mogu li negdje nešto uraditi. Fra Slavko mi je rekao: «Dođi, pa ćemo vidjeti.» I tako smo polako počeli s radom, s molitvom, išli smo u crkvu… U prvo vrijeme bili smo smješteni u Domus Pacis, mjesec dana kasnije prešli smo u kuću Marija Mijatovića u Krehin Gracu. U tom prvom dodiru s duhovnim stvarnostima mislio sam kao mnogi ljudi: nema od toga nikakve koristi. Što se rada tiče, vukli smo neke grane iz šume, bila je jesen, kiša je padala, depresija je bila pojačana, i to je zapravo bio prijelomni trenutak kad sam počeo ozdravljati i misliti da je bolje sve jasno sagledati. Sve sam vidio nekako sivo, ali osjećao sam se fizički jači. U toj fazi jako je važan duhovnik koji će znati usmjeriti.

Višnja Spajić: Što je slijedilo? Je li bilo teško biti bez droge? Kako je bilo upoznavati praktičnu vjeru u pravom smislu riječi?

Mario Vuknić: Sama apstinencijska kriza nije toliko strašna koliko se čovjek nje boji. To je neki paradoks. Mislim da ljudi koji imaju te probleme osjećaju strahovit strah od te krize, ali ona nije tako opasna. Organizam to može preživjeti, nitko nije umro od toga. Ljudi koji vide čovjeka u krizi misle da mu je potrebno više pomoći nego što njegov organizam doista treba. Još je jedan paradoks: tu bolest liječnici pokušavaju liječiti medikamentima i odmorom, a mi smo radili potpuno suprotno: radili smo, nismo se izležavali, i nismo uzimali nikakve lijekove.

Višnja Spajić: Poznajete jedno i drugo. Što je bolje?

Mario Vuknić: Ovo drugo. Ovo je sigurno bolje. Mislim da će se malo ljudi moći izliječiti na ovaj prvi način jer, kako kaže fra Slavko, to je bolest koja napada duh, dušu i tijelo. Lijekovima se može nekako zaustaviti apstinencijska kriza koja se manifestira u bolovima, grčenjima, bolovima mišića i kostiju za koje nismo ni znali da ih imamo, ali uz tu krizu ide i dodatna psihička i duhovna depresija.

Višnja Spajić: Mnogo ste toga učinili u Vrtu Svetog Franje, radili ste na restauraciji umjetnina u Konjicu, što Vam je tada – u usporedbi s Vašim prijašnjim životom - značio Bog i duhovni život?

Mario Vuknić: Drogu nije lako napustiti. Nije lako zaboraviti je. To je vrlo složena stvar u našem mentalnom procesu, u našoj komunikaciji s ljudima, u našim emocijama u odnosu na dobro i zlo… Dobro je nadomjestiti drogu radom i duhovnim životom, molitvom, meditativnom molitvom. Biti negdje izdvojen, imati vremena za pojašnjavanje pred samim sobom, shvatiti što se to dogodilo u životu da čovjek dođe do toga. Trebalo ja shvatiti kakav sam ja to sklop da se droga uvukla u moj život, da je imala tako dominantnu ulogu, i da je učinila takav rusvaj. Ovisniku je možda teže nego drugima prepoznati samog Isusa, budući da je Isus potpuno suprotan od onoga što smo mi kao ovisnici u svijetu živjeli. Kroz molitvu, kroz meditaciju, čovjek polako shvaća da ono što daje Isus donosi pravi mir i da Isus daje ono što smo tražili na pogrešnim mjestima.

Višnja Spajić: Jeste li čitali Bibliju, upoznali Evanđelje?

Mario Vuknić: Jesam, ali to s čitanjem je išlo sporije. Učili smo od fra Slavka. Taj je čovjek s nama doista imao jako dobar odnos. Bilo nas je nekoliko momaka. Pronicao nas je. Znao je što je kome trebalo i tako smo upoznavali kršćanski život.

Višnja Spajić: Vaša obitelj, supruga i dijete koje ste imali, koliko su bili strpljivi u vrijeme Vaše krize i kada ste im se vratili?

Mario Vuknić: Bili su strpljivi, pregurali su najgore i ovo je za sve nas bila nada. Sa ženom nikada prije nismo prakticirali vjeru. Moja je žena Srpkinja i tradicionalno pravoslavne vjeroispovijesti, ali za razliku od mene nije čak ni u djetinjstvu imala nikakve veze s vjerskim običajima. Kad sam ovdje bio već tri-četiri mjeseca, fra Slavko ju je pozvao da dođe na jedan seminar. Tada smo prvi puta bili ovdje zajedno. U Novom Sadu moja je žena znala odlaziti kod franjevaca, ali ne tražeći ništa posebno. Ona je polagano upoznavala molitveni život, ali ga nije prepoznavala. I tu se onda dogodilo međugorsko čudo. Bez nekih priprema i bez nekog iskustva molitve, ona je ovdje doživjela duboko obraćenje. To je bilo čudesno. Nakon toga smo se vjenčali u crkvi i krstili djecu.

Višnja Spajić: Kako danas izgleda Vaš obiteljski život?

Mario Vuknić: Vrlo naporno. Imam četrdeset godina, ja sam stari auto koji je vozio lošim putovima. Djeca su vrlo aktivna i nije nam lako s njima.

Višnja Spajić: Učite li ih vjerskom životu? Vodite li ih u crkvu? Što Vam svima znači Međugorje?

Mario Vuknić: To je mjesto našeg obraćenja i početka novog života Učimo. Ne zapostavljamo duhovni molitveni život. Kada smo ulazili u vjeru, jedno vrijeme smo imali milost i mir, ali sada djeca traže svoje. Brige, računi… sve to nekako predstavlja križ koji moramo nositi. Međugorje je mjesto gdje se pune baterije. Idemo na brda, vučemo djecu, ne možemo imati istu sabranost, ali to je sad tako.

Višnja Spajić: Što radite u Novom Sadu?

Mario Vuknić: I to je čudo. Radim u Zavodu za zaštitu spomenika. Bavimo se restauracijom uglavnom sakralnih umjetnina. Ima nas slikara, arhitekata, arheologa, restauriramo slike na platnu i na drvu. Direktor je imao mnogo razumijevanja za moju situaciju. Dao mi je godinu dana neplaćenog dopusta za liječenje. Često ljudi nemaju mnogo razumijevanja za ovakve probleme, kad se to dogodi u obitelji, onda se to pokušava zataškati i sakriti, a kad izbije na vidjelo, onda je to sramota za sve i nikako da se problem rješava na pravi način.

Višnja Spajić: Jeste li prepoznali ljubav Božju u svim tim događajima?

Mario Vuknić: Kako da ne! Svijet to ne bi mogao tako učiniti.

Višnja Spajić: Kako je biti istinski vjernik u Novom Sadu?

Mario Vuknić: U vjeri učimo da je bitno živjeti je na unutarnji način. U tom smislu možemo živjeti milosrđe, ljubav, toleranciju, dati vrijeme za druge. Idemo na nedjeljnu misu. Neki nam se smiju, neki odmahnu rukom, a neki prepoznaju da i u njihovim životima nešto nedostaje.

Višnja Spajić: Vaša sredina prepoznaje da živite Evanđelje?

Mario Vuknić: Volio bih da je tako. Ljudi prepoznaju da ima nešto više od ozdravljenja. Kod mene potreba za drogom nije samo prekrivena: ja više nisam isti čovjek. Vide da nečega ima, da sam nanovo rođen.

Višnja Spajić: Kako je obitelj Vaše supruge nju prihvatila kao katolkinju?

Mario Vuknić: Teško. Škripi. Neki ljudi su neobični. Čuo sam jednog čovjeka kako kaže: «Ja sam pravoslavni ateist!» Tako duboko ide nerazumijevanje. Ali mislim da to ne doživljavaju kao izdaju. Ljudi koji ne poznaju Isusa traže izvanjske razlike i razdvajanja.

Višnja Spajić: Jeste li Vi i Vaša supruga dovoljno čvrsti u svojim opredjeljenjima, u vjeri, idete li stalno prema cilju, ima li kolebanja?

Mario Vuknić: Nema kolebanja, ali ima poteškoća, posrtanja, padova. To je jedini pravi put, to je sigurno.

Višnja Spajić: Može li Vaš život biti nekome poticaj?

Mario Vuknić: Moja je ciljna grupa ljudi koji su ogrezli u drogi i porocima. Sviđa mi se jedna misao koju sam čuo kod momaka u Cenakolu: Droga nema posljednju riječ. Vrlo se je teško nositi s njom, katkada ona i pobijedi, ali volio bih da neki čuju da droga zaista nema posljednju riječ. Život prema Evanđelju donosi puninu mira. Nema bolesti koju Bog ne može ozdraviti, bila ona fizička ili neka druga. Duhovno ozdraviti, duhovno nositi svoj križ, to je ono što je najbitnije. Nositi križ s ljubavlju kako nas Isus uči.

Višnja Spajić: Koja je poruka Međugorja vama osobno i svijetu?

Mario Vuknić: Ja to ne bih mogao reći u jednoj rečenici. To je poziv na promjenu života, na prakticiranje životne molitve, na promjenu koja traži velike napore, pa se bojimo da ćemo izgubiti stare navike. Mijenjajući život, dobivamo puno, puno više, veću puninu života. Međugorje je mjesto gdje se čuda događaju, to je činjenica, mi smo svjedoci. A znam još mnoge druge.

 


Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.