In memoriam Fra Slavko Barbarić, OFM

Govori na sprovodnoj Sv. Misi i na groblju

Other languages: English, Čeština, Deutsch, Français, Hrvatski, Italiano, Polski

Uvodna riječ biskupa Msgr. Ratka Perića i propovijed franjevačkog provincijala fra Tomislava Pervana NA SPROVODNOJ SV. MISI

Uvodna riječ biskupa mostarsko-duvanjskog i trebinjsko-mrkanjskog Msgra. Ratka Perića na sprovodnoj sv. Misi 26. studenoga 2000. na blagdan Krista Kralja

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Mir vama!

Dragi fra Tomislave provincijale, dragi fra Ivane župniče, braćo svećenici koncelebranti, draga braćo i sestre,

Ovu sv. Misu prikazujemo za dušu pokojnoga fra Slavka Barbarića, člana Hercegovačke franjevačke provincije, kojoj iz dna srca izražavam ljudsko i kršćansko suosjećanje, kao i svim članovima njegove obitelji iz koje je potekao.

Pred ljudskom smrću, i svojom i svojih bližnjih, svatko od nas stoji potresena srca, začuđena mozga i tužna oka, a Bog ima pravo s ovoga svijeta pozvati k sebi u vječni dom koga god hoće, u koja god doba hoće, s kojega god mjesta hoće i na način kako god On hoće. Niti se s kime konzultira o našoj smrti, niti koga amnestira od smrti. On je Stvoritelj i našega tijela i naše duše, apsolutni gospodar i vremena i vječnosti, i ovih materijalnih prostora i duhovnih sfera, i zato svi stojimo pred Bogom u stavu poniznosti i vjere.

Pred Božjim pozivom umuknu sve ljudske primjedbe i priče. Preostaje samo odgovor pozvanome pred Bogom i naš ljudski zagovor ovoj Isusovoj žrtvi pred milosrdnim Ocem nebeskim. Neka Krist Kralj kojemu danas svetkovinu slavimo i ovu svetu misu prikazujemo, primi duši pokojnoga svećenika fra Slavka i udijeli nagradu za dobra djela i oproštenje za sve propuste. I mi se pokajmo za propuste dobra koja nismo učinili i za sve loše misli, riječi i djela koja nisu bila u skladu s Božjim zakonom.


PROPOVIJED PROVINCIJALA HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE DR. FRA TOMISLAVA PERVANA NA SPROVODNOJ SV. MISI 26. STUDENOGA 2000.

«OSTENDE MIHI, DOMINE, VIAS TUAS ET SEMITAS TUAS EDOCE ME» «POKAŽI MI, GOSPODINE, SVOJE PUTOVE I NAUČI ME SVOJIM STAZAMA»

Oče Biskupe, draga braćo franjevci i svećenici, draga majko Luce, braćo i sestre pokojnoga fra Slavka, draga rodbino i prijatelji, dragi vjernici, dragi hodočasnici te dragi naš fra Slavko!

Kad su me jučer nazvali iz međugorskoga župnoga ureda, koja bismo čitanja i molitvu vjernika uzeli za tvoju sprovodnu misu, rekao sam jednostavno: Nek sva čitanja budu od svetkovine Krista Kralja iz godine A, a vjernička molitva iz časoslova od svetkovine s primjenom na pokojnika. Mislim da bi se i ti sam s time složio da te tko upitao koja bi čitanja uzeo jer prvo jest iz proroka Ezekijela, govori o pastirima, drugo iz Prve Korinćanima koje govori o konačnoj pobjedi Kristovoj nad smrću gdje na kraju prerasta u ono kad postaje Bog sve u svemu, a evanđeoski ulomak govori o konačnoj razdiobi pred Gospodnjim sudištem, gdje Gospodin sam razlučuje ljude u dva tabora, zavisno od njihova stava prema malenima, prema najmanjima, prema onima za koje nitko nema srca ni duše.   

Na ovome bih mjestu najprije želio iskazati svoju veliku hvalu i zahvalnicu, u ime svoje Provincije te u svoje osobno ime, za nebrojene izraze sućuti, brzojave, potom sućuti putem elektroničke pošte, telefonske pozive, kao i za vašu nazočnost ovdje u povodu ove iznenadne smrti. Ako je izvorno euharistija zahvalni čin, zahvalna žrtva i prinos, onda je moja molba i molitva vama svima da ova euharistija bude ujedno i zahvala za ovaj život, ljudski, kršćanski, franjevački, redovnički, svećenički. Život koji je bio u svemu jedna velika žrtva, jedno veliko predanje, jedno veliko srce za sve ljude. Stoga je ovo ujedno i zahvalnost što smo fra Slavka imali, što je poniknuo ovdje u ovoj Hercegovini i kao neumorni navjestitelj, prema Franjinoj želji bio čovjek pobožnosti i molitve, orationis et devotionis,  dovršivši svoj životni vijek ondje kamo je tako rado išao: na Križevcu.

Ako bih ja osobno htio podvući ovaj život pod jednu biblijsku misao, onda bih uzeo za misao vodilju fra Slavkova života onu gornju molitvu psalmista. To bijaše fra Slavkova života želja: Molitva da mu Gospodin otkrije svoje putove, da hodi njegovim stazama, stazama Evanđelja i putem obraćenja. Stoga nije nikakvo čudo da je za svoj doktorski rad izabrao upravo tematiku obraćenja i religijske pedagogije. Biti trajno u Gospodinovoj i Gospinoj školi, na Gospodinovim putovima i stazama, svaki dan izučavajući novu lekciju.

Za sve nas ova je smrt iznenadan šok. Ova prerana smrt, kako bi se psalmist izrazio, u sredini mojih dana, u naponu ljudskih snaga. Ako je za psalmista zbroj naših dana sedamdeset godina, a ako smo snažni osamdeset, onda je ovih pedeset i pet fra Slavkovih godina ispod današnjega normalnoga ljudskog vijeka koji obično ljudi očekuju da će proživjeti na ovoj zemlji. Međutim, ja slobodno mogu reći ovdje, s punim pravom, iz vlastitoga iskustva, ali i s vašim odobra­vanjem, da je ovdje pred nama položen jedan život koji je proživio, ljudski govoreći, ne jedan već tri života. Ne dva, već tri, jer ovaj život nije znao za umor, predah, odmor, nikada nije lijegao prije pola noći, a nikada nije dočekao izlaz sunca u svojoj sobi. Uvijek je, kao što psalmist veli, molio: Probudi se, harfo i citro, probudit ću zoru jutarnju, i uistinu je budio zoru jutarnju, svojom molitvom, svakodnevnim hodočašćenjem na Brdo ukazanja ili na Križevac. Iz dana u dan, iz godine u godinu, za svakakva vremena, ustajao je prije ostalih, išao moliti. Znao je reći, da je jedino vrijeme koje njemu kao osobi i svećeniku u danu preostaje, to jutarnje vrijeme, kad je, probudiv se, išao na svoja brda na kojima ga je zadesila i prerana smrt, jednostavno, kljenut srca.

Srce nije više moglo izdržati. A fra Slavko je imao srce koje se razdavalo, do kraja. I nije imao kada misliti na sebe, na svoje zdravlje, na bolesti, nikad se nije tužio na bilo što da ga opterećuje, a ipak je bio krhka zdravlja, napose kad bi došle zime, gripe, razne upale, što se negativno održavalo na njegov imunološki sustav. Od pustih poslova koje je preuzeo, koji su ga danomice iscrpljivali, nije znao pronaći za sebe odmora i tako je, noseći svoj križ, križ Međugorja već dvadesetu godinu, donio ga na svoj i naš Križevac i ondje podno Gospodinova križa ostavio svoj križ, da bi bio proslavljen u vječnosti. Ovaj se njegov Križevac, na koji se redovito uspinjao, po svakakvu vremenu, zajedno s hodočasnicima, da bi tu podno križa imali iskustvo Tabora, pretvorio u njegov Tabor: Kalvarija i Tabor, Križevac i Tabor pretopili su se u fra Slavka u ono što je bila Kalvarija za Isusa prema Ivanovu Evanđelju: Konačna proslava Sina Božjega. Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi... Oče, proslavio si ime moje... Križ kao konačna pobjeda, križ kome bijaše predznak Tabor. Gospodine, dobro nam je ovdje biti... I Slavko je ostao ondje, podno onoga zavjetnoga križa, na Križevcu, noseći križeve svoje, nebrojenih hodočasnika, križeve Međugorja, križeve svoga naroda, Crkve i ove Provincije. Preminuo je kao i njegov Gospodin. Ne na postelji ni u krevetu, ne okružen braćom ili najmilijima, nego pod križem, na hladnom kamenu hercegovačkome. Koliko ima u toj smrti simbolike? Fra Slavko: Donio si svoj križ ondje pod Gospodinov križ, ostavio ga ondje, da bi potom u svojoj smrti i ti privukao sve nas u ovolikom broju ovdje: od mjesnoga Biskupa, cijele Provincije, tolike druge braće svećenika, vjernika, hodočasnika, koji su prevalili tisuće kilometara da bi ti kazali doviđenja i hvala. Smrt kao ona privlačna točka koja nas sve sabire u jedno i gdje smo svi izjednačeni.

Draga braćo i sestre!

Što reći na ovome mjestu o ovome ispunjenu životu? Poznajem ga odavna, od davne 1961. Prvi sam ga put susreo na mladoj misi fra Dobroslava Stojića i fra Gojka Muse na Stjepandan 1961. Tada sam već bio svršio prvi razred gimnazije u visočkome sjemeništu, a on se tek prijavio u sjemenište. Upoznali smo se. Reče mi taj koštunjavi dječak da je primljen u sjemenište i da ide u Dubrovnik. Potom smo odrastali i urastali zajedno u ovoj Provinciji, pratili se, nosili, radili zajedno, surađivali, napose za vrijeme dok bijah župnikom ovdje u Međugorju, kroz onih šest olovnih komunističkih godina, kad je trebalo iznijeti u neljudskim okolnostima uz Božju pomoć sve ono što je od nas iziskivao onaj trenutak milosti od dana ukazanja kojim se počeo urušavati komunistički svijet i bezbožni sustav te svitati zora nove slobode za svijet i hrvatski narod.

Veliki francuski mislilac i pisac Leon Bloy, obraćenik, revnosni katolik, izrekao je jednu divnu misao, za koju je rekla prva žena-pisac u Francuskoj Akademiji Besmrtnika M. Yourcenar da je jedna od najljepših rečenica francuske književnosti, a glasi: «Samo je jedna nesreća, ne biti svetac». Izreka nas straši,  ali nemamo se pravo plašiti te izreke. Čovjek je onoliko svet i svetac, koliko to želi biti. O nama ovisi da budemo više sveti, bolji od onoga što jesmo. Upravo nam današnja svetkovina govori zorno Božjim glasom i govorom. Govori nam u svim događajima koji se oko nas odvijaju i događaju, govori nam kroz povijest i preko osoba. A Krist kao kralj rekao je glasno i jasno: «Došao sam baciti oganj na zemlju...»  Što je drugo htjelo i hoće Međugorje, odnosno Majka Božja preko Međugorja i svoje nazočnosti, u današnjem svijetu? Želi samo jedno: Uspostaviti Božje kraljevanje na zemlji, želi da se proširi ono što je Krist došao donijeti ovome svijetu. To je sažeto u jednome: Bog je kralj. Krist je kralj svih nas. Čovjek je samo slabi stvor i ništa više. Što je htio naš fra Slavko? U svim molitvama, nebrojenim klanjanjima i propovijedima, konferencijama i napisima, samo jedno: Isus je moj Bog, njemu se klanjam, za njega živim, on je moje sve! Samo njemu služim, njemu se klanjam, ali i u bratu čovjeku. Per Mariam ad Jesum, per Jesum ad Mariam! Po Mariji k Isusu, ali i preko Isusa do Marije!

Imao je nadahnuće u Kristu i Franji. Krist koji nije ništa napisao, koji je samo sijao riječ što su je učenici zapisali. Znao je Krist da samo poneko padne na plodno tlo i u fra Slavkovu se životu ta riječ do kraja ispunila. Pala je na plodno tlo vjere, srca, predaje koju je usisao u obiteljskom domu i donijelo stostruk rod.

Zatim lik Franje koji ga je oduševljavao. Franjo kao i Krist, učitelj svih nas. Franjo, najveći među velikima, onaj koji je svoju bogatu odjeću bacio u glavu svome ocu, bogatome trgovcu tkaninama, onaj koji je volio siromaštvo radi siromaštva. To bijaše i za našega fra Slavka svakodnevno nadahnuće: Ništa nemati, sve razdavati, biti poput Pavla svima sve, samo da neke za Krista pridobijem. Imao je takoreći uvijek poderane džepove, dijelio desno i lijevo, nije pitao tko je i što je tko. Položio je test vjere iz današnjega evanđeoskoga čitanja jer je bio u svojoj osobi utjelovljena ljubav za čovjeka i Boga. Htio je biti zraka svjetla u noći ovoga svijeta, fra Slavko je u sebi imao nagon prema Transcendenciji, prema Vječnome. Mi znamo da nekoliko zraka ne odgoni noć, da nekoliko valova ne podiže niti uzburkava ocean, ali ako se čovjek poput našega fra Slavka divi cvijetu ili komadu kruha koji dijeli sa siromasima, onda se već mijenja svijet nabolje. To nam upravo zbori današnje evanđelje o konačnome suočavanju s Gospodinom Isusom na sudnjemu danu koje je fra Slavko doslovce shvatio i živio.

Da je Gospodin poručio: Čuj, fra Slavko, sutra ćeš umrijeti, ja vjerujem, da on ne bi ni trenutka  odustao od onoga što je svakodnevno činio, jer sve što je činio, imalo je samo jednu svrhu: Proslaviti Boga, služiti njemu. Ne bi uzeo nikakva predaha da premisli svoj život. Ne bi odustao od hoda na Križevac, ne bi odustao od molitve i klanjanja, ne bi odustao od davanja savjeta tolikima, od pohoda najbjednijima. Kad bi Gospodin uputio možda nama takvu poruku, mi bismo se najvjerojatnije povukli u svoju sobu, pokušali još jednom proći svoj život, iskoristiti maksimalno trenutak milosti. Vjerojatno bismo se mi nad tom Božjom riječju zamislili, stali prebirati i pokušali živjeti intenzivno. A fra Slavko bi pred takvom Gospodnjom riječju samo nastavio raditi ono što je radio: Izgarati za Boga i čovjeka. Pitali jednom jednoga sveca zašto on nikada ne osjeća straha, zašto se ne boji. Odgovorio svetac: Zato što mislim svakodnevno na svoju smrt! - Ljudi su u strahu jer se boje svega oko sebe i za sve što posjeduju. Međutim, suočen sa smrću, imajući svakodnevno svoju smrt pred očima, čovjeku sve postaje suvišno. Smrt daje prava mjerila životu, ona jasno poručuje iz čega čovjek mora živjeti i crpsti snagu.

Misao na smrt morala bi svakome od nas podariti i drugu dimenziju: Naime, živi se kratko, i potrebno je iza sebe ostaviti jasne znakove, signale, putokaze, smjerokaze ljubavi. Tragove kojih se drugi rado sjećaju, tragove i putove kojima drugi mogu poći. Isus znajući da mu je došlo vrijeme, a jer je ljubio svoje koje bijaše uzeo iz svijeta, do kraja ih je ljubio, uzeo je ručnik i lavor te oprao učenicima noge. Noge su čovjekov najprljaviji dio. U svojoj ljubavi dodirnuo je Isus prljave ali i ranjene čovjekove noge, dodirnuo je Ahilovu petu svakoga čovjeka. Što pak reći o tragovima koje je fra Slavko ostavio iza sebe? Prošao je ovom zemljom čineći dobro, navješćujući Isusa Krista, propo­vijedajući Evanđelje, slaveći Euharistiju, klanjajući se Kristu u euharistiji i na križu, dodirujući čovjekove bolne točke, Ahilove pete.

Međutim, fra Slavko nije ostao samo kod riječi. Pretočio je riječi u djela, zaboravljajući sebe. Razdavao se do kraja upravo onima kojima bijaše najpotrebnija pomoć. Bijaše duhovni i materijalni pomagač, pratitelj tolikih. Nebrojenih. Ostavio je svoj trag, neizbrisiv, u sebe je pretočio Isusovu riječ: «Kao što je Otac ljubio mene, i ja sam ljubio vas». I nitko nema veće ljubavi od ove: Da tko život svoj položi za svoje prijatelje»: Fra Slavko je polagao svoj život za sve, poglavito je ljubio one koje nitko nije ljubio, koji su ostavljeni i zapušteni, koje je grijeh i ljudska mržnja strahovito ranila. Tješio, vidao rane, pomagao, prihvaćao. Nije znao za sebe. I zato je prerano otišao jer se posvema razdao.

Dragi naš fra Slavko! Zahvalni smo Bogu što smo te imali. Zahvalni smo mu što te je pozvao u ovu franjevačku zajednicu. Zahvalni smo mu za sve darove kojima te obdario i koje si maksimalno iskoristio. Zahvalni smo tvojoj obitelji što te darovala ovoj Provinciji u kojoj ćeš biti jedan od svijetlih likova. Vjerujemo da u tebi imamo u nebesima i zagovornika i pomoćnika i zacjelitelja svih onih rana koje tište ovaj narod i ovu Crkvu, a ujedno i pomiritelja koji prosi Kristov mir, mir Krista Kralja za sve nas.

Uvjereni smo da si mogao s Gospodinom se susresti, licem u lice, oči u oči, kad si stupio pred njegovo prijestolje, upravo kao što nam poruči i današnje evanđelje koje se čita na svetkovinu Krista Kralja. Išao si kroz njegovu školu služenja, ne gospodarenja, razdavanja, ne prikupljanja, krajnjega siromaštva, ne bogatstva. I zato smo uvjereni da ti je on plaća.

A nebrojeni će moći nakon susreta s tobom reći: «Hvala Gospodinu što je postojalo takvo biće poput fra Slavka. Hvala tome biću kroz koje me je Bog volio.» A ti si, fra Slavko, mogao u svome životu reći potvrdno: «Postoje tolika bića kroz koja sam Boga zavolio, preko kojih su mi postajali bliži Bog, Isus i Marija.»

Izgorio si u službi Marije, Isusove Majke, u službi njezine nazočnosti ovdje i u cijelom svijetu. Bio si glasnik i širitelj njezine pobožnosti koja kod tebe bijaše uvijek kristocentrična. Uvjereni smo da ti to Crkva Kristova nikada neće zaboraviti. Sveti se Jerko ovako izrazio: «Ne treba tugovati za pokojnicima, nego biti zahvalni što smo živjeli s njima i što smo još uvijek s njima povezani. Mi vjerujemo da su oni u Bogu, a tko god je u Bogu, on je povezan s cijelom Božjom obitelji». S tom mišlju izražavam sućut tvojoj majci Luci, braći, sestrama, cijeloj rodbini. I zahvaljujem tvojoj kući što nam te dala i što smo te imali.

I na kraju, dragi naš fra Slavko, jedno bih te zamolio: Oprosti nama svima ako si bio u našim očima ili pogledima neshvaćen. Bio si i htio si biti do kraja vir catholicus, apostolicus, franciscanus, vir Croata hercegoviniensis, dakle, do kraja katolički, apostolski, franjevački, i stameni hercegovački Hrvat. Išao si ispred nas, često neshvaćen. Mislio dalje od drugih, upravo kao onaj mitski Pro-metej, onaj koji-unaprijed-misli i novo smišlja. Međutim, jedno ostaje jasno i zorno, naime, ona Kristova: Po djelima ćete ih njihovim prepoznati. Tvoje je djelo vidljivo, trajno jer je otkano i sazdano u molitvi, na koljenima, u traženju Božje volje kroz znakove vremena. Otišao si ispred nas, ali ostaješ trajno povezan s nama, u našim srcima. Zato ti još jednom hvala na svemu i počivaj u miru svoga Gospodina, u sjeni međugorske Crkve, Križevca i Brda ukazanja. Amen.

OPROŠTAJNI GOVORI

GOVOR FRA IVANA LANDEKE U IME BRAĆE FRANJEVACA IZ MEĐUGORJA

U petak, nakon što je s župljanima i hodočasnicima izmolio Put križa na Križevcu, jedan od mnogih stotina i stotina Puta križa, pretvorio se za fra Slavka Via crucis u Via lucis, za sve nas  najprije u nevjericu i potom u šok. Fra Slavko je preminuo blago u svojoj  radnoj sobi, na Križevcu.

Da, to je točno, u svojoj radnoj sobi na Križevcu. Nerijetko smo govorili i pred njim da će ga smrt stići najvjerojatnije na Podbrdu(mjestu ukazanja) ili Križevcu. Da je mogao birati mjesto smrti, izabrao bi jamačno za svoju smrtnu postelju Podbrdo i Križevac. Eto, Gospodin mu udijeli u smrti krajičak zemaljske pravednosti koju mi ljudi razumijemo. Ta dva brda bila su njegova radna soba, njegov radni stol, sav njegov interijer njegovo drago molitveno mjesto, njegovi čisti vrhovi planina. Tu su mu Gospodin i Gospa bili  bliski, tako živi,  ljudski i dokraja božanski.

Od svega ostalog, preostaje mi samo zahvaljivati.

 Hvala ti što si utirao  put Kraljici Mira koja nas želi povesti svome Sinu.

  • Što si bio učitelj molitve, posta i to u svjetskim razmjerima, ali  sam si molio i postio, više od toga.
  • Što si  bio učitelj dobrotvorstva i čovjekoljublja i u tom nisi dopuštao nikakve uzmake.
  • Poredak stvari u fra Slavkovu  životu bijaše jasan: Bog i božje, Gospa i Gospino u ovoj župi, domoljubno, hrvatsko. Ono osobno, kad se stigne i ako se stigne. 
  • Prijatelj  ratne siročadi i udovica, zatočenika, branitelj odbačenih i izgubljenih, onih pred  kojima se mi   drugi najradije  sklanjamo(grupa takvih donijela te je danas ovdje pred oltar),    liječnik onima od čijeg su ozdravljenja digli ruke ljudi i struka. Ti si vraćao nade  i nudio životnu šansu onima kojim se to redovito ne daje. I gle čuda! Imao si redovito pravo.
  • Za takve se nisi nikad i nikome bojao pokucati na vrata. I otvarahu ti se vrata.
  • Za samo pedesetak godina odživio si nekoliko podobrano ispunjenih života.

Dragi  fra Slavko,  kroz  tvoj život ne bijahu samo usponi,  primao si  i udarce. Znam da su te udarali posljednjih godina, posebice u posljednje  vrijeme. Udarali te ljudi izbližega i izdaljega. Znam da te je bolilo i da si trpio. Ponekad si se pomalo izmicao. No, osim kraćih komentara, sve si prepuštao vremenu i Sucu pravednom.

Oprosti, što s tobom nismo mogli uvijek ići u korak, a to nam ne bijaše uvijek drago. Bio si nerijetko brži u zamislima i planovima. Ti bi već prevalio pola puta, dok se i mi sjetimo da se to može. Barem za korak si bio redovito ažurniji.

Tako nam je teško što ode između nas i rodi se za nebo. No, hvala ti što si se odazvao Gospodinovu i Gospinu pozivu. Gospodnja volja je zadnja riječ. Prihvaćamo je.

Dragi župljani i hodočasnici, kroz slijedeće mjesece dolazit će ljudi pitati: «Di je pra Slavko, je li kući?» Kažite: «Da, kući je, doma je!» Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

GOVOR FRA MATE DRAGIĆEVIĆA U IME RODNE ŽUPE ČERIN

I rodna župa Čerin tuguje i oplakuje svoga velikana, velikog sina fra Slavka Barbarića, koji tako iznenada ode između nas.

Rekoh: velikan!

Velik je,

  • jer je bio neumorni molitelj,
  • jer je bio neustrašiv navjestitelj Božje riječi i Gospinih poruka po čitavome svijetu.

Ako je sveti Franjo Ksaverski na Dalekom Istoku kao misionar krstio preko 40000 ljudi, pok. Fra Slavko pokazao je put do Boga milijunima ljudi.

  • jer je bio nenadmašivi dobročinitelj od male djece-siročadi, preko bolesnih, ovisnika i siromašnih do starih i nemoćnih,
  • jer je bio simpatično jednostavne franjevačke duše, stila i ponašanja,
  • jer je poput sv. Franje volio sva stvorenja i majku Zemlju; svjesni ekolog našeg vremena s geslom: «Više cvijeća, manje smeća»,
  • jer je bio doktor teologije, ali ne one papirnate, racionalističke, nego doktor teologije srca, a taj doktorat postigao je ovdje u Gospinoj školi. Tu svoju teologiju srca izricao je i pisanom i govornom riječju, i to tako da slušatelji i čitatelji nisu mogli ostati ravnodušna srca.
  • Jer je trokut, kojega je Gospa ovdje u Međugorju zacrtala s krakovima koji povezuju Brdo ukazanja, Križevac i crkvu, uvijek ponovo crtao i osvježavao, hodom, molitvom i riječju, i taj trokut prenosio u srca ljudi. Na Brdu ukazanja Gospa nekako poziva na spoznaju samog sebe; u molitvi križnog puta na Križevcu na odlaganje svega što je u nama negativno i grješno, a u crkvi nas upućuje na sakramente ozdravljenja i duhovnog osvježenja: sv. ispovijed i sv. misu. Neumoran je bio fra Slavko u ucrtavanju ovog trokuta u srca hodočasnika.

Ali velikan koji je gore ne smije sići dolje, nego mora ići dalje gore. I tako se to s našim fra Slavkom dogodilo. Dok se penjao na Križevac moleći Križni put Gospodinov, popeo se i na vrh svoje Kalvarije i onda ga Gospodin digao sebi.

Rodna župa Čerin oprašta se od ovog svog velikana s tugom, ali u zahvalnosti, ponosu i sigurnoj nadi.

Draga majko, braćo i sestre, rodbino i prijatelji pok. fra Slavka,

Svi zajedno tugujemo, ali se opraštamo u zahvalnosti što je Bog u našoj župi Čerin našao obitelj iz koje će niknuti takav velikan. Opraštamo se s ponosom od pok. Fra Slavka što je on taj velikan bio, ali opraštamo se i s čvrstom nadom da je Gospa, kojoj je bio odan, rekla: Dobro došao, sine moj, u okrilje Oca i Majke, i hvala ti sto si se odazvao mom pozivu!

Dragi fra Slavko, hvala Ti na svemu! Bila ti laka ova hrvatska, međugorska gruda! Počivaj u miru Božjem!

GOVOR VLČ. DIETRICHA VON STOCKHAUSENA U IME SVEĆENIKA CIJELOGA SVIJETA KOJI SU HODOČASTILI U MEĐUGORJE

Poštovani, dragi fra Slavko!

Danas, pred tvojim mrtvačkim sandukom, želim ti zahvaliti u ime brojnih svećenika njemačkog govornog područja i u ime svećenika cijelog svijeta koji su odasvud dolazili u Medjugorje, i čija je vjera ovdje bila produbljena, pa i oživljena. Želim ti zahvaliti za nebrojene mlade koji su ovdje u Međugorju doživjeli duhovni poziv ili nanovo otkrili vjeru u Božju ljubav prema njima. Ispravnim, angažiranim i primjernim životom, slavljenjem liturgije, kroz predavanja i propovijedi, kroz pisanu riječ tvojih knjiga, dao si duboko svjedočanstvo vjere u ljubav koju Bog gaji prema ljudima i prema cijelom stvorenju. Ovdje u Međugorju nisi samo shvatio Gospin poziv, nego si postao uvjerljivo oruđe tog poziva na obraćenje i na vjeru. Tako si svim hodočasnicima koji su ovamo dolazili pokazao koliko nam je na ovom svijetu potrebna ruka puna ljubavi naše nebeske Majke, da bismo lakše i svjesnije mogli ići prema Bogu. U slavljenju svete mise, u mnogim ispovjednim razgovorima, u euharistijskom klanjanju, u razlaganju Svetog Pisma i u davanju sakramenata pokazao si nam put prema pravom i istinitom susretu s Bogom na ovome svijetu. U nebrojenim susretima sa hodočasnicima i to na skoro svim svjetskim jezicima, i preko tvojih knjiga koje su isto tako prevedene na mnoge svjetske jezike, pomogao si ljudima da razviju duboko i iskreno povjerenje u Boga, i vjeru da nam je Bog Otac koji nas beskrajno ljubi.

Tvoja nagla smrt na Križevcu, između 13. i 14. postaje Križnog Puta, svima nam je još jednom očito pokazala da je ljubljeni Nebeski Otac prihvatio žrtvu tvojeg života zajedno s Marijom, koja je Ocu prikazala svog mrtvog Sina pri 13. postaji. Svakog dana u zoru penjao si se na jedno ili drugo brdo, na Križevac ili na Podbrdo, uvijek s krunicom u ruci, i tako si započinjao svakodnevni rad. I dan tvoje sahrane na blagdan Krista Kralja za nas je znak da Krist, Kralj i Gospodin tvojega života, prihvaća tvoje životno djelo, i da te Marija, Kraljica Mira, uvodi u Kraljevstvo Mira svojega Sina. U jučerašnjoj poruci, nebeska Majka nam navješćuje da si se rodio u nebo. Time si, naravno, izabrao i dobio na poklon najbolji dio života i tome se s tobom od sveg srca radujemo, jer si to doista zaslužio na zemlji kao vjeran suradnik Kraljice Mira. Gospa nam u poruci kaže i da smo po tebi dobili novog zagovornika u Nebu, i zato te molimo da s neba budeš uz nas s jednakom energijom i s jednakim angažmanom kao što si bio na zemlji, ovdje u Međugorju, uvijek svakom na raspolaganju. Još jednom ti srdačno zahvaljujemo za tvoje prijateljstvo, tvoju ljubav i tvoj uzoran život. Do viđenja u Nebu!

GOVOR MAGDALENE PAJIĆ U IME DJECE I DJELATNIKA «MAJČINA SELA»

Dragi Fra Slavko,

Mi te još uvijek čekamo!

U petak, nakon križnog puta trebao si navratiti u Majčino selo. Ne znam jesi li htio vidjeti samo nekoga ili sve nas. A, evo, nas sada sviju u ovom redu boli. Čak i mala Maja iz Bjelovara stigla, tu su i Boris i Toni, ko u čudu šute, a teta Ružica na krunici Zdravomariju za te dodaje.

Dugo smo u petak u noć ostali zapitkujući zašto i kamo si otišao i vidjeli smo zbunjene sestre kako umjesto odgovora samo dugo šute.

Neki od nas i ne razabiru što se zapravo zbilo, neki se ni tvoga lika sjećati neće, ali u svima nama, uz bol i tihu srdžbu neku, grudi ispunja ista želja, želja da ti kažemo veliko hvala.

Hvala, fra Slavko, što si imao zamisao osnovati Majčino selo, hvala jer se nisi bojao prihvatiti nas tako različite. Hvala jer si nas učio hrabrosti u životu dajući nam na Podbrdu da predmolimo desetke dok smo još molitve sricali.

Hvala ti, jer smo i mi vidjeli da igračke imaju boje, da je Nutella slatka i da je za klackalicu potrebno dvoje. Hvala, što smo i mi za Prvu Pričest s drugom djecom u bijele haljine obući se mogli. Hvala što si nas naučio kako se Gospa voli i Bog moli, hvala jer smo unatoč svemu i mi otkrili što znači riječ ljubav. I dok su svi drugi u susretu s nama govorili: vrijeme liječi sve, jedino si nam ti, a sada i tvoja smrt, rekao vrijeme je tek puki suputnik, dok samo ljubav zacjeljuje i liječi sve.

I kao što je bio dovoljan trenutak smrtni da nam te ugrabi tako je malo bilo potrebno da spoznamo tvoju ljubav i žrtvu. Znamo od sada svaki papirić bačen pokraj puta, svaka naša loša ocjena, svaki naš neposluh teti bit će uvrjeda njima. Zato ovim nadgrobnim slovom ispisujemo zavjet vjernosti tvojoj riječi tvome djelu.

I dok ljudski tugujemo, ti kao da nas pitaš: Djeco, gdje vam je vjera. A upravo u njoj mi te vidimo u zajedništvu s našom i tvojom Majkom i biva nam lakše. Ta to nam je i jedina nada, jer zašto ne priznati da tvojim odlaskom Majčino selo, naše sirotište i samo postade veliko siroče.

I sigurno uzeo bi nas strah kad bismo mi nastavili čekati tebe. Radije ti čekaj nas, ti si i onako već u nebeskom svetištu, i dok te gledamo kako stazom, okrenut leđima i blago pognut naprijed, odlaziš iz Majčina sela, po prvi put ne govorimo: fra Slavko, Zbogom, već ranjenim srcem, čistom djetinjom dušom i glasom punim zanosa velimo: doviđenja i hvala, naš dragi, fra Slavko!

GOVOR STUDENTICE GABRIELE ĆILIĆ U IME «FONDA PRIJATELJI TALENATA»

Dragi naš oče fra Slavko,

U ime Fonda «Prijatelji talenata» Međugorje te u ime svih deset naraštaja studenata kojima si priskrbio tisuće stipendija i pomagao u duhovnom rastu B neizmjerna Ti hvala.

Opraštamo se od tebe, tvorca ideje i utemeljitelja Fonda, našeg štovanog i voljenog predsjednika, našeg fra Slavka.

Dragi prijatelju, stvarnost fizičkog odlaska bolna je i teška, ali vjera u Kristove puteve, puteve Križa kojima si išao, s Križem živio i pod križem usnuo, sažetak je tvog ovozemaljskog puta, puta ljubavi, darivanja bratu čovjeku.

Prebrojati sva dobra, velika i plemenita djela kojima si zadužio ovaj Fond i nas, studente, u ovom momentu nije moguće, a nismo ni svjesni njihovih dosega.

Uvjereni da će vrijeme koje dolazi prepoznati plemenitost i dosege tvojih djela, spremni priznati da u ovom trenu nismo svjesni veličine onoga što smo izgubili,

 kao i izreći zavjet da ćemo slijediti put Kraljice Mira na koji si nam ukazivao.

Riječi zahvalnosti tvoji suradnici Fonda i mi studenti stavljamo uz tvoj odar, moleći nebeskog Oca da Ti podari zasluženo mjesto u nebeskom Jeruzalemu, a Tvoj plemeniti duh ostavi među nama.

Pjesnik A.B. Šimić kaže:

«Ti i ne slutiš moj povratak i moju blizinu
u noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
S onu stranu mrke mirne vode
Znaj:
Ja koracam uspravan i svečan
Kao pored tebe.»

Ostat ćeš zauvijek u našim srcima i našim molitvama.

Hvala.

GOVOR BORISA VIDOVIĆA U IME ZAJEDNICE «CENACOLO»

Hvala !

Sve nas je zatekla iznenadna smrt fra Slavka Barbarića na brdu Križevac u Međugorju poslije molitve Križnog puta. Samo ovakva smrt, nalik na Isusovu, ostavlja nam utjehu i nadu da je Gospodin izabrao pravo vrijeme.

Hvala ti, fra Slavko, za sve  što si činio za sve potrebne,  siromašne, za sve studente, sve obitelji i za mnoge, mnoge druge.

Hvala ti što si štitio život, zračio mirom i ljubavi, što si uvijek imao vremena za razgovor. Hvala ti za tvoju molitvu, tako konkretnu i tako snažnu i ustrajnu, za sva  duga bdjenja i klanjanja na koljenima, hvala ti za tvoju primjernost.

Ali, više od svega,  hvala ti za tvoje svakodnevno i neumorno svjedočenje Gospinih poruka u ovih osamnaest godina tvoga boravka u Međugorju.

Znamo da sada imamo velikog zaštitnika i zagovornika u nebu.

GOVOR JURE DŽIDE GRADONAČELNIKA ČITLUKA

Ucviljeni i ožalošćeni zbore, dragi fra Slavko,

Tužna srca, žalosne i potresene duše u ime općine Čitluk, u kojoj je naš pokojnik rođen, veliki je dio svoj životnog puta proživio, ne štedeći se do kraja se istrošio, gorio, izgorio i sagorio i u kojoj vječnim mirom sniva, opraštam se i izričem veliku zahvalu i hvalu.

Od kada se nebo nad Bijakovićima i u Međugorju otvorilo, Gospa iz njega progovorila, fra Slavko, sin svetog Franje, ljubitelj svog kraja i hrvatskog naroda, kao «glasnik velikog Kralja» poziva svijet Bogu, govoreći da postoji zemlja Hercegovina nad kojom se nebo otvorilo i progovorilo, da u njoj živi jedan Božji narod B Hrvatski narod, narod vjere, kulture, stradanja i nade.

Koliki nas upoznaše preko njega?
Koliki nam pomogoše radi njega?
Tko bi to izbrojati mogao?
U četvrtak smo u Majčinu Selu o projektu staračkog doma s donatorima razgovarali.
Fra Slavko, Međugorje si volio! Zaljubljenik Križevca bio!
Na Križevcu si zadnji uzdah učinio i dušu ispustio.
U Međugorju vječni mir i pokoj našao.
Fra Slavko: Hvala za svaku riječ!
Hvala za svaki savjet!
Hvala za svaki poticaj!
Hvala za svaku pomoć, tvojom zaslugom dobivenu!
Hvala za svako dobro djelo!
Hvala za upoznavanje svijeta o svome kraju i narodu!
Fra Slavko, ni u nebu ne zaboravi potrebe i tjeskobe svoga kraja, podneblja i naroda.
Snivaj snom velikog, zauzetog i neumornog radnika i pravednika.

GOVOR JAKOVA ČOLE U IME SVIH VIDJELACA

Dragi naš brate fra Slavko!

Kako se samo ne sjetiti svih ovih godina koje smo proveli zajedno: svakog našeg zajedničkog razgovora, svake naše zajedničke molitve i svega onoga što smo prošli zajedno? Kako se ne sjetiti svake tvoje žrtve i svake tvoje borbe za nas? Kako se ne sjetiti tvoje dobrote i tvoje ljubavi prema nama? Često si nam govorio: ''Znate li da vas ja volim?!'' Osjetili smo tu ljubav toliko puta i na toliko raznih načina. Sjećamo se tolikih tvojih riječi. Često si nas pitao poslije ukazanja: ''Kako nam je Gospa?'' Ti si brate sada s njom, ti koji si svoj život posvetio njoj, ti koji si činio sve da svi upoznaju njezinu ljubav i njezinu dobrotu, a ta ljubav i dobrota je bila upravo u tebi, a to je mogao iskusiti svaki čovjek koji te je upoznao. Zahvaljujemo ti dragi brate, na tvojoj potpori za nas koju smo toliko puta trebali, a ti si nam je dao u svakom trenutku. Zahvaljujemo ti na svakom tvom savjetu koji si nam dao onda kada je to bilo najpotrebnije. Hvala ti što si nas vodio kroz naš duhovni život i što si nam kroz molitvu pomagao u našem privatnom životu. Hvala ti za svaki tvoj posjet našim kućama koji nam je donosio toliko blagoslova i toliko radosti u našu obitelj. Hvala ti za svaku onu igru sa našom djecom koja su i sama znala prepoznati pravoga i istinskog prijatelja. Danas dragi brate plačemo, ali u isti trenutak se radujemo jer ti si sa onom koju si neizmjerno volio i svoj život dao njoj, a to je Gospa. Tvoje djelo, dobrota i ljubav uvijek će živjeti u nama, a ti dragi brate uvijek moli za nas i uvijek bdij nad nama. Sada ti mi brate kažemo ono što si ti nama uvijek govorio: Znaš brate koliko te volimo?

Tvoji  Jakov, Ivan, Mirjana, Ivanka, Vicka i Marija.

OPROŠTAJNI GOVOR MEĐUGORSKOG ŽUPNIKA DR. FRA IVANA SESARA

Draga braćo i sestre! Dragi naš fra Slavko!

Nitko od nas koji smo te bolje poznavali ili živjeli s tobom nije trebao pitati gdje ćeš nedjeljom poslije podne, svi smo vrlo dobro znali da je to vrijeme strogo rezervirano za molitvu krunice na Podbrdu. Ni kiša, ni sunce, ni vjetar, niti oluja, niti bili što drugo u toj nakani te nije moglo omesti. Danas, Podbrdo zjapi prazno i tužno čekajući svog najčešćeg i najdražeg gosta. Ali tebe nema! Nema te jer se Gospodaru života i smrti svidjelo da baš u petak, kada si po tko zna koji put uspeo se uz strmi Križevac, razmišljajući o patnji i muci svoga Učitelja i Spasitelja Isusa Krista podno križa predaš dušu Bogu. Koje li simbolike! Ljubio su križ, neumorno ga nosio, njemu se redovito klanjao i pod njim na Križevcu, i to u petak, izdahnuo.

Fra Slavko se rodio u vrijeme kada je proljeće smjenjivalo zimu 11. ožujka 1946. u Dragićini, župa Čerin: od oca Marka i majke Luce rođ. Stojić. Osnovnu školu svršio je 1961. u Čerinu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Dubrovniku od 1961. do 1965. gdje je i maturirao. Franjevački habit je prvi put obukao na Humcu 14. srpnja 1965. Teologiju je studirao u Visokom, Sarajevu, Grazu i Freiburgu. Svečane zavjete položio je 17. rujna 1971. na La Verni gdje je njegov i naš otac sv. Franjo dobio rane. Za svećenika je zaređen 19. prosinca 1971. u Reutte ( Austrije). Nakon 5 godina pastoralne službe u Čapljini odlazi na post-diplomski studij u Freiburg gdje je 1982. godine postigao doktorat iz područja religiozne pedagogije i titulu psihoterapeuta. Od 1982. do rujana 1984. djelovao je u Mostaru kao vjeroučitelj studenata.

Zbog poznavanja glavnih europskih jezika i neizmjerne ljubavi prema majci Božjoj, i pored obveza u župama u kojima je djelovao fra Slavko je svaki slobodni trenutak posvećivao radu s hodočasnicima u Međugorju. U Međugorje je službeno premješten u rujnu 1983. gdje ostaje do rujna 1985. Od 1985. do rujna 1988. obnaša službu župnog vikara u Blagaju, a slobodno vrijeme koristi u Međugorju radeći neumorno s mnogobrojnim hodočasnicima koji posjećuju ovo mjesto. Od 1988. do 1991. pomoćnik je meštra novaka na Humcu gdje ujedno obnaša i službu župnog vikara.

Početkom rata u Bosni i Hercegovini, kada većina starijih fratara kao prognanici odlaze u Tučepe, pojavio se problem ispovjednika u Međugorju. Na usmeno odobrenje + fra Drage Tolja, ondašnjeg provincijala, fra Slavko preseljava u Međugorje i ostaje sve do svoje smrti koja nas je sve u petak u 15 i 30 jako iznenadila i potresla.

Netko zapisa da nije važno koliko se živi nego kako se živi. Ako je to uistinu mjerilo života onda se za fra Slavka sa sigurnošću može reći da je odživio barem tri ljudska vijeka. Bio je to neumorni radnik bez radnog vremena i mjesta; sad si ga mogao vidjeti kako govori hodočasnicima, za sat gdje tješi ucviljene koji su ga svaki dan tražili, nakon toga kako žuri u Majčino selo, ustanovu koju je on ustanovio i kojoj se toliko radovao, ustanovu koja skrbi danas za više od 60 osoba, uglavnom su to ratna siročad ili djeca iz razorenih obitelji.

Što je sve naš dragi fra Slavko radio teško je nabrojati jer za to bi nam trebalo puno, puno vremena. To nam najbolje svjedoče stotine brzojava sućuti koje samo ovih dana iz cijeloga svijeta dobili. Jednom riječju bio je dijete u djetetu, patnik u patniku, intelektualac u intelektualcu. Bio je majka izgubljenih i ostavljenih, sakupljač odbačenih. Bio je ovisnik o onima kojim je trebao pomoći. Moramo spomenuti barem ono što je svima poznato, a to je da je izlazak sunca redovito dočekivao na Križevcu ili Podbrdu, a smjene dana na nogama. Nikada ga nitko nije vidio kako sjedi za računalom i piše, a zasigurno spada u najplodnije spisatelje knjiga duhovnog sadržaja. Njegove knjige prevedena su na dvadesetak jezika i tiskana u preko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta.

Mnogi su ga nazivali čudom od čovjeka i on je to uistinu bio. Upravo zbog toga njegov odlazak između nas je još bolniji jer čuda se ne događaju svaki dan niti se ovakvi velikani rađaju često.

Dragi moj fra Slavko! Nisam niti sanjao da ćemo se ovako brzo rastati, niti u snu pomišljao da ću ti baš ja morati iščitavati ovaj curriculum vitae, iako kažu da biseri nemaju curriculum vite, već curriculum gloriae; trajno žive jer nisu nađeni već darovani, ali Gospodaru života i smrti svidjelo sa baš sada pozvati te k sebi i mi to prihvaćamo kao njegovu volju. Ostavljaš iza sebe velike projekte koje će biti jako teško ostvariti bez tebe, ali ovdje nad ovim otvorenim grobom u kojem ćeš ti počivati snom mira obećavam ti da ćemo barem pokušati nastaviti tamo gdje si ti stao, jer znam da je to tvoja najveća želja.

Počivaj u miru Božjem i neka dobri i milosrdni Bog nagradi svako tvoje dobro djelo. Amen.

Photographs

 


Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.