Razgovor: Hubert Liebherr, pokretač „Hodnje Mira“

Other languages: English, Hrvatski

Na 21. obljetnicu Gospinih ukazanja, u Međugorju smo razgovarali s Hubertom Liebherrom, čovjekom koji je s tristotinjak prijatelja iz cijelog svijeta 1992. godine pokrenuo Hodnju mira, koja je u međuvremenu postala jednim od simbola ovog svetišta.

Sve do 1988. godine, Hubert je bio suvlasnik njemačkog poduzeća «Liebherr-Werke» koje upošljava 20.000 ljudi u raznim zemljama svijeta. Tada se odrekao svog nasljeđa i potpuno se stavio u Božju službu - u službu širenja Gospinih poruka: organizira hodočašća, objavljuje časopis «Medjugorje Aktuell», odgovara za web-stranicu www.medjugorje.de, javno svjedoči i drži predavanja, pomaže Crkvi u zemljama nekadašnjeg komunističkog bloka…

Zamolili smo ga da nam govori o nastanku Hodnje Mira i o svom životu, budući da je postao dio povijesti Međugorja ali i vrlo poznata i javna osoba.

O Hodnji Mira

Lidija Paris: Hubert, radujemo se što ste i ove godine na obljetnicu ukazanja došli u Međugorje. Sudjelovali ste u Hodnji mira, a znamo da je vaša uloga bila odlučujuća u pokretanju tog molitvenog hoda od Humca do Međugorja. Možete li nam reći kako je nastala Hodnja Mira?

Hubert Liebherr: Prvi puta sam bio u Međugorju 1987. godine. 1989. 1990. i 1991. u Međugorje smo dolazili pješice, 1991. na samu 10. obljetnicu. Na tim hodočašćima kroz Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu upoznali smo ljude. Bili su divni. 26. lipnja 1991. ovdje se počelo pucati. Granica je bila zatvorena, nismo mogli natrag. Morali smo natrag preko Mađarske. Već za Uskrs 1991. doživjeli smo ratno stanje na Plitvicama, kada su četnici pucali na naš autobus. Od samog početka osjetili smo taj tvrdi rat koji je izbio u srcu Europe, a u Europi se nitko za to baš previše nije brinuo…

Od samog početka smo u Međugorje dovozili pomoć: lijekove i ostalo. U travnju 1992. došli smo na hodočašće s autobusom punim hrane. S nama je bio i moj prijatelj Axel Weidinger.

Međugorje je bilo kao mrtvo: obitelji su bile evakuirane u Makarsku i u Tučepe, samo su muškarci ostali. Sve je bilo zatvoreno i zabarikadirano… Crkva je bila zaključana, sveta Misa se slavila u podrumu Župnog dvora. Noću se nije smjelo izlaziti. Nije bilo ni struje ni telefona. Četnici su bili na 4 kilometra odavde, na Neretvi.

Kad smo tog travnja 1992. došli ovamo, susreli smo Dragana Kozinu, koji je bio odgovoran za obranu Međugorja. Pokazao nam je oružje koje je imao na raspolaganju za obranu: 2 MG 42 iz Drugog svjetskog rata, oko 12 karabina, 7 lovačkih pušaka i nekih 7 ručnih granata. Čovjek ne bi vjerovao da ne vidi svojim očima! Odveo nas je na Neretvu. S druge strane je bila Jugoslavenska Armija sa svim oružjem kojim raspolaže jedna vojska. Dok smo tamo stajali, prema Čapljini je letjela raketa… Samo smo mogli brojati koliko puta se prema nama pucalo. Nismo se mogli ničim braniti.

Marisa Baldisari, Axel Weidinger i ja smo shvatili: usred Europe je rat. David bespomoćno stoji pred Golijatom. Mi imamo najjače moguće oružje: imamo krunicu. Kako sada dobro usmjeriti to oružje da bi imao najbolji mogući učinak? To je bio početak, tu je nastala ideja: moramo učiniti nešto s krunicom, i to ovdje, na licu mjesta, hodajući. Iz svih smo razgovora iščitavali koliko je narod razočaran: s prvim pucnjem pobjegli su svi turisti, a svjetski političari ili nisu reagirali, ili su čak podržavali Srbe! Ljudi su bili zdvojni: kako je moguće da se pred očima svijeta tako nešto dopušta? Nitko ne intervenira, svi bježe… Zato smo rekli da se to ovdje mora događati. Puno smo razgovarali, telefonirali, posebno sa Fra Leonardom Orečom koji je tada bio u Tučepima s obiteljima: rekli smo mu da želimo pokrenuti jednu Hodnju mira. Naš problem bio je: da li je to razborito? Možemo li za tako nešto odgovarati u situaciji kad je Međugorje na domaku srpske artiljerije? Jugoslavenska je armija, naime, pokazala da čeka da se ljudi okupe, pa da se na njih puca… Tada sam bio naučio da ne valja imati slijepo povjerenje u Boga u situacijama kad razum nalaže nešto drugo! Nakon brojnih razgovora dogovorili smo se slijedeće: hodat ćemo, moleći krunicu, prema Međugorju. U početku nismo mislili na to da bi to mogla biti Euharistijska procesija, to je došlo kasnije.

10. lipnja 1992, Hrvatsko Vijeće Obrane potisnulo je Srbe sve do Stoca. 24. lipnja 1992, Međugorje više dakle nije bilo na domaku neprijateljskog oružja. Postavljalo se još pitanje kako doći do Hercegovine. Jadranska magistrala nije bila sigurna. Odlučili smo krenuti brodom iz Ancone i vidjeti kako će se situacija dalje razvijati. Ako nam kažu da je preopasno, stat ćemo. Ako nas puste, ići ćemo. Htjeli smo biti poslušni onome što će nam se reći, jer samo u poslušnosti Bog može djelovati. Tada smo poslali faxove svim Međugorskim centrima širom svijeta. Okupilo se oko 250 ili 300 ljudi iz cijelog svijeta. U Anconi nas je blagoslovio biskup Hnilica. Iznajmili smo brod i krenuli prema Splitu. Tamo su nas veličanstveno dočekali: međugorski župnik i vidioci, predstavnici grada Splita, radio, televizija… Rekli su nam da smo živi znak Međugorja, jer sada, u ovoj situaciji, imamo hrabrosti doći ovamo. S nama su se u Međugorje vratile i mnoge obitelji, jer se trebalo opet brinuti za hodočasnike! Od tada se u Međugorje vratio normalan život.

L.P.: Da li se na tom brodu rodila ideja o Euharistijskoj procesiji?

Hubert Liebherr: Da! U početku nismo ni pomišljali na tako nešto! Gledajući iz Njemačke, sve je to izgledalo nesigurno, nismo znali kako će se sve odvijati… Na brodu je s nama bilo nekoliko svećenika iz Njemačke, Austrije i Australije, pa smo mogli slaviti svetu misu. Zabunom su posvetili previše hostija koje smo ponijeli sa sobom. U tom trenutku, naše je hodočašće postalo Euharistijska procesija, što u početku nije bilo predviđeno.

Nakon svečanog dočeka u Splitu, autobusima smo krenuli prema Humcu, gdje smo razvili stotine zastava… svaka je zemlja nosila svoju zastavu! Nakon blagoslova na Humcu, krenuli smo prema Međugorju moleći krunicu, pjevajući i svirajući. Bilo je nekoliko gitara i drugih instrumenata. Tu prvu Hodnju mira pratila je televizija i prenosila po cijeloj zemlji.

L.P.: U koje soba dana ste krenuli?

HubertLiebherr: Ne sjećam se točno koliko je bilo sati, ali znam da je bilo usred dana, po vrućini! Mislim da je bilo rano poslijepodne. Bilo je vruće, ali je bila takva krasna atmosfera! I obitelji su se vratile!

Nismo znali da li u Međugorju ima dovoljno hrane za sve nas, pa smo doveli i kamion od 20 tona s hranom. Taj smo kamion ostavili ovdje, za domaće potrebe…

Nakon te Hodnje mira, mislili smo da smo svoje učinili. Dali smo znak. Župa je taj znak prepoznala i preuzela organizaciju Hodnje mira.

L.P.: Vi ste svaki puta sudjelovali?

Hubert Liebherr: Da, svaki puta! To je, eto, dio povijesti Međugorja…

L.P.: Fra Slavko je sve te događaje nosio u srcu. Njega više nema, nema ni fra Leonarda Oreča… Zato je važno da svjedoci o tome govore, da se ne zaboravi…

Hubert Liebherr: Obojice više nema među nama. S fra Leonardom smo često kontaktirali, jer smo ga mogli dobiti na telefon. On je koordinirao sve konvoje s humanitarnom pomoći. Pune tri godine imali smo vlastiti kamion od 40 tona u tu svrhu koji je putovao gore-dolje… U Splitu su fratri imali skladište u koje smo dovozili robu. Iz srednje Bosne su dolazili u Split i uzimali sve što je bilo potrebno. Imali su vozila koja u Njemačkoj nitko ne bi pustio na cestu… u takvom su tehničkom stanju bila! Nisu ni mogla biti bolja pod udarima raketa i metaka… Jednom sam s njima išao u Tuzlu preko srednje Bosne, zaobilaznicama, po brdima i strmim šumskim putovima, izbjegavajući glavne ceste… Morali smo zaobilaziti srpska područja. Da bismo prešli 400 kilometara trebalo nam je dva i pol dana! U Tuzli smo dijelili namirnice: svatko je mogao uzeti samo po kilogram-dvije hrane… Nismo više imali. Tada smo opet upoznali toliko dragih ljudi koji su se svim srcem založili za to da pomoć doista dođe do ljudi kojima je potrebna. To nam je bilo važno, da bismo mogli svjedočiti pred donatorima. O tome smo pisali i u našem časopisu «Međugorje Aktuell».

L.P.: Vi dakle niste sami, s vama su i drugi ljudi? Kako je do toga došlo?

HubertLiebherr: U Njemačkoj sam predsjednik udruge koja se zove «Medjugorje Deutschland E.V.» koju smo osnovali 1987. Za udrugu danas radi petoro ljudi, a ja sam dragovoljac. Oko udruge se okupljaju molitvene skupine. Udruga organizira hodočašća, razne priredbe u Njemačkoj, predavanja i svjedočanstva. Osobno imam godišnje po 20 – 30 predavanja. Svjedočim o Međugorju.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`