Razgovor: Hubert Liebherr, pokretač „Hodnje Mira“

Other languages: English, Hrvatski
Content of the article
  1. O Hodnji Mira
  2. Život za Kraljicu Mira
  3. Crkve za Rusiju
  4. Praćenje hodočasnika – Ispovijed u Međugorju

Praćenje hodočasnika – Ispovijed u Međugorju

Lidija Paris: Sve je to nekako počelo s Međugorjem?

Hubert Liebherr: Počelo je s drvenim kućicama koje smo Axel Weidinger i ja dovozili u Hrvatsku i Bosnu.

L.P.: U vašem osobnom životu, sve je nanovo počelo s obraćenjem koje se dogodilo ovdje u Međugorju, na livadi pored crkve?

Hubert Liebherr: Da! Pokušavam živjeti tu milost, živjeti Gospine poruke. Ali tek što je jedna stigla, već dolazi slijedeća!

L.P.: Zar ih je previše?

Hubert Liebherr: Ima razdoblja kada sve ide dobro, i razdoblja kada mislim da mi nikao ne ide! Meni je pomogao Gospin odgovor na pitanje vidjelaca zašto je baš njih odabrala. Rekla je da nije odabrala ni najbolje ni najlošije. Kada sam vidio da su to sasvim normalni ljudi, da svatko ima svoj karakter, svoju posebnost, to mi je pomoglo. Oni su obični, ja sam običan… znači da je to moguće. Da je Gospa odabrala neke posebno svete ljude, koji su već daleko napredovali u duhovnom životu, tada bih vjerojatno bio rekao da to nije moj svijet, ili da nikad neću uspjeti. To mi je pomoglo. Ima uvijek razdoblja kada imam poteškoća s molitvom, ali Gospodin me pozna i ima razumijevanja za moje slabosti. Zato mogu u Njega imati povjerenja, u Njegovu ljubav i milosrđe.

S hodočasnicima koje dovodim, svaki dan razgovaramo o ispovijedi. Kažu mi da nakon tih razgovora svi hrle u ispovjedaonicu! Ljudima koji su navikli na promidžbene poruke govorim im o tome kakve sve «koristi» mogu imati od ispovjedi! Rado govorim o tome što znači dobiti oprost od Gospodina za sve one stvari koje nas tište, i koje uvijek skupo plaćamo… Umjesto da jednom platimo račun i riješimo se toga jednom zauvijek, račun nam se stalno vraća i stalno plaćamo jednu te istu stvar… Za mene je najveća radost kad vidim da hodočasnici koji se godinama nisu ispovijedali to ovdje učine. Gdje da se ispovjedimo ako ne ovdje, u Međugorju, gdje mladi i stari, posebno muškarci, stoje u redu za ispovijed! To je ovdje normalno. Lakše nego u Njemačkoj, gdje stojiš sam pred ispovjedaonicom. Svake godine dovodimo oko 1000 hodočasnika – avionom ili autobusom.

L.P.: Možete li se sjetiti kakvog lijepog iskustva s kojim hodočasnikom?

Hubert Liebherr: Pada mi na pamet jedan stariji gospodin s kojim sam pri dolasku razgovarao o ispovjedi. Bio je vrlo ponosan i s velikim uvjerenjem je rekao da to njemu ne treba, da se 35 godina nije ispovjedio, i da mu ne pada na pamet da se u Međugorju ispovjedi. On to s Bogom rješava osobno: ide u šumu u šetnju i tamo mu kaže sve što je loše učinio. Trećeg dana u Međugorju, sa suzama je potražio ispovjedaonicu! Kad vidite tako visokog i snažnog čovjeka uplakanog, tada se zemlja trese! Kad žene plaču, tada samo podrhtava! Bio sam blizu, pomogao sam mu, jer je red bio dugačak a on je bio potpuno slomljen. Svi su ga pustili naprijed… Navečer je skupini s nevjerojatnom radošću rekao da je najveća glupost koju je u životu načinio to, da se 35 godina nije ispovjedio! Osjećao je takvo olakšanje, kao da se oslobodio strašno teškog tereta. Pada mi na pamet rečenica jednog svećenika koji je rekao da je ispovjedaonica mjesto gdje su suze žalosnice i suze radosnice tako blizu jedne drugima! To je pokazao i ovaj hodočasnik! Doista mu je bilo lakše pri duši!

L.P.: Imate li kakav savjet za prijatelje?

Hubert Liebherr: Savjet? Doista, ne bih se usudio nikome davati savjete!

L.P.: Hvala Vam, Hubert, za ovo svjedočanstvo koje ne traži nikakvog komentara. Neka Vas Bog i dalje vodi u službi koju ste primili od Gospe kao zvanje.
Prethodna : Crkve za Rusiju
 


Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.