Razgovor s Mirjanom Kovač uz 14. obljetnicu pada Vukovara

Other languages: English, Čeština, Deutsch, Hrvatski, Italiano

Četrnaest godina nakon pada Vukovara, gospođa Mirjana Kovač, ekonomistica rodom iz Vukovara, došla je na hodočašće u Međugorje da bi u molitvi Bogu i Gospi povjerila boli koje još i danas nosi u srcu. Svoja sjećanja i svoje nade s nama je podijelila sa suzama u očima.

Gospođa Kovač prije rata obnašala je dužnost ravnateljice Zdravstvenog osiguranja, za vrijeme rata vodila je krizni stožer za zdravstvene djelatnike Republike Hrvatske, a poslije rata u MORHU je bila pomoćnica zapovjednika za gospodarstvo, potom načelnica MORHA za gospodarstvo, te načelnica kontrole u ministarstvu obrane.

S Mirjanom Kovač u Župnom uredu razgovarala je Lidija Paris.

Lidija Paris: Vi ste rođeni u Vukovaru a Vaš otac u Posušju. Toliko godina nakon rata na Vama se vidi da još uvijek nosite teške unutarnje boli, sjećajući se svega što se dogodilo. Došli ste ovamo s jednom omotnicom u kojoj se nalazi nekoliko fotografija i nekoliko papira. To je sve što vam ostaje od vaših prvih četrdeset godina života…

Mirjana Kovač: Došla sam u Međugorje u ove dane koji su mi još uvijek preteški. S vjerom u Boga čovjek svoj križ ipak nosi znatno lakše. Sjedinjuje se sa Isusovim križem, prikazuje Mu sve. Isus nam je dao da budemo toga dostojni. Zahvaljujući ocu i majci koji su nas odgajali u vjeri u Boga i s krunicom u ruci, u tim danima koji su bili nezamislivi za ljudski um mi smo imali dojam da nas nešto nosi. Bili smo svjesni da nam se svakog trenutka može dogoditi najgore, ali zahvaljujući vjeri u Boga sve je to imalo neku drugu dimenziju. Smrt nam je bila bliža nego život…

Lidija Paris: Vaš brat Ivan Kovač u svijet je poslao posljednju riječ iz Vukovara…

Mirjana Kovač: Da. Moj brat Ivan bio je zapovjednik za vezu grada Vukovara. Uspostavljao je vezu da bi se doktorica Bosanac mogla svakodnevno javljati iz bolnice. 18. studenog prije 14 godina, u 1h i 25 minuta u noći, on je nazvao centar u Osijeku i samo je rekao: «Isključite vezu s Vukovarom, više ne će trebati». To su bile njegove posljednje riječi. Zarobljen je u vukovarskoj bolnici zajedno s nekolicinom djelatnika. Do 1997. nismo ništa znali o njemu. Tek smo ga te godine pronašli u grobnici na Ovčari, zahvaljujući DNK analizi…

Lidija Paris: Kako ste proživljavali sve te godine neizvjesnosti, iščekivanja, nade?

Mirjana Kovač: To je bilo more dana… Dan je bio veći nego godina. Bilo je teško živjeti ne znajući ništa o najbližima. Tada nisam ništa znala ni za brata, ni za supruga, ni za muževe mojih dviju sestara. Svaki dan smo obilazili Crveni križ, sve je bilo molitva, vapaj, krik prema nebu da bismo nešto doznali.

Lidija Paris: Rekli ste da je taj rat ne samo odnio život Vašeg brata nego i sva Vaša dobra, pa čak i razrušio Vaš brak…

Mirjana Kovač: Točno. Kad se moj suprug vratio iz logora u kojem je psihički stradao, poželio je da bude sam. Rekao je da mora ići svojim putem, da nema mira, da više ne može biti suprug i otac kao što je nekad bio…

Lidija Paris: Kad ste se probili iz Vukovara došli ste u Zagreb.

Mirjana Kovač: Da. Ja sam tada prihvatila dužnost voditelja kriznog stožera za zdravstvene djelatnike za sva ugrožena područja Hrvatske. Na toj sam službi ostala do 1995. Zbog povreda za vrijeme granatiranja Vukovara imala sam neke poteškoće zbog kojih sam se morala liječiti. Vidjevši u bolnici tolike ranjenike, znala sam da moram raditi da budem korisna i da doznam gdje mi je brat. Rad i molitva. To je bilo jače od mene. Nisam primjećivala ni izmjenu godišnjih doba. Funkcionirala sam kao neki zombi. Bilo mi je stalo samo do toga da nešto učinim za druge. Ljudi su dolazili k meni. Pričali su mi što su sve izgubili. Vidjeli su sve crno. Neki su mislili da sam Zagrepčanka koja ih ne razumije. Kad bih primijetila da ne nalaze više nikakav razlog zašto bi trebali živjeti, rekla bih im odakle sam, i da ne znam ni za članove najuže obitelji… Uz to je trebalo i školovati djecu, svoju i svojih bližnjih… obitelj je bila razbacana širom Hrvatske, odlazili su od kuće do kuće. Djeca su promijenila i po pet škola dok konačno nije bio organiziran smještaj po hotelima.

Lidija Paris: Što je sada s Vašom imovinom u Vukovaru? Možete li se vratiti, kakve su sada šanse? Vi ste s 54 godine u mirovini, još ste mladi?

Mirjana Kovač: Kad je 1997. počela mirna reintegracija, ja sam u poglavarstvu grada Vukovara bila zadužena za financije i proračun. Kao poglavarstvo učinili smo sve što smo mogli učiniti. Problem grada Vukovara je da se može obnoviti domove, ali poginule se ne može vratiti i situacija ne može biti ista. Mladi koji su se školovali na drugim mjestima nemaju volju vratiti se. Oni koji traže posao, u Vukovaru ga ne nalaze.

Lidija Paris: Kakav je odnos između Hrvata i Srba? Kako se danas može živjeti zajedno u Vukovaru?

Mirjana Kovač: Živjeti zajedno? To bi se moglo nazvati život jedni pored drugih. U Vukovaru je sve podijeljeno na hrvatsko i srpsko… To je duboko podijeljen grad… Među Srbima ima dosta ljudi kojima je duboko žao, međutim ostaje veliko nepovjerenje… i strah od neugodnosti. Teško je uspostaviti normalnije odnose, ali je sigurno da će vrijeme učiniti svoje.

Lidija Paris: Može li se oprostiti, prijeći preko proživljenoga, nanovo započeti? Imaju li novi naraštaji šansu, jesu li stvoreni uvjeti da novi naraštaji žive na novi način?

Mirjana Kovač: Uvjete mi moramo svakodnevno stvarati, svatko u sebi, u svojoj duši. Oprostiti? Moram priznati da tu riječ prije nekih pet ili šest godina nisam mogla ni čuti. Ne znam za brata, ne znam ni što se s njim dogodilo, pa kako ću oprostiti? Željela sam doznati istinu. Nemam što suditi, nije mi nikad padalo na pamet da bih ja sudila, nismo mi pozvani suditi. Bog je tu. A onda se dogodila velika milost Božja da sam osjetila da opraštam. Opraštam, ali ne želim biti blizu njih da ne dođem u napast da dođem na druge misli. Međutim s vremenom, kroz molitvu, bila sam sretna da mogu za njih moliti, da ih Bog potakne da kažu gdje su sve te silne žrtve za koje nismo znali. To je jedan od razloga je ovo moje hodočašće. Za sve te silne žrtve. 1400 ljudi još je na popisu nestalih i zatočenih. Došla sam sve to prinijeti Gospi i moliti za milost da dotakne njihova srca. Neka ih Gospa uzme u svoju zaštitu. Sjetim se Isusovih riječi s križa kad je opraštao, kad je opraštao svima nama. Rekao je «Oče oprosti im jer ne znaju što čine». Tako ja za njih sada molim.

Molim i za svog oca Matu koji je prošao Križni put, koji je na tom Križnom putu izgubio svog brata. Moj otac danas ima 78 godina. Teško mu je bilo kad je iz Posušja došao u Slavoniju. Cijeli život je teško radio, ali je imao veliko srce, srce bogato za svakoga. Nekad smo mu znali reći: «Tata, ti si pola Hercegovine ovdje nahranio!» Po nekoliko mjeseci ljudi su znali živjeti kod nas bez ikakve naknade dok nisu došli do svojih sredstava. Taj moj otac ne može oprostiti, na njemu vidim veliku muku i najviše sam se Gospi molila za njega, da mu bude lakše u životu. Majka je isto jako propala, ali ona ne ispušta krunicu iz ruke.

Lidija Paris: Vi ste i u Lurdu imali znak da Vas nebo čuje?

Mirjana Kovač: Da. To je bilo kad se 1992. moj suprug vratio iz logora. Imala sam prigodu otići u Lurd. U jednoj škrinjici tamo ostavila sam papirić na kojem sam Gospu zamolila da mi pomogne saznati gdje mi je brat Ivan. Pola sata kasnije susrela sam jednu Mađaricu koja mi se obratila na hrvatskom i ponudila mi svoj dom - da bude naš dom. Dala mi je adresu na kojoj je stajalo isto ime koje nosi moj brat. U Francuskoj sam susrela Mađara koji se zove točno kao i moj brat! Za mene je to značilo da mi Gospa poručuje da je svaki čovjek moj brat. To mi je davalo snage sve do 1997. kad sam konačno saznala što je bilo s njim.

Lidija Paris: Došli ste u Međugorje ovih dana kad se obilježava 14. obljetnica pada Vukovara. To u Vama budi sve rane na posebno intenzivan način. Što nalazite u Međugorju?

Mirjana Kovač: U Međugorje je cijela moja obitelj dolazila od prvih dana ukazanja. Svake smo godine obilazili obitelj u Posušju i uvijek dolazili u Međugorje. Bili smo sigurni da se Gospa ovdje ukazuje. U teškim situacijama kroz koje su prolazili vidioci molili smo za njih. To povezujem s posljednjim riječima mog brata iz Vukovara… Osjećam kao da je Gospa uključila onaj «crveni vrući telefon». Dok su na nas padale bombe i sijale smrt, nebo iznad nas bilo je stalno otvoreno putem molitve, putem krunice. Kad bi pala granata, u šoku bismo prekinuli molitvu, a onda bi opet nastavili ne znajući gdje smo stali. Tom vrućom linijom jurišali smo na Nebo i ja sam jako zahvalna Međugorju. Kad god se molim, zatvorim oči i tu sam, pred Gospinim kipom u Međugorju. Meni je Međugorje otvoreno nebo, velika milost, teško je to izreći. Nema drugog mjesta na kojem bih se htjela naći u trenutcima kad želim podijeliti tugu i radost. Taj duboki mir mogu dati samo Gospa i Isus. Sve je drugo prolazno. Mi smo to osjetili. Da to nismo osjetili, naša bi srca vjerojatno bila kamena, a ovako, Gospa nas je dotakla na poseban način. Isus nam je dao nositi križ ali i snagu da ga nosimo. To je milosni križ. Osjećam veliku radost molitve i radost živjeti poruku.

Lidija Paris: Kakvi su Vam planovi?

Mirjana Kovač: Nekad sam znala imati dugoročne planove, ali sad više ne. Prošlost predajem Božjem milosrđu, živim samo sadašnjost po Božjoj providnosti. Ključeve svoje srušene kuće koja se nalazila na obali Dunava, bacila sam  u Genezaretsko jezero. Tamo su na sigurnom. U Isusovim su rukama. Nikakva zla ruka više im ništa ne može. Nakon napornog radnog vijeka ponosna sam da sam bila u vojsci koja je nosila krunicu oko vrata, koja je s krunicom išla u obranu doma, o obranu obitelji. Tamo gdje je stao moj brat i tisuće branitelja ja želim nastaviti. U mirovini se još ne mogu snaći. Imam mnogo vremena, pa nastojim pojačati svoj duhovni život.

Lidija Paris: Hvala Vam na ovom razgovoru. Molite za nas i mi ćemo moliti za Vas.

Mirjana Kovač: Neka nam Isus da milost da sve svoje boli sjedinimo s Njegovim križem. U Njegovoj majci vidim sve naše majke. To je rijeka ožalošćenih s velikim ranama na duši i srcu. Mi smo nekako zatvoreni. Svatko ostaje sa svojom boli. Stisne se, šuti. Želimo nadvladati svoje boli, zadržavamo ih za sebe. Zahvaljujući molitvi može nam biti lakše.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`