Međugorje i papa Ivan Pavao II – Razgovor s biskupom Hnilicom

Other languages: English, Čeština, Hrvatski, Italiano

Uvod

Ovaj intervju vodila je Marie Czernin za Njemački Katolički Mjesečni magazin PUR. Bio je objavljen u prosincu 2004. (PUR – Politik und Religion, vrlo uspješan i neovisan njemački magazin koji vode dvojica novinara Bernhard i Martin Muller – braća blizanci stari 43 godine). Njihov je mjesečnik katolički i dostavlja se svim Biskupima Njemačke. Imaju duboku predanost prema Fatimi, gdje je u stvari i rođena ideja za ovaj mjesečnik.

«Imali smo nekoliko uredničkih nedoumica o vođenju ovoga intervjua, jer je čitavo pitanje Međugorja pomalo kontroverzno. Ali ipak smo se odlučili napraviti ga jer želimo da naši čitatelji budu svjesni svega onoga što je rečeno po svijetu, a u ovom konkretnom slučaju, u Njemačkoj. Uvjereni smo da će riječi Biskupa Hnilice, koje su u potpunosti prenesene, biti interesantne našim čitateljima. Ove riječi govore sve same za sebe. Ovaj članak ne predstavlja «glas za Međugorje» od strane našega lista. Naprotiv, on predstavlja odluku da našim čitateljima dadnemo konkretne informacije o onomu što ljudi, uključujući Papu, govore, ili kažu da je netko rekao, o Međugorskim ukazanjima i njihovim plodovima.

Ovaj članak se nastavlja na dva druga članka o Međugorju koja su objavljena u Listopadu u novinama Talijanske Biskupske Konferencije «Avvenire», koja se na pozitivan način očituju o Međugorju. Jedan od ta dva članka izvještava o tomu kako su Talijanske snage UN-a smještene u Sarajevu hodočastili u Međugorje kako bi se zahvalili Kraljici Mira za zaštitu u vrijeme mirovne misije u Bosni. Drugi članak, objavljen 15.10. od strane Alessandro Fo, profesora latinske književnosti na Sveučilištu u Sieni, koji govori o njegovom obraćenju kao plodu hodočašća u Međugorje. «Činjenica da Novine Talijanske Biskupske Konferencije daju događajima u Međugorju tako mnogo prostora je vrlo zanimljiva za nas»

Stoga smo poslali Marie Czernin da upita Biskupa Pavela Hnilicu - starog Papinog prijatelja koji je živio u Rimu od 1950-ih kada je prebjegao iz Slovačke –je li Papa ikada dao bilo kakav komentar o Međugorju,  i ako da, na koji način.» (Izdavač PUR-a)

Intervju:

Marie Czernin: Biskupe Hnilica, proveli ste dosta vremena sa Papom Ivanom II. i imali ste mnogo privatnih susreta s njim – na primjer kad ste ga posjetili u bolnici Gemelli kratko nakon atentata 13.05.1981. Jeste li ikada pričali sa Papom o događajima u Međugorju?

Biskup Pavel Hnilica (B.P.H.) - Posjetio sam Svetog Oca 1984. Objedovali smo u Castel Gandolfu, njegovoj ljetnoj rezidenciji i rekao sam mu o posvećenju Rusije Gospinu Bezgrješnom Srcu, koje sam obavio u Moskovskoj Katedrali Uznesenja 24.03. te iste godine, a što je zatražila Gospa u Fatimi. Kada sam rekao Svetom Ocu o ovim događajima, bio je veoma dirnut i rekao je: «Djevica Marija te je vodila pod svojim okriljem tamo». Odgovorio sam: «Ne, Sveti Oče, ona me je nosila u svom naručju!» Nakon toga me je upitao što ja mislim o Međugorju i jesam li posjetio to mjesto. Odgovorio sam mu da mi službeni Vatikan nije zabranio ići, ali su mi savjetovali da to ipak ne učinim. Papa me je pogledao i rekao: «Idi u Međugorje incognito kao što si išao u Moskvu. Tko ti može to zabraniti?» Papa me nije službeno ovlastio ići tamo, ali je našao drugo rješenje. Papa je nastavio svoje izlaganje i pokazao knjigu o Međugorju koju je napisao Rene Laurentin. Počeo je čitati nekoliko odlomaka i istaknuo da su Međugorske poruke u bliskom odnosu sa onima iz Fatime. «Pogledaj, Međugorje je nastavak, produžena ruka, Fatime. Gospa se ukazuje u komunističkim zemljama prvenstveno poradi problema koji potiču iz Rusije», rekao je Papa, koji je to već preuzeo kao misiju svoga pontifikata. Stoga, razumio sam povezanost o istome trenu.

Nakon razgovora s Papom, posjetio sam Međugorje tri ili četiri puta incognito. No, bivši Biskup mostarsko-duvanjski, Pavao Žanić, napisao mi je pismo u kome traži da više ne posjećujem Međugorje; a ukoliko to odbijem da će pisati samome Papi, rekao je. Izgleda da ga je netko informirao o mom posjetu.  Međutim, nije bilo nikakvoga razloga da bih se bojao Svetoga Oca.

- Jeste li imali još prilika razgovarati s Papom o Međugorju?

B.P.H. – Da, drugi put smo pričali o Međugorju 01.08.1988. Skupina liječnika iz Milana, koji su ispitivali djecu, došli su u posjet Papi u Castel Gandolfo. Jedan od liječnika je napomenuo kako im je mostarski biskup otežavao rad. Papa je rekao «Budući da je on biskup toga kraja, morate ga poštivati». Onda je nastavio u srdačnom tonu «Ali on će odgovarati pred Bogom ukoliko nije postupio ispravno». Nakon toga Papa je ostao u mislima nekoliko trenutaka i tada rekao: «Današnji svijet je izgubio osjećaj za nadnaravno; drugim riječima, osjećaj Boga. Ali mnogi ljudi ponovno otkrivaju taj osjećaj u Međugorju kroz molitvu, post i sakramente».

Ovo je za mene osobno najjače i eksplicitno svjedočanstvo o Međugorju. Ono što je  posebno i duboko impresioniralo je da su nazočni doktori izjavili»Non constat de supernaturalitate». Papa je, s druge strane, priznao dugo vremena prije da su nadnaravni događaji uistinu na djelu u Međugorju. Preko mnogih izvora, Papa je došao do uvjerenja da se Bog može iskusiti u ovom mjestu.

- Je li moguće da je mnogo onoga što se dešava u Međugorju moglo biti izmišljeno?

B.P.H. – Prije nekoliko godina se održao susret mladih u Marienfried-u, i ja sam bio pozvan. Za vrijeme susreta novinar me je upitao: «Biskupe, zar vi ne vjerujete da je sve ono što se dešava u Međugorju od vraga (sotone)»? Odgovorio sam: «Ja sam Jezuit. Sveti Ignacije nas je učio kako moramo znati razlikovati duhove, ali nas je također učio da svaki događaj može imati 3 različita uzroka: ljudski, Božji ili đavolski». Na kraju se složio sa mnom da ono što se događa u Međugorju je nemoguće objasniti s ljudskog stajališta - činjenica je da su svake godine normalni mladi ljudi, njih na tisuće, privučeni, i hrle kako bi se izmirili s Bogom. Međugorje je već prozvano «Ispovjedaonica svijeta», jer kao fenomen, ni Lourdes ni Fatima nisu uspjeli postići da tolike mase ljudi idu na ispovijed. Što se događa za vrijeme Ispovijedi? Svećenik oslobađa grešnika od Đavola. Tada sam odgovorio novinaru: «Svakako, Sotona je sposoban za mnoge stvari, ali za jedno svakako ne: Je li moguće da bi Sotona poticao ljude da idu na ispovijed, kako bi se oslobodili upravo njega?» Novinari su se nasmijali shvaćajući ono što sam htio reći. Stoga, jedini uzrok ostaje u Bogu. Poslije sam rekao i Svetom Ocu o ovom razgovoru.

- Kako biste saželi poruke Međugorja? Što izdvaja ove poruke od onih u Lourdes-u ili Fatimi?

B.P.H. – U sva tri mjesta hodočašća, Gospa nas poziva na kajanje, oprost i molitvu. U ovom aspektu poruke ova tri ukazanja su slična. Međutim, razlika u Međugorju je što ukazanja traju već 23 godine. Intenzitet nastavka nadnaravnog ne jenjava i ne opada svih ovih godina, a rezultira da se još veći broj intelektualaca ovdje obraća.

- Neki ne gledaju na međugorske poruke kao moguće, jer je rat izbio u ovim krajevima, što je rezultiralo da su se narodi okrenuli jedni protiv drugih: Nije li to mjesto mira , a ne konflikta?

B.P.H. – 1991. (10 godina nakon prve poruke: «Mir, mir i samo mir») kada je izbio rat u Hrvatskoj, još jednom sam se susreo sa Papom, i on me upitao: «Kako se ukazanja u Međugorju mogu objasniti usred rata u Bosni»? Uistinu rat je bio užasan, pa sam odgovorio: «Izgleda da smo u istoj situaciji kao i u Fatimi. Da se je Rusija odmah posvetila Bezgrešnom Srcu Marijinu, Drugi Svjetski rat i širenje komunizma i ateizma bi bilo izbjegnuto. Sveti Oče, odmah nakon što ste Vi posvetili Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinu 1984., nebrojene promjene su se odigrale u Rusiji, te je započeo pad komunizma. Gospa je u Međugorju započela upozorenjem da će se desiti rat ako se ne obratimo. Nitko nije uzeo ove poruke ozbiljno. Možda, da su biskupi bivše Jugoslavije prihvatili ove poruke ozbiljnije, to ne bi išlo toliko daleko – ali svakako to ne bi garantiralo definitivno priznanje službene Crkve obzirom da ukazanja traju još i danas.» Onda mi je Papa rekao: «Onda, Biskup Hnilica je uvjeren da je moj postupak posvećenja Bezgrešnom Srcu Marijinu bio valjan?» Ja sam odgovorio: «Svakako da je bilo valjano; jedino pitanje je koliko je Biskupa uistinu načinilo to isto posvećenje u suglasju s Svetim Ocem».

- Zašto je to toliko važno da su i drugi Biskupi trebali učiniti isto u duhu onoga što je učinio Sveti Otac?

B.P.H. –To izražava kolegijalnost Crkve, drugim riječima, jedinstvo Biskupa sa Papom, koje tomu daje daleko dublje značenje. Kada je Karol Wojtyla izabran za Papu 1978, čestitao sam mu, ali sam ga odmah upozorio da će nešto nedostajati njegovom Pontifikatu ukoliko ne Posveti Rusiju zajedno sa svim Biskupima. Tada mi je rekao:»Ako uspiješ uvjeriti Biskupe u to, učinit ću to već sutra». Poradi toga me je nakon Posvećenja 25.03.1984. upitao koliko je Biskupa koncelebriralo sa mnom.  Obzirom da mu nisam mogao odgovoriti na pitanje, Papa je rekao: «Svaki Biskup treba pripremiti svoju Biskupiju, svaki svećenik svoju zajednicu, svaki otac svoju obitelj, jer je Gospa rekla da i laici trebaju posvetiti se njezinom Srcu».

S njemačkog prevela Christine Badde

Preminuo Mons. Pavel Mária Hnilica, S.J.

Mons. Pavel Mária Hnilica, S.J., titularni biskup Rusada, preminuo je 08.10.2006. u ranim jutarnjim satima u mjestu Novi Hrady u Češkoj. Pogreb je 18.10. u Trnavi (Slovačka). Mons. Hnilica bio je zaređen za svećenika 29.09.1950., a biskupsko posvećenje primio je 02.01.1951. Titularnim biskupom Rusada imenovan je 13.05.1964.

Mons. Hnilica posvećen je za biskupa sa trideset godina u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Zbog komunističkog progona njegov biskup ga je posvetio u tajnosti, i to kratko prije svoje smrti. Od njega je zatražio da pomaže Crkvi na Istoku riječima: „Tvoja biskupija proteže se od Berlina do Moskve i Pekinga“. Hnilica je te riječi shvatio vrlo ozbiljno i cijelog je života – katkada riskirajući svoj život – pomagao mnogim biskupima i vjernicima. U Rimu je kasnije osnovao vjersku udrugu „Pro Deo et Fratribus“ (Za Boga i braću) čiji je cilj bio duhovno i materijalno pomagati Crkvi u zemljama iza željezne zavjese. Mons. Hnilica bio je uvjeren da se pobjeda Bezgrješnog Srca Marijina najavljena u Fatimi može ostvariti samo ako se katolička i pravoslavna Crkva pomire. Po njemu, ekumensko djelovanje treba se ostvariti kroz djela ljubavi, jer dijalog može biti plodan samo u ljubavi. ( http://www.christendom-awake.org/pages/ttindalr/hnilica.htm)

Mons. Hnilica poznat je i po svojem angažmanu u prilog Međugorja. 25. lipnja 1997., zajedno s Mons. Franom Franićem, fra Tomislavom Pervanom, fra Ivanom Landekom, fra Jozom Zovkom, fra Slavkom Babarićem i fra Leonardom Orečom, potpisao je pismo prijateljima međugorskih molitvenih skupina (vidi: Svetište – Međugorje u Crkvi)

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`