"Privatna" objava i Međugorje

Other languages: English, Deutsch, Français, Hrvatski, Italiano, Polski
Content of the article
  1. "Privatna" objava i Međugorje
  2. Umeđugorska Ukazanja i Viđenja
  3. Čudesa
  4. Sud Crkve o Međugorskim Ukazanjima

"Privatna" objava i Međugorje

Pojam "privatne" objave već se dugo uobičajio u teologiji. Nasuprot njemu stoji javna objava. Međutim, javna bi objava bila ona koja je dana u Bibliji, a privatna ona koja je dana izvan Biblije. Prema tome, bilo bi opravdanije govoriti o biblijskoj i izvanbiblijskoj objavi. Pridavanje biblijskoj veće časti i značenja nego toj drugoj nema nikakva pravog razloga. Jer, ukoliko su obe istinite, obe dolaze od Boga, pa su po svome podrijetlu obje božanske i jednako vrijedne. Jednu i drugu Bog namjenjuje ljudima i želi da i jednu i drugu ljudi prihvate. Inače ne bi bilo razloga da uopće govori. Ako bi postojala među njima neka opravdana razlika, nikad ne može biti u smislu obveznosti jedne i neobveznosti druge. Obje su obvezne. Svakoga do koga su došle i tko je stekao dovoljno razloga i moralne sigurnosti njihove istinitosti, obje jednako obvezuju.

Objava sadržana u Bibliji zove se "kanon", to jest pravilo vjere. Njim se mjeri na neki način istinitost svake druge objave. Kao prvo, sve što bi se toj objavi protivilo, bilo bi neistinito ili lažno. Biblijska objava, dakle, pruža jamstvo sigurnosti, i to na negativan način, da je protivna objava lažna. Osim toga, istinitost biblijske objave jamči crkveno učiteljstvo, kojemu je Krist dao Duha Svetoga da tu objavu vjerno čuva i neprevarljivo tumači. Za izvanbiblijsku objavu Učiteljstvo nema te vlasti izravno, nego neizravno. To znači, ako bi ono ustanovilo da se izvanbiblijska objava protivi biblijskoj, bilo bi sigurno da uopće nije izvorno božanska. Jer, "ako bi vam tko... navijestio Evanđelje protivno onome koje smo vam mi navijestili, neka je proklet!" (Gal 1,8). Inače, ako bi crkveno učiteljstvo i potvrđivalo bilo kako izvanbiblijsku objavu ne bi samim tim čovjek bio obvezan prihvatiti je kao istinitu. Ako ima svojih razloga mora je prihvatiti fide divina. Ali, ako nema, može je bilo odbaciti, bilo u nju sumnjati. U tom slučaju, čovjek nije njom obvezan fide catholica.

Povijest Crkve svjedoči da je uvijek bilo u njoj izvanbiblijskih objava. Po svojoj strukturi ili obliku one su jednake biblijskoj objavi i redovito su povezane s ukazanjima ili viđenjima. Obično su se ukazivali Isus, anđeli i sveci. A u posljdnje vrijeme ponajviše Blažena Djevica Marija.

Uz viđenja su povezana i slušanja (auditiones).To potvrđuju i najnovija ukazanja Majke Božje u La Salette, Lurdu, Fatimi i Međugorju. Vidioci, osim što vide Gospu čuju i njezine poruke, koje obično pozivaju na obraćenje, molitvu, posebno krunicu, i pokoru. Tim više smjeraju na obnovu i procvat crkvenoga života nego na davanje neke nove vjerske istine.

Bogu nitko ne može zatvoriti usta. On nije završio svoga razgovora ni svoje objave ljudima. To na razne načine stalno traje u Crkvi i svijetu. Božji govor u širem smislu ima oblik viđenja ili to barem nitko ne može osporiti. Stoga izvanbiblijske objave nisu samo moguće nego i zbiljne. Duh Božji koga je Krist poslao Crkvi stalno je podsijeća na Isusove riječi i uvodi je u svu istinu (Iv 16,13). On to ne obavlja samo preko hijerarhije nego i preko karizma i njihovih nositelja, jer Crkva nije samo hijerarhijska nego i karizmatička. Zato se Duh Sveti ne veže za hijerarhiju nego ona za njega. On je slobodan i puše gdje hoće. On daje Crkvi poticaje i vodi je i preko karizmatika. Ni hijerarhija, ni karizmatici, ne mogu sebi svojatati isključivo pravo da govore i postupaju u ime Duha Svetoga. Njihove službe potječu od istoga Duha i moraju se uskladiti. Stoga ni hijerarhija ni Crkva ne smiju biti samozadovoljni i ravnodušni prema viđenjima, ukazanjima i objavama. Hijerarhija ih ne samo ne smije odbiti, niti ih samo trpjeti, nego ih mora prihvaćati i gajiti. Inače bi odbacivala samog Duha.

Viđenje i objava spadaju u prorošku karizmu, bez koje Crkva ne može biti, i to ne zato što bi nakon biblijske objave bio potreban neki novi nauk ili istina, nego što je potrebno novo svijetlo, bolje shvaćanje tog istog nauka ili istine i pogotovo što je ljudskom djelovanju potreban novi smjer i zamah.

Kritički stav prema izvanbiblijskoj objavi izražavan je više- manje kroz cijelu povijest. Početkom Novog vijeka nastaju veće i brojnije rasprave o njima. Prema njima, najbolji je znak istinitosti izvanbiblijske objave i viđenja njihovo slaganje s biblijskom objavom. Ako je to utvrđeno, u prilog izvanbiblijskoj objavi mnogo govori njezin sadržaj koji nadilazi sposobnosti vidioca. Važnu ulogu pri tome igra duševno i tjelesno zdravlje subjekta. Njenoj vjerodostojnosti pridonosi osobna svetost i stanje milosti, iako nisu nužni. Ni veliki moralni nedostaci nisu načelno prepreka autentičnosti objave. Vjerodostojnosti istine pozitivno pridonosi moralni heroizam subjekta viđenja. Pri tom nešto znače i popratne okolnosti, iako se popratne zablude ne smatraju nužno negativnim mjerilom. Tim unutarnjim mjerilima pridolaze vanjska: čudo i odobrenje Crkve. Protiv istinitosti viđenja govori bavljenje nekim prijepornim pitanjem i političkom stvari. Jer, viđenja služe Kraljevstvu Božjem, a ne radoznalosti i nekoj posve ovozemaljskoj svrsi.

Izvanbiblijske objave uglavnom ne donose neke nove istine nego možda samo bolju spoznaju biblijski objavljenih istina i, sasvim sigurno, zahtjev o boljoj i hitnijoj primjeni biblijske objave na određeni položaj Crkve ili pojedinih grupa u njoj. Uglavnom, žele potaknuti ljude na vjeru i obraćenje i tako ih privesti spasenju. One su više zahtjevi i poticaji nego tvrdnje. Svrha im je upraviti ponašanje ljudi prema Bogu. U tom smislu veli Toma Akvinski: "Kad ne bude više objava, narod će biti bez vodstva" (II-II.q.174 a.6).Zbog toga je u povijesti Crkve uvijek bilo proroka koji doduše nisu navješćivali neki novi nauk nego usmjeravali ljudsko djelovanje. Isti Toma Akvinski ističe; "Objava se daje na korist Crkve" (II-II q. 172 a.4). Ona poziva na istinskiji kršćanski život i ukazuje na prioritetnije potrebe i sredstva. Ona je odgovor neba na određena pitanja vremena i pomaže u tom više nego neznam koja intelektualna i teološka nastojanja.

Budući da su izvanbiblijske objave izvanredne i upadljive, obično proizvode više pozornosti nego uobičajeno naviještanje biblijskih istina i Crkvenih direktiva, te djeluju kao "šok terapija". Poznato je da su ukazanja u Lurdu, Fatimi i Međugorju pojačala pobožnost i probudila duhovni život diljem svijeta. Ona su mnogo pridonijela oživljavanju ispovjedi i štovanju Euharistije.

Preveliko naglašavanje izvanbiblijske objave umjesto Evanđelja ne bi bilo zdravo i normalno. Prednost ima biblijska objava, ali se ni izvanbiblijska ne smije odbiti, jednostavno stoga što i ona dolazi od Boga i što njom Bog želi nešto reći čovjeku. Zato je i tu i svugdje riječ Božja obvezna.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`