Razmišljanje iz Poruka, 25. listopad 2002.

I ova Gospina poruka kao i vecina njezinih poruka pocinje s pozivom na molitvu. U ovom trenutku nam nema što važnije i potrebnije reci. Majka Marija želi da postajemo i postanemo kao Ona ispunjeni radošcu i zahvalnošcu. Do radosti i zahvalnosti bi nas trebala dovesti molitva. Ona ne poznaje drugog puta osim onoga kojega nam tako žarko svih ovih godina preporucuje. Kad bi znala drugi i drugaciji put sigurno ga ne bi sakrivala od nas. Ona je Majka koja ljubi svako svoje dijete te nas ne može i nece prevariti. U Nju se necemo razocarati ako je poslušamo i k njoj se uteknemo. Zato je i sveti Bernard molio: «Spomeni se, milostiva djevice Marijo, kako se nije nikad culo da si ikoga zapustila koji se k tebi u zaštitu utekao, tvoju pomoc zatražio i tvoj zagovor zaprosio.» Mnogi su iskusili i opipljivo doživjeli snagu i djelotvornost molitve Bogu. Najsnažnija je zahvalna molitva koja otvara Božje srce a najprije vrata naših srca kroz koja nam Bog može i želi prici.

Ono što nam Djevica Marija preporucuje, u ruke daje, i u srce želi staviti jest molitva koja nama može izgledati tako jednostavno i slabašno sredstvo u koje je teško ljudskom logikom i pameti povjerovati da može nešto veliko postici. Samo jednostavni uistinu razumiju Božji govor. I Gospin govor ovdje je vrlo jednostavan, nije mudar u ocima svijeta. Zbog toga ce i Pavao reci: «Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošcu, svidjelo se Bogu ludošcu propovijedanja spasiti vjernike. Jer lűdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jace je od ljudi» (1 Kor 1, 20b - 21. 25). A Isus u Duhu Svetome klice: «Slavim te, Oce, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oce! Tako se tebi svidjelo» (Lk 10, 21). Uistinu samo maleni prepoznaju Boga, prepoznaju majcinu prisutnost i ovdje u Medugorju. Znamo i u evandelju da i sam Isus nije mogao pomoci onima koji su mu prilazili puni samih sebe, s brdima vlastite oholosti. Bog sam nije imao prostora u koji bi im mogao doci i svoj spas ponuditi. I mi sami molitvom stvaramo prostor Bogu, a bez tog prostora On u nama biva onemogucen da ude u naše živote.

Sveta Terezija Avilska znala je reci: Bog ceka na našu odluku, kako bi onda u našem životu moga sve sam uciniti. Bog je strpljiv, ceka na nas cijeli život. Ceka na nas ni s cim osim s ljubavlju da nas samim sobom obdari i obogati. Ceka svako ljudsko srce, ceka svaku obitelj kad ce ga primiti kao dragog gosta i prijatelja, kad ce mu otvoriti vrata svojih kuca kao što je to ucinio Zakej i dogodio se novi život, ispunjen život u njegovu srcu koje je tek onda postalo zahvalno, sposobno opraštati i dijeliti. Malo toga možemo uciniti svojim ljudskim silama. Ljudskom snagom nemoguce je postati svet, nemoguce je praštati, ljubiti, dijeliti svoje vrijeme i svoje srce s drugima. Cesto u našem životu nije problem u tome možemo li ili ne možemo oprostiti nekome nešto nego je veci problem naš Ne praštanju a time i slobodi koja nam dolazi. Problem je i u tome što možda i sami nismo dopustili Bogu i nismo iskusili da nam je On vec oprostio.

Dopustimo Majci Mariji da nas povede do svog sina Isusa kako bismo postajali radosni i zahvalni Bogu, ljudi koji vide i prepoznaju Boga u svome životu, u svakom covjeku kojeg nam je On stavio na put života.

Fra Ljubo Kurtovic

Medugorje 26. 10. 2002.

Source: © Information Centre "Mir" Medjugorje ( www.medjugorje.hr )