Ukazanja, Viđenja, Objave

Other languages: English, Deutsch, Français, Hrvatski, Italiano, Polski

Neobične pojave u neobično vrijeme

Biblija tako često govori o ukazanjima i viđenjima i uz te pojave u tolikoj mjeri povezuje božju objavu ljudima da to možemo smatrati njezinim središnjim sadržajem. Apstrahirajući ovaj put od čitavog Starog zavjeta, upozorio bih samo na važnost ukazanja Uskrsloga učenicima ili farizeju Savlu pred Damaskom. Pitamo se, zašto su onda ukazanja i viđenja kasnije u povijesti Crkve redovito nailazila na velik oprez i skaptičnost crkvene hijerarhije i klera općenito i priličitu nezainteresiranost teologa. Zapravo moglo bi se reći da te pojave jedino kod običnog vjernog puka nailaze na spremno prihvaćanje, koje je istini za volju pokatkad prebrzo i nekritično.

U pravoj poplavi teološke literature danas veoma je teško naći solidan teološki rad posvećen ukazanjima i viđenjima; zapravo, mogli bi se svi izbrojiti na prste jedne ruke. Ako pođemo od starog dobrog shvaćanja teologije kao sluškinje vjere, onda iz toga proizlazi da je njezina zadaća "pronicanje Objave svjetlom razuma i "nastojanje oko živog tumačenja vjere" u praktičnom životu Crkve. Ne možemo se stoga oteti pitanju, zašto teologija zazire od ovakvih pojava koje se i te kako tiču i Objave i života Crkve? Da li je po srijedi neka podsvijest o njihovoj nemogućnosti ili možda nekorisnosti za život Crkve, strah pred delikatnošću zadatka ili pak nešto sasvim drugo? Nisu li upravo ovakvi fenomeni pravi izazov i ispit za današnju teologiju koja se s puno angažiranosti pa i uspjeha bavi pojedinačnim pitanjima i problemima, ali kojoj sve više poteškoća pričinja smisao cjeline? Treba se bojati da se možda ipak pomalo ne ostvaruju zloguka proroštva oca pozitivizma A. Comtea od prije nekih stotinu i pedeset godina, kada je, promatrajući pomicanje interesa teologije od tajne Presvetog Trojstva preko kristologije prema ekleziologiji, ustvrdio da će Crkva tim putem lagano i ne opažajući otići u pozitivizam: "Neće se više baviti Bogom nago čovjekom; neće više istraživati neistraživu istinu, nego pozitivan pojave svoje vlastite zajednice."

Jedan od najoštroumnijih teologa današnjeg vremena, Hans Urs von Balthasar kao da indirektno priznaje da se to uistinu dogodilo, kada za današnju Crkvu kaže da je "dobrim dijelom izgubila svoje mističke crte i postala Crkva permanentnih razgovora, vijeća, kongresa, sinoda, komisija, akademija, partija, funkcija struktura i prestrukturiranja, socioloških eksperimenata i statistika."

Nešto slično se događa i s teologijom. Svatko tko iole prati moderna teološka zbivanja znade u kolikoj je mjeri današnja teologija infiltrirana antropologijom, sociologijom i psihologijom, znanostima koje sigurno mogu puno obogatiti i posuvremeniti teološku misao, ali koje predstavljaju i trajnu opasnost da one stanu na mjesto onoga što teologiju čini "znanošću o Bogu. "Težište teološkog razmišljanja ponekad je u tolikoj mjeri pomaknuto od Boga k čovjeku i od onozemne k ovozemnoj stvarnosti, da možemo lako shvatiti kako duh današnjeg vremena i čitava duhovna atmosfera ni malo ne pogoduju govoru o ukazanjima i viđenjima.

A budući da takvi fenomeni nužno traže svoje tumačenje, ono se kuša ponuditi na neteološkom terenu. Obično se voli isticati kako se u današnjem svijetu, koji je suočen s nesigurnošću i strahom u pogledu svoje budućnosti, javljaju proročko-apokaliptičke tendencije koje onda nalaze oduška u psihozi masa. Time onda ove pojave a priori dobivaju negativnu kvalifikaciju; neobične pojave se poistovjećuju s patološkim stanjem i njihovo se tumačenju prepušta psihologiji i parapsihologiji.

Kad je u pitanju Marija i njezina ukazanja, obično se ističe Isusovo jedinstveno posredništvo između Boga i ljudi i odatle izvodi nemogućnost ukazanja, jer bi se time ta inače sigurna istina dovela u pitanje. Često je, barem u pojedinim zemljama, po srijedi i neka površna ekumenska taktika u odnosu na protestante, kojim je oduvijek smetalo naglašavanje Marije kod katolika. Ali čini se ipak da jedan od razloga za nezainteresiranost mnogih teolooga za ove pojave valja tražiti u strahu da ne bude proglašen konzervativnim u vremenu kada je u modi teologija koja se bavi sasvim konkretnim životnim problemima, što je inače dobro, ali nije dovoljno.

Promatrajući već dugo događaje u župi Međugorje izbliza i pokušavajući ih teološki vrednovati, te preteći reagiranja dijela crkvene javnosti na njih, teško se je oteti dojmu da su često nejasni osnovni teološki pojmovi i da je to jedan od glavnih izvora zabune i nesnalaženja. Zato ove stranice žele biti mali pokušaj teološke analize pojma ukazanja i viđenja, njihove nutarnje mogućnosti i značenja, zatim pojam takozvane privatne objave, njezina mjesta i uloge u životu Crkve te konačno kriterij za raspoznavanja tih pojava i utvrđivanje njihova odnosa prema parapsihološkim fenomenima. Na kraju ćemo pokušati odrediti mjesto i ulogu Bl. Dj. Marije u Božjem planu spasenja, jer smo tako je moguće shvatiti i smisao njezinih brojnih ukazanja. O svemu tome želim govoriti sasvim načelno i općenito, a Međugorje je poslužilo samo kao povod.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`