Međugorje u Crkvi

Dokument Dikasterija za nauk vjere koji je odobrio papa Franjo ne govori o nadnaravnosti, ali priznaje obilne duhovne plodove vezane za župu-svetište Kraljice mira te daje uglavnom pozitivno mišljenje o porukama, iako uz nekoliko pojašnjenja

Odobrenje za Međugorje bilo je moguće zahvaljujući prepoznavanju pozitivnih plodova duhovnog iskustva proživljenoga u tom mjestu i Papinoga pastoralnog pristupa.

Prigodom boravka bečkoga nadbiskupa  kardinala Christopha Schönborna u Međugorju, s njim je razgovarao Max Domej, Gebetsaktion Wien

U Lurdu i Fatimi Crkva je donijela svoj sud, svoj konačni sud, tek nakon što su događaji bili okončani. Do toga će i u ovom slučaju prije ili kasnije doći, ali i tu ostavljamo Majci Božjoj slobodne ruke…. Mislim da Međugorje može mirno nastaviti ići svojim putem s povjerenjem da će Crkva, Majka i Učiteljica, ovdje doista dobro pratiti put kojim se ide.

'Došli smo ovdje kako bismo bili bliski Gospodinovoj Majci', rekli se na misi polnoćki u Međugorju, Vaša Eminencijo. Ove su riječi snažno odjeknule. Molim za pojašnjenje?!

Kardinal: Ja ne mogu zataškati da ljudi dvadeset godina dolaze u Međugorje, kao i to što doživljavaju u Međugorju, da osjećaju blizinu Majke Božje. Ja još do sada nikada nisam bio u Međugorju. Ovdje sam prvi put, ali od trenutka od kako sam biskup, a to je od 1991. godine, jednostavno sam primijetio i kod nas kući plodove Međugorja.

Bruno Volpe razgovarao je s mons. Giovanniom Battistom Pichierriem, biskupom iz Trania, iz Pulje, koji pojašnjuje: “Oprez Crkve smatram prikladnim i opravdanim. Vidioci nastavljaju govoriti, stoga treba čekati. Ali ako vjernici listom tamo idu, sigurno postoji neki pozitivni razlog”.

Otac Juan-Carlos LISA proveo je u Međugorju deset mjeseci tijekom 2008. godine. Neposredno prije povratka u Argentinu dao je svoje svjedočanstvo za Radiopostaju MIR Međugorje i za Glasnik mira.

Mons. Bernardo Cazzaro, nadbiskup u miru nadbiskupije Puerto Montt (Čile) proveo je najveći dio svog života kao misionar u Čileu. Napustivši aktivnu biskupsku službu vratio se u rodnu Italiju da bi pomagao kao duhovni savjetnik i ispovjednik u marijanskom svetištu Monte Berico.

U svibnju 2007, za vrijeme jednog hodočašća u međugorje s jednom skupinom iz provincije Vittorio Veneto, u razgovoru s Lidijom Paris izrazio je svoje dojmove o Međugorju.

Nedugo nakon ukazanja Kraljice mira prodrlo je u javnost da se dijecezanski i franjevački svećenici u mostarskoj biskupiji ne slažu u svim pitanjima uređenja odnosa. Taj spor je, inače, otvoren prije više od stotinu godina i nažalost traje još i danas. Na mjesnoj razini ne bi bio ovako zaoštren da se mostarska biskupija ne nalazina području gdje se sjeku vjere, kulture i civilizacije, a na svjetskoj razini ne bi bio uopće značajan da se ne radi o biskupiji u kojoj se Gospa ukazala. Nedvojbeno je da utječe i na stav mjesne i cjelokupne Crkve u Hrvata prema Gospinim ukazanjima. Treba se samo prisjetiti da je u prvih nekoliko mjeseci mjesni biskup Pavao Žanić vjerovao u istinitost Gospinih ukazanja, a onda zbog samo njemu poznatih razloga promijenio taj stav. Želećisačuvati tzv. biskupsku kolegijalnost biskupi Crkve u Hrvata otada se nastoje uzdržati od izjava. Slijedili su ih i drugi poznati crkveni ljudi. Ipak, neprestano je bilo značajnih iznimaka.

Prije nekoliko godina, kad sam bio biskup u Louisiani, vjerojatno 1988., bio sam na prvom „Ad Limina“ posjetu Svetom Ocu u Rimu.

Sa mnom su bili i drugi biskupi Louisiane i, prema običaju koji je gajio papa Ivan Pavao II., bili smo pozvani kod njega na ručak. Za stolom s njim bilo nas je osam.

Bila je poslužena juha. Biskup Stanley Ott iz Baton Rouge, Louisiana, koji je u međuvremenu preminuo, upitao je Svetog Oca: „Sveti Oče, što mislite o Međugorju?“

- Kako biste saželi poruke Međugorja? Što izdvaja ove poruke od onih u Lourdes-u ili Fatimi?

B.P.H. – U sva tri mjesta hodočašća, Gospa nas poziva na kajanje, oprost i molitvu. U ovom aspektu poruke ova tri ukazanja su slična. Međutim, razlika u Međugorju je što ukazanja traju već 23 godine. Intenzitet nastavka nadnaravnog ne jenjava i ne opada svih ovih godina, a rezultira da se još veći broj intelektualaca ovdje obraća.

Bishop Ratko Peric

Kada su 24., odnosno 25. lipnja 1981. započela Gospina ukazanja u župi Međugorje u biskupiji Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanjskoj, u koju spada župa Međugorje, biskupom je bio Pavao Žanić (1971 - 1993). Naslijedio ga je dr. Ratko Perić.

• Kardinal Bernardino Echeverria Ruiz iz Ecuadora
• Kardinal Tonini o Međugorju
• Kardinal Wamala o Međugorju, lipanj 1995
• Posjet dvojice kardinala Međugorju, svibanj 1995
• Kardinal Hans urs von Balthasar piše Biskupu Žaniću
• Riječi praškog Kardinala Františeka Tomašeka
• Izjava Hrvatskog Kardinala dr. Franje Kuharića o Međugorju

Najnovija izjava katoličkih biskupa s područja SFRJ u Međugorju klasičan je primjer tisućljetnom praksom provjerene crkvene razboritosti. Pokazuje se da Crkva nadasve poštuje činjenice, da oprezno mjeri svoje kompetencije i da u svemu najviše skrbi za duhovno dobro vjernika.

(1991-2001)

Prošlo je već deset godina otkako je Biskupska konferencija bivše Jugoslavije proglasila svoju Izjavu o događajima u Međugorju.

Izjavu je prethodio i pripremio dug i naporan rad komisija. Dvije dijecezanske komisije i jedna komisija BKJ radile su sedam punih godina. Na temelju tih istraživanja Biskupska je konferencija na svom zasjedanju u Zadru 10. travnja 1991. objavila ovu Izjavu:

Međugorje, odnosno ono što se podrazumijeva kad se danas spomene ime te male župe u Hercegovini, ima već 17 godina dugu burnu i prije svega nepredvidivu povijest. Jer, tko je prije 17 godina mogao predvidjeti da će tvrdnja djece kako su vidjeli Gospu doprijeti do najudaljenijih krajeva svijeta, a župa Međugorje prerasti u jedno od najosebujnijih svetišta i razviti tako živo duhovno gibanje, na koje više nitko ne može biti ravnodušan.

Vidimo da postoje mnoge napetosti u svijetu. Amerika je osjetila nasilje terorizma. U kojoj mjeri Amerika danas sluša poruku mira i radi na pravednom miru u cijelom svijetu?

Mislim da još nismo prihvatili poruku. Mnogi su se okrenuli prema Bogu odmah nakon 11. rujna, ali misli da nam treba više od toga da bi se cijela zemlja doista okrenula prema Bogu. Molimo za taj dan, u nadi da ćemo se obratiti Gospodinu prije nego što ćemo morati naučiti previše lekcija. Pa ipak, i to je djelo Božjeg milosrđa. Sve je djelo Božjeg milosrđa. Dobro znamo će da Bog u svojoj milosrdnoj ljubavi, u svojoj dopusnoj providnosti, učiniti sve da se nijedno od njegove djece potpuno ne izgubi, i to je ono što je doista važno.

Koji put Bog ne odgovara na naše molitve onako kako mi očekujemo, ali to je dio kršćanskog života: naučiti nositi križ. Svatko od nas nosi svoj križ. Možda je Božja volja da nosimo taj križ. Valja nam drage volje prihvatiti ga. To je dio Božje volje. Ono što nam je znati i učiniti na ovakvim mjestima, to je predati se Bogu, prihvatiti Njegovu volju, ma što to bilo. Ako naše osobne molbe i nisu uslišane onako kako smo očekivali, ipak smo blagoslovljeni ako nam se produbila vjera, ako je porasla naša ljubav prema Bogu i njegovoj Majci. Tada su naše molitve uslišane, jer tada odavde odlazimo kao bolji ljudi, kao bolji kršćani. To je pravi razlog dolaska ovamo.

Msgr. Hermann Reich: Ono što se mene u porukama dojmilo, to je mir kao glavna Gospina tema. Zatim je uvijek iznova riječ o obraćenju, o ispovijedi. To su glavne teme. Ono što me se još doima, to je da se uvijek vraća molitvi: nemojte se umoriti, molite, molite, odlučite se za molitvu, molite bolje. Mislim da se puno moli, ali se možda ne moli pravilno. Mnogo se moli, postoji količina, ali u mnogočemu nedostaje kakvoća. Mislim da moramo, prema Gospinoj želji, ne smanjiti količinu, nego sigurno popraviti kakvoću. Treba moliti bolje.

Jedno je da svatko, što god bolje može, pokuša živjeti poruke koje nam Kraljica mira tako strpljivo i neumorno stavlja na srce. Drugo je da u svim međugorskim središtima molitvenim skupinama obratimo pažnju na to da se izvorna poruka ne izokrene ili zamrači. Međugorje nije bilo koji pobožni molitveni pokret. Njegov program nije jednostavno onaj bilo koje narodne misije, kakve nam se s vremene na vrijeme nude u našim župama. Moliti je dobro, postiti je dobro, ići na svetu misu je dobro, redovito se ispovijedati je dobro, čitati Sveto pismo je dobro. Ali ako ne shvaćamo da se uz svu osobnu pobožnost opsežno radi o miru i pomirenju, tada još nismo pravilno shvatili srž međugorske poruke. Sigurno se uvijek radi također i o "Spasi svoju dušu". Ali za Međugorje je središnja biblijska poruka: radi se o jedinstvu njegovog naroda, o miru na zemlji, o spasenju svijeta.

Pojam "privatne" objave već se dugo uobičajio u teologiji. Nasuprot njemu stoji javna objava. Međutim, javna bi objava bila ona koja je dana u Bibliji, a privatna ona koja je dana izvan Biblije. Prema tome, bilo bi opravdanije govoriti o biblijskoj i izvanbiblijskoj objavi. Pridavanje biblijskoj veće časti i značenja nego toj drugoj nema nikakva pravog razloga. Jer, ukoliko su obe istinite, obe dolaze od Boga, pa su po svome podrijetlu obje božanske i jednako vrijedne. Jednu i drugu Bog namjenjuje ljudima i želi da i jednu i drugu ljudi prihvate. Inače ne bi bilo razloga da uopće govori. Ako bi postojala među njima neka opravdana razlika, nikad ne može biti u smislu obveznosti jedne i neobveznosti druge. Obje su obvezne. Svakoga do koga su došle i tko je stekao dovoljno razloga i moralne sigurnosti njihove istinitosti, obje jednako obvezuju.

Mjesto Međugorja u Crkvi je teška tema, osporavana, predmet zamršenosti i neodređenosti, koje valja razjasniti.

Međugorje ne treba objasniti među nama. To je mjesto milosti gdje se Djevica ukazala sa posve izuzetnim plodovima: duhovnim životom, obraćenjem, ozdravljenjem; "stablo se sudi po svojim plodovima" kaže Gospodin i to je jedini kriterij rasuđivanja koji dolazi od Njega (Mt 7,20; 12,33).

Dragi prijatelji međugorskih molitvenih skupina,

Ovo pismo želi iskazati duboke osjećaje koji nas vezuju uz poruke Međugorja, budući da su mnogi drugi (biskupi, svećenici, redovnici i laici) posvjedočili više puta svoju zahvalnost za brojne duhovne plodove poruka. I mi također želimo ovim pismom podijeliti s vama zajedničko svjedočanstvo, koje ujedno želi biti jedan doprinos očuvanju ovog Marijinog djela koje se proširilo cijelim svijetom, ali kojemu se i prijeti s više strana.