Intervju Kardinala Dr. Christopha Schönborna Večernjem listu

'Došli smo ovdje kako bismo bili bliski Gospodinovoj Majci', rekli se na misi polnoćki u Međugorju, Vaša Eminencijo. Ove su riječi snažno odjeknule. Molim za pojašnjenje?!

Kardinal: Ja ne mogu zataškati da ljudi dvadeset godina dolaze u Međugorje, kao i to što doživljavaju u Međugorju, da osjećaju blizinu Majke Božje. Ja još do sada nikada nisam bio u Međugorju. Ovdje sam prvi put, ali od trenutka od kako sam biskup, a to je od 1991. godine, jednostavno sam primijetio i kod nas kući plodove Međugorja.

O kakvim plodovima govorite?

Kardinal: Navest ću vam nekoliko primjera. To su pozivi za svećenike. Dosta naših mladih svećenika je dobilo svoj poziv, možda ne samo isključivo u Međugorju, nego u značajnom dijelu zbog Međugorja. Drugo su obraćenja. Mene fascinira da se to događa u svim slojevima društva od plemićkih obitelji, industrijalaca ili obilnih malih ljudi. Na letu iz Beča preko Zagreba za Split upitao me jedan zaštitar kamo idem. Rekao sam idem u Split, a onda u Međugorje. Odjednom se zasjajilo njegovo lice i počeo je pričati da se i on obratio u Međugorju. Prije nekoliko tjedana na jednoj maloj željezničkoj postaji prišao mi je jedan radnik. Ispričao mi je svoju priču. Žena mu je umrla od raka. On je bio očajan a prijatelji su ga doveli u Međugorje. On je ovdje dobio živu i radosnu vjeru. Treći dokaz su ozdravljenja. Jedan mladić koji je bio jako ovisan o drogi pričao mi je da su ga prijatelji skoro prisilili da dođe u Međugorje. Ispričao mi da kada je autobus ulazio u Međugorje, da se s njim nešto dogodilo. Posebno je to što je gotovo odmah izliječen od droge, iako svi mi znamo da odvikavanje traje jako dugo. Četvrta znakovita stvar su molitvene skupine. Poznata mi je molitvena međugorska molitvena skupina iz Beča još iz vremena dok nisam postao biskup. Već osamdesetih godina sam ih upoznao. Nama dominikancima je posebno upalo u oči da ti ljudi satima mole i da je crkva uvijek puna. Crkva dominikanaca u Beču je rijetko kada puna. Ali četvrtkom navečer je uvijek bila prepuna. Oni su ostali vjerni u molitve do danas. Isus je rekao da loše stablo ne donosi dobre plodove. To znači ako su dobri plodovi, onda je i stablo dobro.

Za hodočasnike je Međugorje čudo i očekuju poruku Svete Stolice, dok službena Crkva ne priznaje nadnaravnost međugorskih događanja. Nedavno je i Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić najavio osnivanje međunarodne komisije koja bi preispitala međugorski fenomen. Što znate o tome i kako vi gledate na zahtjeve za priznanjem međugorskih zbivanja?

Kardinal: Nemam detaljne informacije o toj komisiji niti je to moja zadaća. Ali pridržavam se izjave nekadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije i Kongregacije za nauk vjere Svete Stolice. Ta pozicija je uvijek za mene bila pametna i razborita. Podsjetit ću na tri izjave oko Međugorja. Prvo su fenomeni. Ja sam dogmatičar i bio sam profesor dogmatske teologije. «Non constat de supernaturalitate» - to znači da Crkva još nije dala svoj konačni sud o nadnaravnosti fenomena, niti je to izjavila. Nije zanijekala nadnaravnost, ali niti potvrdila.

Zvuči diplomatski odgovor, no što u praksi znači?!

Kardinal: To jednostavno znači da Crkva nije donijela svoj konačni sud i odluku. Osobno sam uvjeren da je to korektno da Crkva to nije učinila. Dok se ti fenomeni još događaju, Crkva će teško dati konačni sud i odluku. Ti fenomeni su ishodišna točka Međugorja. S time je počelo, s izjavama djece koja su rekla da su vidjeli Gospu i porukama koje su dobila djeca. To što se onda razvilo je drugi fenomen kojim će se u drugome stupnju pozabaviti crkva. Golemi broj hodočasnika od početka dolazi u Međugorje. Ovdje se razvio intenzivni molitveni život, nastalo je puno humanitarnih ustanova.

Oko Međugorja je Crkva razdvojila pitanje ukazanja i pastoralnog rada. No veliki broj hodočasnika i dalje dolazi. Kako se postaviti oko toga pitanja?

Kardinal: Stvorili su se konkretni načini hodočašća i to je za Crkvu jako praktičan izazov. Zato su biskupi iz bivše Jugoslavije 1991. godine poručili da ne smiju postojati službena hodočašća. Ja ne mogu i ne želim organizirati na razini biskupije hodočašće u Međugorje kao što smo to činili u Rim ili u Svetu zemlju. Ali Biskupska konferencija ili Rim nikada nisu zabranili da hodočasnici dolaze u Međugorje, što je sastavni dio treće izjave. Za mene je ona posebno važna, za nas biskupe. Vjernici moraju imati pastoralnu skrb. Ja svoju zadaću kao nadbiskup Beča posebno vidim u tome. Ako ja kao biskup vidim da se u mojoj biskupiji stotine, tisuće ljudi obraćaju, da se mole, ozdravljaju, onda se ja kao biskup moram pobrinuti da oni dobiju dobru skrb. Zato sam svih tih godina podržavao takve stvari kao što je primjerice i udruženje Oaza mira, jedna molitvena skupina koja je nastala zahvaljujući Međugorju. Ja mislim da to dira sve nas biskupa, napose iz onih biskupija iz kojih hodočasnici dolaze u Međugorje, a oni trebaju imati dobru pastoralnu skrb. Tako sam u razgovorima oko Međugorja hrabrio biskupe da podržavaju svoje hodočasnike.

Susreli ste se s vidjelicama, popeli se na Podbrdo. Što ste s njima razgovarali?

Kardinal: Rekao bih malo ironično, da Gospa nije izabrala baš najjednostavnija brda. U Međugorju me fascinira ta koherentnost s drugim Marijanskim svetištima, mjestima ukazanja. Ja sam uvijek govorio da postoji gramatika Marijinih ukazanja. Postoji poseban stil Marijinih ukazanja. Taj stil ima nešto posebno povezano s Gospom.

Na koji način je povezan?

Kardinal: Tri su elementa vezana za ovaj fenomen. Skoro uvijek su Marijina ukazanja djeci. To nisu posebno inteligentna djeca ili posebno sveta, već su normalna djeca. Bernadett čak nije ni znala pisati. Imala je četrnaest godina gotovo kao i djeca ovdje. Kao drugo Marija šalje poruke kroz djecu. To je za jednoga biskupa uvredljivo. Zašto Gospa na dođe u kuću biskupa? Zašto dolazi na brdo puno kamenja ili u špilju koja se nalazi uz rijeku. To je potpuno nepraktično. U Fatimi se pojavila u žbunju. Ona daje poruke kroz djecu jer izgleda da djeca nisu komplicirana. Treći element je: čini se da Gospa ima svoj program. U Fatimi se ukazuje prije Ruske revolucije i ima poruku. U Lourdesu se ukazuje u jednom trenutku kada je racionalizam na visokom stupnju. U Međugorju se ukazuje u jednome trenutku kada čak nismo mogli slutiti da će se Jugoslavija raspasti i to u komunističkom vremenu dok su katolici, pravoslavci i muslimani još uvijek skupa živjeli. Ona se pokazuje pod imenom Kraljice mira. Deset godina poslije toga izbija prvi od četiri rata na području Balkana, a njezina poruka - mir kroz obraćenje, molitvu ima težinu, jačinu, vjerodostojnost. Mogli bi ići i puno dalje i to usporediti s Guadalupeom u Meksiku. Kada je počela europska invazija Amerike, Gospa se ukazala jednome Indiosu. Taj Indios je morao ići biskupu i reći mu što treba učiniti. Mislim da teolozi moraju bolje proučiti tu sintaksu Gospinih ukazanja i u tome kontekstu promatrati fenomen Međugorja.

U Međugorju se uporno moli za mir, no u BiH uspostavljeni politički mir nije pravedan, država je u problemima a u najlošijoj su poziciji najmalobrojniji Hrvati katolici. Što biste sugerirali domaćim političarima ali i međunarodnoj zajednici kojoj je na čelu vaš sunarodnjak Valentin Inzko?

Kardinal: Problem je da se ovdje miješa jako puno svjetskih sila i zato je razmjerno teško za ovako malu zemlju da te probleme jednostavno prebrodi. Trajan mir može se održati samo na pravednom poretku. A to je posebno sada izazov za europsku politiku. Ja sam sretan da je na čelu međunarodne uprave u BiH Valentin Inzko i očekujem da ima veću potporu Europske unije. Siguran sam u jednu stvar da ovo što se događa u Međugorju pridonosi tome miru. No, i ljudi iz cijeloga svijeta dolaze ovdje u malenu Hercegovinu. Bit ću ironičan, ali Hercegovina nikada nije bila poznata u svijetu. Pogledajte koliko Koreanaca sada dolazi u Međugorje. To je nada da će ti ljudi biti veleposlanici u svojim zemljama za ovu poruku mira u srcima ljudi koja polazi iz Međugorja. Ako se na jednome mjestu moli za mir u svijetu, onda je to i poseban blagoslov za jednu zemlju. A Kraljica mira se posebno štuje u sve tri religije. Pravoslavni vjernici imaju dugu tradiciju štovanja Bogorodice. Islam jedva da poznaje neki drugi lik koji bi štovao toliko kao Mariju. Za katolike u ovoj državi to je velika utjeha da se Gospa kod njih ukazuje. A ona, Marija, je neusporediva stvarnost.