Međugorje i Nova Evangelizacija

Other languages: English, Français, Hrvatski, Italiano, Polski
Content of the article
  1. Crkveni i vremenski kontekst Međugorja
  2. Duhovni pokreti u Crkvi i Međugorje
  3. Nova evangelizacija i Međugorje
  4. Vratiti Boga u ljudski život

Crkveni i vremenski kontekst Međugorja

Iskustvo skupine djece na Podbrdu u Bijakovićima, praćeno brojnim porukama i njihovim upornim svjedočenjem davno je nadraslo i njih i župu i mjesnu Crkvu i postalo duhovni fenomen svjetskih razmjera. Djeca su već odavno odrasla, danas su to najvećim dijelom obiteljski ljudi, a mala župa je postala stjecište milijuna hodočasnika iz cijelog svijeta. Brojni su među njima koji svjedoče da su u Međugorju ponovo našli izgubljenu ili probudili već zaspalu vjeru. Toliki su nanovo otkrili vrijednost sakramenta pomirenja, dubinu i ljepotu proživljenog slavljenja euharistije i slušanja riječi Božje. Drugi opet svjedoče o tjelesnim ozdravljenjima za koja medicina nema objašnjenja. Nadahnuti i potaknuti međugorskim događajima, nastadoše što u samoj župi što dalje od nje brojne molitvene skupine pa čak i posve nove redovničke zajednice. U međuvremenu je put u svećenički život našlo mnogo mladih ljudi, koji tvrde da su klicu zvanja primili baš u Međugorju.

Ako sve to uzmemo kao dobre plodove Međugorja, onda se tu već ispunila riječ mudroga Gamaliela da se Božje djelo ne može uništiti (usp. Dj 5,39).»činjenica je da su i vidioci, i njihovi roditelji, i župa sa svojim svećenicima od samog početka bili izloženi pritisku i prijetnjama vlasti koje su željele sve ugušiti, ali oni, ni uz cijenu progona, nisu popustili. Biskup je na početku bio sklon događajima da bi se kasnije neshvatljivo okrenuo protiv njih. Biskupska konferencija je više zbog pritiska javnosti, nego iz stvarne volje da provjeri koji to duh djeluje u Međugorju pokušala balansirati, prihvativši Međugorje kao svetište i ističući istodobno kako je potrebno fenomen dalje proučavati. Takav stav biskupa je logičan samo u pretpostavci da na sadašnjem stadiju događanja i proučavanja još ne mogu donijeti ni pozitivan, a pogotovo ne negativan sud, jer kad bi imali stvarne razloge, barem ovaj posljednji bi morali odmah donijeti. Zabunu su unosile kasnije izjave pojedinih članova Biskupske konferencije koje su se mogle shvatiti u smislu da u Međugorju nema ništa nadnaravno. To je imalo za posljedicu da Međugorje u velikom broju privlači kršćanske laike, ali ne i hijerarhiju, pa se trajno po medijima provlači pitanje priznanja od službene Crkve. Treba reći da njega najčešće postavljaju oni koji ne znaju gotovo ništa ni o naravi takvih pojava niti o tome kako se Crkva treba odnositi prema njima. To je trenutačni crkveni kontekst u kojem se odvijaju međugorski događaji.

Da bi se shvatilo značenje i dalekosežnost tih događaja, jednako je važan i kontekst vremena u kojem se ona odvijaju. Kad su ukazanja počela, već se nazirao kraj gotovo stoljetne diktature bezbožnog komunizma, što se uskoro i dogodilo. To je predstavljalo jedan od najvećih duhovnih izazova suvremenom čovječanstvu, ne samo zbog sloma iluzije o sretnom besklasnom društvu i jednakosti svih ljudi, nego još više zbog stanja duha stotina milijuna ljudi koji su generacijama odgajani bez Boga i pravih duhovnih vrijednosti. Na drugoj strani, onaj dio čovječanstva koji je bio izvan domašaja komunizma zahvatio je u drugoj polovici ovoga stoljeća dosad neviđen val hedonizma, koji u poplavi droge i panseksualizmu bez tabua i granica donosi pogubne plodove za cijelo čovječanstvo, prijeteći čak i njegovu daljnjem opstanku. To je kontekst vremena u kojemu se odvijaju međugorska ukazanja, to su znakovi koji opominju. A već je Isus upozoravao svoje suvremenike kako je važno prepoznavati znakove vremena (usp. Mt16,3). To doduše načelno čini i Crkva našeg vremena s najvišeg mjesta, na Drugom Vatikanskom saboru (Gaudium et spes, br. 4), ali čini se da je u Crkvi premalo ljudi koji bi ozbiljno uzimali ta upozorenja. Ali ljudi pronicljiva duha prepoznali su u Međugorju Božji odgovor na potrebe i tjeskobe našega vremena. To vrijedi za brojne teologe, svećenike i biskupe, koji se nisu bojali, prepoznavši tu Božje djelo, to i otvoreno posvjedočiti, neki čak i vrlo temeljitim studijama i knjigama.

Dakle, Međugorje ne smijemo promatrati izolirano kao neki otok na koji ćemo se povući, bježeći od svijeta, u kojem se više ne može izdržati, tražeći nadomjestak za Crkvu koja se više ne snalazi u takvom svijetu kakav je danas na izmaku dvadesetog stoljeća. Naprotiv, Međugorje se događa usred suvremenog svijeta koji treba Boga da bi uopće imao budućnost, ono se događa u Crkvi da bi je trglo iz njezine zbunjenosti pred golemim suvremenim izazovima i da bi u njoj oživjelo duh njezinih početaka.»čini se da duboki smisao međugorskih događaja nije u tome da nastane još jedan duhovni pokret u Crkvi, uz mnoge druge, nego da se pokrene Crkva kao takva i da u današnjem svijetu prepozna svoje poslanje, da shvati kako je odgovorna za budućnost svijeta koja je iz raznih razloga dovedena u pitanje. Naravno tako će reagirati samo onaj tko shvaća da i iz beznačajnog Nazareta može doći nešto dobro (usp. Iv 1,46) i da Bog uvijek djeluje preko malenih i beznačajnih.

 

Da bi Bog živio u vašim srcima, morate ljubiti.

`