Medjugorje Website Updates - Medjugorje News & Articles

Manuel Reato, student teologije iz Torina, ima 23 godine. Često dolazi u Međugorje koje je promijenilo njegov život. Gospine poruke duboko su dirnule njegovo srce i on vjeruje da su važne za cijeli svijet. Manuel nastoji međugorsku poruku unijeti u svoj svakodnevni život. U Međugorju je naučio tražiti Boga, ovdje je naučio moliti. Iako je od rođenja u invalidskim kolicima, Manuel osjeća poziv na svećeništvo. S njim je za Radiopostaju Mir-Međugorje razgovarala Huanita Dragićević.

Jedno je da svatko, što god bolje može, pokuša živjeti poruke koje nam Kraljica mira tako strpljivo i neumorno stavlja na srce. Drugo je da u svim međugorskim središtima molitvenim skupinama obratimo pažnju na to da se izvorna poruka ne izokrene ili zamrači. Međugorje nije bilo koji pobožni molitveni pokret. Njegov program nije jednostavno onaj bilo koje narodne misije, kakve nam se s vremene na vrijeme nude u našim župama. Moliti je dobro, postiti je dobro, ići na svetu misu je dobro, redovito se ispovijedati je dobro, čitati Sveto pismo je dobro. Ali ako ne shvaćamo da se uz svu osobnu pobožnost opsežno radi o miru i pomirenju, tada još nismo pravilno shvatili srž međugorske poruke. Sigurno se uvijek radi također i o "Spasi svoju dušu". Ali za Međugorje je središnja biblijska poruka: radi se o jedinstvu njegovog naroda, o miru na zemlji, o spasenju svijeta.

Da, ja uvijek imam želju vratiti se ovdje jer tu je moj dom. Međugorje je za mene kao izvor bistre vode na koju dolazim piti i osjetit moć Božju i snagu Gospinu. I zato se uvijek iznova vraćam, jer svijet u kojemu živimo je drugačiji svijet, vrlo grub svijet, svijet prepun stvari koje se nude i koje se događaju, koje nas okružuju, a u kojima je tako malo Božje prisutnosti. Puno toga tek trebamo naučiti i svaki put kod dođem u Međugorje, naučim nešto novo.

Fr. Roman Grüter: Primijetio sam da mnogi ljudi koji dođu u Međugorje traže iscjeljenje tijela, duše i duha. To je slično na svim hodočasničkim mjestima, ali mi se čini da je to ovdje posebno izraženo. To traženje preobraženja, postajanja novim, iscjeljenja u najdubljem smislu, to je jako važno za ljude. Mislim da ljude treba podržavati i ohrabrivati u tom procesu, i da im treba dati dobre duhovnike i dobru pomoć na putu.

Fra Tomislav Pervan: Međugorje je započelo s laicima, s običnom djecom, ponijeli su ga laici i oni su prvi povjerovali, a tek onda svećenici. I danas laici nose pokret Međugorja u cijelom svijetu, upravo su laici ti koji su stotine puta prletjeli oceane i došli u Međugorje. Kad ih zapitate, zašto tako često dolaze u Međugorje i zašto dovode hodočasnike u ove nesigurne prostore, odgovorit će vam kako to čine jer vide na ljudima promjene. Duhovne.

Razgovarao Marijan Sivrić

Vicka Ivankovic: "Gospa traži da prihvatimo poruke srcem i da ih živimo. Mi često prihvatamo poruku, počnemo je živjeti, ali se brzo umorimo i ostanemo isti. A Gospa traži da svaki dan malo živimo njezine poruke i da u životu idemo naprijed. "

Mons. George Tracy: Međugorje ima veliki utjecaj na mene otkad sam prvi puta došao. Taj utjecaj je stalan. Naučio sam u dubini duše kako živjeti s Bezgrešnim Srcem Marijinim i s Srcem Isusovim. Ta dva srca su u središtu mog rada u pokretu «Cor Christi». Slijedim nauk Grignona de Monforta koji je istinski Marijin sin o tome kako preko Marijinog srca doći do Isusovog srca. Želim biti Marijino dijete.

Marija u porukama uvijek kaže: Otvorite svoja srca! Iz psihološke perspektive znam da zbog unutarnjih rana razvijamo neke mehanizme da bismo se zaštitili. Zbog straha smo razvili zaštitne mehanizme zbog kojih nismo sposobni imati potpuno povjerenje ni u koga. Ako je netko u djetinjstvu bio odbačen od roditelja, ne može vjerovati da ga Bog neće odbaciti. Ako je nekoga otac tukao bit će mu teško vjerovati da mu Bog ne želi nikakvo zlo. Za ljude koji imaju takve vrste rana otvaranje srca je svaki puta čin povjerenja, korak u vjeri. U Međugorju, Marija liječi naša srca da bismo mogli ponovno postati sposobni krenuti putem otvorenosti i povjerenja, da bismo mogli više primiti od punine Božje milosti.

Ono što mi se sviđa u Međugorju, to je da su vidioci svjedoci. Oni prihvaćaju svjedočenje, prihvaćaju prenositi Gospinu poruku. Oni su misionari i to je značajka Gospinih ukazanja u posljednjih 30 godina. Bernardica je ušla u samostan, ali ove vidioce Gospa odgaja da budu evangelizatori. Bilo je divno kad sam bio u SAD s Ivanom, na Sveučilištu Notre Dame. Ja sam držao predavanja i on je držao predavanja i to je bilo divno. Ja kao katolički svećenik a on kao dijete Božje u direktnoj vezom s nebom. To je divno.

Od Majke Terezije sam nešto naučio: nije važno što očekujemo i što želimo. Jedino je važno potpuno se povjeriti vodstvu Isusovom i Marijinom. Sigurno ima ljudi koji dolaze s nekim velikim problemom, ali najveći problem je uvijek nedostatak svetosti! Sigurno sa sobom donosimo sve one koji se uzdaju u našu molitvu, ali ne treba ograničavati Gospodina i Gospu na darove koje nam daju.

PORUKA NJEGOVE SVETOSTI
PAPE IVANA PAVLA II
ZA SVJETSKI DAN MIRA
1.1.2001.

1. Na pragu novog tisućljeća, Sveti Otac naglašava nadu u stvaranje međuljudskih odnosa nadahnutih idealom doista univerzalnog bratstva među ljudima, jedine garancije stabilnog mira, u čemu pomaže vjera u Boga, Oca svih ljudi.

Ljubiti i biti ljubljen temeljna je i najdublja želja svakog čovjeka. Ne treba ni govoriti o tome, koliko je odlučna ljubav i prihvaćanje u životnoj obiteljskoj školi. Nedostatak ljubavi i prihvaćanja u obitelji ostavlja duboke rane. Nije nepoznato, da tek začeto dijete osjeća i zna, je li prihvaćeno s ljubavlju ili nije. Zna se iz terapijske prakse da su duboki strahovi, koji mogu pratiti jednu osobu kroz cijeli život, često uzrokovani već prije rođenja, ako su se majka i otac bavili mišlju ubiti dijete.

(Teološka mogućnost i značenje tih nesvakidašnjih pojava)

Biblija tako često govori o ukazanjima i viđenjima i uz te pojave u tolikoj mjeri povezuje božju objavu ljudima da to možemo smatrati njezinim središnjim sadržajem. Apstrahirajući ovaj put od čitavog Starog zavjeta, upozorio bih samo na važnost ukazanja Uskrsloga učenicima ili farizeju Savlu pred Damaskom. Pitamo se, zašto su onda ukazanja i viđenja kasnije u povijesti Crkve redovito nailazila na velik oprez i skaptičnost crkvene hijerarhije i klera općenito i priličitu nezainteresiranost teologa. Zapravo moglo bi se reći da te pojave jedino kod običnog vjernog puka nailaze na spremno prihvaćanje, koje je istini za volju pokatkad prebrzo i nekritično.

Pojam "privatne" objave već se dugo uobičajio u teologiji. Nasuprot njemu stoji javna objava. Međutim, javna bi objava bila ona koja je dana u Bibliji, a privatna ona koja je dana izvan Biblije. Prema tome, bilo bi opravdanije govoriti o biblijskoj i izvanbiblijskoj objavi. Pridavanje biblijskoj veće časti i značenja nego toj drugoj nema nikakva pravog razloga. Jer, ukoliko su obe istinite, obe dolaze od Boga, pa su po svome podrijetlu obje božanske i jednako vrijedne. Jednu i drugu Bog namjenjuje ljudima i želi da i jednu i drugu ljudi prihvate. Inače ne bi bilo razloga da uopće govori. Ako bi postojala među njima neka opravdana razlika, nikad ne može biti u smislu obveznosti jedne i neobveznosti druge. Obje su obvezne. Svakoga do koga su došle i tko je stekao dovoljno razloga i moralne sigurnosti njihove istinitosti, obje jednako obvezuju.

Mjesto Međugorja u Crkvi je teška tema, osporavana, predmet zamršenosti i neodređenosti, koje valja razjasniti.

Međugorje ne treba objasniti među nama. To je mjesto milosti gdje se Djevica ukazala sa posve izuzetnim plodovima: duhovnim životom, obraćenjem, ozdravljenjem; "stablo se sudi po svojim plodovima" kaže Gospodin i to je jedini kriterij rasuđivanja koji dolazi od Njega (Mt 7,20; 12,33).